Damir Lončar je na nedavnom histrionskom festivalu Bobijevi dani smijeha dobio nagradu za najbolju mušku ulogu u predstavi "Fine strine s Opatovine" Nine Škrabea u režiji Zorana Mužića. Još jedna, dakle, na popisu njegovih kazališnih nagrada, koje je osvajao uglavnom za komične, groteskne interpretacije, po kojima je dobro poznat i televizijskoj publici.
A Lončar je, bez greške i najšire kazano, neodoljivi "švejkovac" među domaćim glumcima. Pamti se, naime, njegova režija Hašekova "Dobrog vojaka Švejka". U toj svojoj predstavi je i igrao, za što je 2009. dobio Nagradu hrvatskoga glumišta. Ovih se dana u njegovoj matičnoj Komediji priprema premijera "Grofice Marice", operete koja se nakon dvadeset godina postavlja u režiji Ozrena Prohića. Duh austrougarskog šarma?
Opereta je od sredine pedesetih godina 20. stoljeća okupljala građansku publiku na sceni na Kaptolu, a kakav izazov predstavlja suvremenoj publici, bit će zanimljivo vidjeti. U svakom je izvedbenom pogledu ovdje riječ o zahtjevnom žanru, kvaka je upravo u sitnicama koje tu formu osuvremenjuju: ali na diskretan način, kako saznajemo za ovu prigodu. Lončar je za operetu specifično "kvalificiran" sugovornik jer je tako počeo karijeru.
"Da, prvo što sam igrao u svojim mladim danima u Osijeku bila je opereta 'Kneginja čardaša'. Tad sam još pjevao i plesao, eh mladost...", grleno se smije Lončar, koji je tom ulogom iz Osijeka prvi put u karijeri igrao u Komediji.
"Kad je za vrijeme rata razrušeno kazalište u Osijeku, 'Kneginju' smo počeli igrati u Zagrebu. I ostao sam, vidite, u istom kazalištu... Ali da, opereta je kao freska u suvremenom kontekstu glazbenoga kazališta koje ovdje igramo. Kao povijesni žanr. I kao što je poznato, nema puno dobrih opereta: svega nekoliko naslova. Ovo će biti prvi put da igram u 'Grofici Marici', imam malu ulogu. Niti plešem niti pjevam nego u trećem činu dođem, igram nekog ruskog emigranta. No zanimljivu stvar ćemo napraviti ovdje: ne bih puno otkrivao, ali bit će to specifičan skok iz žanra. Nešto u stilu stand upa, izvodim nekovrsni komentar iz naše suvremene perspektive u odnosu na vrijeme radnje operete. Iako, ne volim stand up...", govori Lončar dok opušteno razgovaramo nakon probe.
I logično izgleda da "tvrda" glumačka škola teže prihvaća formu stand upa?
"Nema pravila, naravno, ali ja, eto, uopće ne volim niti formu monodrame. Kazalište je za mene prvenstveno suigra glumaca na sceni, onda i odnos s publikom. Ima dobrih izvođača u tom žanru, ali to jednostavno nije moj par rukava. Najviše volim kad lijepo imam tekst, partnere na sceni, probe i igru. Klasičar, što ćete…", veli Lončar, kojega kolege iz ansambla, iz sukladnih "suigračkih" razloga očito, zovu "predsjednik razreda".
"Ma da?", smije se. "Pojma nemam o tome". Ali autoritet emanira, uz trud ili bez toga?
"Stvarno ne znam, nije to pitanje za mene. Očito nešto doneseš kroz iskustvo, kroz rad. Ključno je kako se odnosiš prema poslu. Ništa više, ništa manje", ozbiljno i kriptično će Lončar, nesklon velikim elaboracijama i gestama.
Ipak, pedagoški nerv nije samo stvar dojma ili iskustva s ansamblom: predavao je na glumačkim akademijama u Zagrebu i Osijeku.
"Da, radio sam to svojedobno, ali sam morao prekinuti jer naprosto imam previše posla. Neko vrijeme je moguće usklađivati probe, predstave i pedagogiju. Ali to znači da si čitav dan 'na cesti' i nakon određenog vremena ne možeš izdržati takav tempo. Ja više nisam mogao…", objašnjava Lončar i čini nam se da polako shvaćamo njegov pristup glumcima: praksa, praksa, praksa?
"Da, baš tako. Mladim je ljudima prije svega važno ukazati kako da se u ovom poslu snađu praktično i ljudski. Ja vam, znate, nisam teoretičar. Glumački posao je praksa, krvava praksa. I taj je posao uvijek dvosmjeran, ništa se ne događa 'ex cathedra'. Mladom čovjeku pokušaš, doslovno, tumačiti tajnu zanata. I dok kaniš izreći o čemu se točno radi u određenoj sceni, određenom liku, i tebi odjednom postaju jasnije situacije što su do tada postojale jedino u tvojoj glumačkoj glavi. Dok se doista ne verbaliziraju, glumačke situacije zapravo ne postoje. Predaješ vlastito iskustvo i tražiš feedback, što je neprocjenjivo i zanimljivo. Proces", objašnjava glumac kojemu su formativno iskustvo obilježile snažne domaće figure…
"Oh, da, bilo je više takvih, jakih mentora. Prvi mi je bio Fabijan Šovagović. I kad vam tako genijalan glumac dođe predavati u prvom semestru studija, najprije se morate oporaviti od prvog šoka… I onda, okej, kad zatvoriš usta, ideš dalje. Shvatiš da je taj genijalni glumac normalan čovjek koji jedino želi podijeliti svoje iskustvo s tobom. A Šova me inficirao kazalištem. Ne znam kakav bih bio danas da je na Šovinu mjestu bio netko drugi u mojim studijskim danima. Jer nakon iskustva s takvim mentorom ne možete zamisliti da u životu radite nešto drugo osim glume", kao da glasno razmišlja Lončar.
Šovin autoritet: u čemu je bio, po čemu?
"Tihi autoritet. Nije povisio glas. I kad više ne bi znao kako bi nam nešto objasnio riječima, samo bi se uhvatio za glavu i napravio onu svoju karakterističnu facu… to je bilo dovoljno. A nakon Šovagovića, nama studentima došao je Drago Krča, koji je imao posve drukčiji pristup. Sve nam je polako, riječima, pristojno, objašnjavao. Od svakoga 'pokupiš' nešto: i od Tonka Lonze, Joška Juvančića…", nabraja Lončar, na što se sjetismo da je često radio i s pokojnim kazališnim redateljem Marinom Carićem, koji je u domaćem kazalištu ostavio posebnu notu i pristup.
"O da, Carić je bio ta specijalna, nezaobilazna figura domaćeg teatra. Nije mi predavao nego sam ga upoznao u Zagrebu. Kakav pedagog, kakav čovjek! Puno smo izgubili kad je tako brzo, naglo umro. Doista", mirno će Lončar o Cariću, "mirnom čovjeku" domaćeg teatra prošlog stoljeća.
"Bez ikakvih ekscesa, povišenog tona, bez svađe… on je tako lijepo radio kazalište. Bilo je izuzetno ugodno doći njemu na probe. Bez knedle u grlu kad, eto, baš moraš na probu. Ne, toga nije bilo kod Carića. A ja obožavam ležerno, mirno raditi", priča sugovornik, na što provlačimo digresiju o suvremenoj situaciji: hipertrofija studija glume i nesigurnosti glumačkih angažmana.
"Svake godine iz glumačkih studija izlazi gomilica novih, koji se jednostavno nemaju gdje zaposliti. Vrijeme je mnogo okrutnije nego kad sam ja počinjao. U kazalištu nikad nije bilo puno love, ali je sad gore nego u moje vrijeme: puno ljudi, puno ambicija, malo love. Ne ide. Jer raditi ovaj posao, a pri tome biti nesretan, to je velika životna nesreća. Šteta. Ako si primoran skupljati sitne pare za preživljavanje, a pri tome nisi zadovoljan niti poslom niti okruženjem... Glumački posao je najljepši kad je sve okej, a najgori kad tako nije", polako pripovijeda Lončar dok sjedimo u garderobi, na kraju radnog dana.
A njegova biografska linija, početak glume: kako?
"Glumac sam postao posve slučajno. U vrijeme kad sam završavao srednju školu u Osijeku zagrebačka Akademija dramske umjetnosti je ondje otvarala 'filijalu'. I to pod groznim imenom: dislocirani studij glume. HNK u Osijeku, osječki Pedagoški fakultet i zagrebačka Akademija dogovorili su da se u Osijeku otvori studij glume, iz čega su izašle dvije generacije. Prednost studija je bila u tome što smo već na prvoj godini mogli glumiti u predstavama, dok na zagrebačkoj Akademiji nisi smio raditi prve dvije godine studija. Mi smo, međutim, imali tu sreću da krenemo 'na glavu'. Savršeno je bilo: kud' ćeš bolje nego da odmah radiš ono što voliš. I tako je trajalo sedam-osam godina. Onda je došao rat, kazalište je izgorjelo, ansambl se rasuo. Nije više bilo uvjeta ni za kakav rad i prešao sam u Zagreb. Najprije u HNK, a onda me tadašnji ravnatelj Komedije Niko Pavlović pozvao da dođem u ovo kazalište. Rekao sam si: zašto ne? I ostadoh", široko se osmjehuje Lončar, kojemu studij glume nije bio "prva opcija".
"Da se nije otvorio studij glume, morao bih studirati pravo: moja sreća da je bilo ovako kako jest. A na studij glume me zapravo uputila profesorica hrvatskog iz srednje škole, gdje sam bio u dramskoj grupi i radili neke skečeve, baš se dobro zabavljali. Paralelno sam upisao i pravo, ali sam brzo odustao jer ne možeš studirati ništa drugo uz Akademiju. Gluma traži cijelog čovjeka i sve njegovo vrijeme", kaže Lončar, koji se nakon vlastitog debija u opereti doslovno prepustio dinamici glumačkog života: uloge su stizale, medijski žanrovi su se mijenjali. I ne sjeća se što je igrao poslije "operetnog" početka.
"Jao, ne sjećam se, uopće. Ali se žanrovi u ovom poslu mijenjaju po defaultu. Igraš u kazalištu, pa te zovu na televiziju ili film. Sjetimo se, ne tako davno, postojao je Dramski program na javnoj televiziji. Danas toga nema. Eto, katastrofalna činjenica na koju smo, očito, navikli", rezignirano će glumac, koji je u Dramskom programu HTV-a radio kad je urednik ondje bio Tomislav Žiro Radić, redatelj filma "Luka", za koji je Lončar dobio Zlatnu Arenu za sporednu ulogu na Pulskom festivalu 1992. godine.
"Kad je produkcija drame na javnoj televiziji bila vitalna, bilo je zlatno razdoblje programa", nastavlja Lončar.
"I ne možemo reći da HTV nema love. Ali je tu ključno pitanje političke volje. Hrvatskom Saboru, koji je 'vlasnik' javne televizije, nije stalo do drame. Nego tek da se 'oni' pojavljuju na njoj. Kod nas ne postoji nitko tko ima zvjezdani medijski status na javnoj televiziji, osim političara. To nam je kao neki jadni surogat kazališta. A život dramskog programa na javnoj televiziji trebala bi biti zadaća hrvatske kulturne politike. Molim, iznosim svoje građansko mišljenje", govori glumac koji, usput rečeno, prema televizijskim sapunicama kao žanru ima naglašen negativni stav.
"E pa u tom smislu dijelim mišljenje s fizičarom Ivanom Supekom, koji je u nekom intervjuu rekao da je kod pošasti sapunica riječ o 'zavjeri da nam se polako ispere mozak'. Slažem se u potpunosti. Ono: gle lijepo je, ljube se! Pa gle, sad se mrze, uh ovaj je zao... Ti si godinama učio tajne glumačkog zanata, ali ne, ovako je produkciji sapunice jeftinije! Jer kad usfali love, naprosto pozovu ljude s ceste. Kao, znat ćeš, nije teško…", veli glumac.
Pa kad smo već u zoni "iritacije" kulturno-društvenom svakodnevicom, Lončar se priključuje antiobljetničarskoj poziciji.
"Po čemu smo Hrvati? Po teškoj industriji očito nismo. Po pismu, jeziku i kulturi? Trebali bismo biti, ali… Država za kulturu izdvaja niti pola posto proračuna. Je li to onda nekakva simbolička gesta, skoro? Kulture se sjete u čast obljetnica. To vam je ono kad vas pozovu da nešto lijepo otpjevate, svirate ili recitirate na neki svečani dan kalendarske godine. To se sutra zaboravi, ali će se ponoviti sljedeće godine. Tih par prigoda, to vam je hrvatska kultura za potrebe hrvatske politike", zaključuje Lončar uz još jednu, pa još jednu cigaru.
Ne voli taj niti osobne profesionalne obljetnice.
"Kao, imaš 30 godina rada, pa daj neku svečanu predstavu. E ne bih. To mi izgleda kao nekrolog. A valja igrati i biti u kazalištu, ništa više", kaže glumac koji u perspektivi nema nikakvu profesionalnu "fiks ideju".
Nema tu nekakvih "neprežaljenih Hamleta"?
"Ma imao sam sreće. Čovjek se s vremenom zasiti nekoga glumačkog žanra, neke 'niše'. Ali krećeš u profesionalne izazove kako ti se takvi otvaraju. Radio sam na Dubrovačkim ljetnim igrama, na filmu, odigrao sam i tih dramskih uloga… To je, uostalom, stvar glumačke higijene. Možda nije bilo onoliko glumačkih 'izleta' u dramsko tkivo koliko sam priželjkivao, ali nisam nezadovoljan. Ali ako me baš pitate što bih volio igrati… Prospera iz Shakespeareove 'Oluje'. To je tako poetično", kratko će Lončar.
Rođeni Osječanin: ali što da se radi ondje, u tom gradu koji ga je u svakom smislu formirao?
"Oh, uvijek sam malo frustriran kad odlazim u Osijek. Ondje mi brat živi. Rat i poraće uništili su duh tih ljudi koji prazna pogleda hodaju ulicama. Doslovno preživljavaju vlastiti život. Kako da onda takve ljude pitate što misle o kulturi u Hrvata? Pa to je skoro uvredljivo", kaže Lončar.
"Optimizam je samo manjak informacija", dodaje uz smijeh, ali se brzo korigira.
"Ne, kako bih radio ovakav posao da nisam optimističan čovjek?! Ili kako bi profesor Krča rekao: Ne možeš na probu doći 'nadrkan'. Glumac ne može raditi zle volje. A kad budem htio reći nešto ozbiljno, režirat ću komediju", zaključuje Damir Lončar.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site