Kultura
1479 prikaza

Sva ambicija moje Točke na U je da doprinese remećenju vladajućeg ugođaja

1/4
Marko Lukunić/PIXSELL
Porazgovarali smo s Viktorom Ivančićem o knjizi ?Točka na U" i razlozima zbog kojih je ona i dalje, nažalost, aktualna

U okviru manifestacije Sa(n)jam knjige u Istri, odnosno pulskog festivala knjiga i autora, koji će biti od 25. studenog do 4. prosinca, gostovat će i nagrađivani novinar i pisac Viktor Ivančić. Promovirat će reizdanje ‘Točke na U’ (Ex libris), knjige napisane povodom suđenja Dinku Šakiću, zapovjedniku koncentracijskog logora Jasenovac. Porazgovarali smo s njim o knjizi i razlozima zbog kojih je ona i dalje, nažalost, aktualna. 

BestBook: U ‘Točki na U’ detaljno analizirate razloge zbog kojih hrvatski nacionalizam ‘grije srca nepromijenjenim intenzitetom’. Primjerice, na nedavnoj naslovnici notornog Hrvatskog tjednika piše: ‘Američke zračne fotografije Jasenovca iz 1944. Dokaz da je sve laž! Ni masovnih grobnica, ni leševa u Savi, ni krematorija, ni Goldsteinovih drobilica, samo šest baraka dimenzija 24x6 m u koje je maksimalno moglo stati 1200 zatočenika’. Ovom listu legitimitet je dala bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pristavši na intervju u kojem je ekskluzivno najavila kandidaturu na izborima za drugi mandat. S obzirom na to da predsjednička kandidatkinja u kampanji sasvim sigurno ne radi ništa bez amena ‘državotvorne’ stranke, zanima me logika istupanja u nečemu ovoliko ekstremnom. Je li u pitanju glupost, nebriga ili svjesno ‘državotvorno’ prihvaćanje ovakve razine komunikacije?
Na stvari je bez dvojbe zadnje od ovoga što ste pobrojili. To se radi svjesno i planski. Pritom, po mome mišljenju, tipizirani hadezeovski politički akteri, kakva je bila gospođa Grabar Kitarović, uzrokuju daleko veću društvenu štetu od deklariranih ustaša, poput onih iz Hrvatskog tjednika ili ‘Bujice’. Dotična će se bez problema promovirati u profašističkom glasilu, a već sutra sudjelovati na kakvoj tribini u Bruxellesu na kojoj će se veličati ‘antifašističko naslijeđe’ i usput seruckati po komunizmu. To je ta programska shizofrenija koju HDZ uzgaja od svojeg nastanka. Kad je ustaškome pozdravu pridao ‘dvostruku konotaciju’, Andrej Plenković zapravo je izložio noseću ideološku formulu stranke. To vam je kao kad se Tuđman svojedobno pozivao na Franca, veličajući njegova postignuća na planu ‘nacionalne pomirbe’, a onda naredio sudski progon novinara koji su ga nazvali frankistom. Deklarirani ustaše tu su neka vrsta socijalnog deponija u koji se odlaže i tuđe smeće. Radikalna desnica HDZ-u je potrebna zato da vlastiti ekstremizam može reklamirati kao tekovinu političkog centra. Istoj laži pripadaju i periodični rituali partijskog samokroćenja, kad vladajuća stranka fingira da čuva društvo od same sebe, pa umjesto likova kao što su Pašalić ili Karamarko nastupaju figure poput Sanadera ili Plenkovića. A ako se nasluti gubitak izbora, kreće se u suprotan smjer. Ovi drugi, zbog viška hipokrizije i pitomije političke retorike, u pravilu uspješnije provode jedan te isti koncept. A koncept u najkraćem glasi: proizvoditi antifašistički ugođaj za konzumaciju fašistoidnih praksi.

BestBook: U knjizi se kritički osvrćete na ‘prosječne hrvatske slučajne prolaznike’, odnosno na njihovu ravnodušnost. Koliko smo mi (oni) odgovorni za opstanak i napredovanje dinka šakića ovog svijeta? Je li i u jednom scenariju moguća izlika ‘slušanja zapovijedi’?
Poslušnost i oportunizam su, da se ne zavaravamo, hrvatske političke konstante. Nešto na što se vladaoci skoro uvijek mogu osloniti. Nije potrebno da prizivamo Drugi svjetski rat, dovoljno je sjetiti se impresivne kolektivne šutnje kojom su ovdje bili popraćeni ‘naši’ zločini u zadnjem ratu, poput onih u Lori ili u Pakračkoj Poljani. Nisam registrirao ama baš nikakvu javnu uzbunu kad je predsjednik Milanović nedavno dodjeljivao državna odlikovanja optuženicima za ratne zločine, uključujući ordene koje je vratio Branimiru Glavašu. Na isti način, uostalom, sudjelujemo u takozvanom demokratskom životu: jedanput u četiri godine na izborima legitimiramo garnituru političkih krvopija, koja zatim radi na svojoj samooplodnji, i time je iscrpljeno kompletno naše sudioništvo u odlučivanju. U međuvremenu ćemo možda brundati protiv vladajućih, psovati im rodbinu za nekim šankom ili u frizerskom salonu, ali ništa nalik na pobunu ne dolazi u obzir. A kad su u pitanju svetinje poput ‘domovinskog rata’, ‘naših heroja’ ili ‘hrvatske države’, isključeno je čak i brundanje.

 | Author: PROMO PROMO

BestBook: Šakić je, kako primjećujete, doveden pred sud ne zahvaljujući nego unatoč hrvatskoj državi. Od njegova zatvaranja prošlo je više od 20 godina, ali smatrate da je zajednica ‘zamrznuta u istoj drami’. Zašto? Zbog čega i dalje, uz smjenu generacija, internet, mnoge povijesne izvore i sve ostale, lako dostupne, prozore u svijet, postoji potreba za opravdavanjem i prihvaćanjem nacionalizma, čak i na državnoj razini?
Knjiga ‘Točka na U’ napisana je prije 24 godine i u međuvremenu je vjerojatno izgubila štošta, ali – nažalost – ne i svoju temu. Na primjer: 10. travnja ove godine, na komemoraciji poginulim pripadnicima HOS-a u Splitu, Vladin izaslanik Matko Raos, inače brigadir HV-a, izgovorio je doslovno istu rečenicu kao Dinko Šakić u veljači 1995. u intervjuu tjedniku Magazin – da bez NDH ne bi bilo ni današnje hrvatske države. Eto, toliki je to pomak. Radi se o višedecenijskom ideološkom brifiranju, s nacionalnom državom kao centralnim kultom pred kojim je obavezno klečati, bez obzira na to kakva ta država bila i kakve su gadosti počinjene u njeno ime. Odmah nakon okončanja suđenja Šakiću pisao sam da će, u postojećem društvenom ambijentu, to biti presuda bačena kroz prozor. I to se ostvarilo, a spomenuti ambijent mijenjao se samo u domeni nevažna dekora.

Napokon, na koji je način proces Šakiću za nas danas referentan osim kao epizoda iz žanra pravosudne farse? Cijeli je slučaj temeljito odložen u zaborav. A suđenje zapovjedniku koncentracionog logora po svemu je trebalo biti epohalan događaj, pa – ako hoćete – i prilika za nekakvu katarzu, ili barem za ozbiljnu društvenu debatu. No Hrvatska je tad Šakiću sudila pod prisilom, nastojeći cinično zadovoljiti pravnu formu, a izbjeći suštinu. Znamo kako je to tada išlo: svjedoci optužbe u zgradu suda ulazili su na sporedna vrata zbog uvreda kojima su bili dočekivani; jedinu javnu tribinu koja je u Zagrebu bila organizirana povodom ‘slučaja Šakić’ prekinula je policija jer su desničari u publici htjeli linčovati Vladimira Primorca… Cijela ta priča je, što se hrvatske državotvorne ideologije tiče, danas na idealnome mjestu – pod tepihom.

BestBook: Radi li danas (u nedostatku boljeg termina) država na tome da se povijesne činjenice (iz četrdesetih i devedesetih) zaborave i, ako da, zašto? Tko su joj saveznici u takvoj raboti?
Reafirmacija ustaštva u Hrvatskoj početkom devedesetih nije bila sentimentalne prirode nego je predstavljala ozbiljan državni projekt: po hitnome postupku srušene su više od 3000 partizanskih spomenika, iz naziva ulica i trgova uklonjeni su simbolički tragovi antifašističke borbe, čak je i jedan član vlade NDH sjedio u prvom sazivu Sabora novostvorene države… Danas, dakle, govorimo iz perspektive više-manje dovršenog djela. Kao što znate, skoro ni u jednome hrvatskom gradu više ne postoji Ulica žrtava fašizma, a postojala je skoro u svakom. Dok ‘Za dom spremni’, vidimo, ima ‘dvostruku konotaciju’, s tim da je ta druga – pozitivna – konotacija zajamčena korištenjem u zadnjem ratu. Tako je ‘domovinski rat’ u kolektivnoj recepciji postao neka vrsta univerzalnog sredstva za čišćenje mraka, dakle goli ideološki alat.

Što iz uvjerenja, što zbog oportunizma, u tom je opsluživanju zahtjeva vlasti, ne računamo li časne izuzetke, sudjelovala praktički kompletna intelektualna i akademska scena. Svejedno je li se radilo o revizionističkim poricanjima oko Jasenovca ili o žrtvoslovnoj pornografiji oko Bleiburga. Ali kad vam nekakav ‘Institut za istraživanje trostrukog logora Jasenovac’ servira ‘znanstveno utemeljenu’ priču da je lager u doba ustaša bio banjsko lječilište, dok je tek dolaskom partizana pretvoren u stratište, onda je najstrašniji element te priče činjenica da je istraživački projekt financiran odlukom Vlade, odnosno iz državnog proračuna, odnosno novcem svih nas. To je samo jedna od potvrda da je HDZ, kakvu god ambalažu da nosi i koliko god simulirao plutanje u zoni ‘političkog mainstreama’, u svojoj biti ekstremistička organizacija. ‘Povijesne činjenice’ su tu validne samo ako se mogu ugraditi u zadane mitove.

BestBook: Postoji li scenarij u kojem bi se danas nekažnjeno spaljivale novine na nekom gradskom trgu, kao što se spaljivao Feral, ili je društvo barem donekle evoluiralo da takve svinjarije ne bi prošle bez posljedica?
Atmosfera ratnog stanja u devedesetima bez sumnje je olakšavala takve podvige. No podsjetit ću da su prije neku godinu javno spaljivane Novosti, ispod redakcijskih prozora, a da zbog toga nitko nije kažnjen. Također, ne vidim suštinsku razliku između svojedobnog spaljivanja Ferala i relativno nedavnoga javnog razbijanja ćiriličnih tabli u Vukovaru. S druge strane, sistem se u međuvremenu usavršio pa je, zahvaljujući sretnoj sinergiji između državne politike, medijske industrije i nečega što zovemo slobodnim tržištem, tjednik Feralova profila danas praktički nemoguće pokrenuti. Između ostalog, više nije riječ o tome da se novine ne bi spaljivale nego da se nema što spaliti.

 | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

BestBook: U kontekstu rata u Ukrajini i zveckanja oružjem diljem svijeta, postoji li i danas mogućnost vraćanja u doba u kojem su šakići ‘samo radili svoj posao’?
Ne samo što postoji nego se demonstrira neprikrivena čežnja za takvim pravilima igre. U ‘Točki na U’ te mokre snove nazvao sam jasenostalgijom, no primjena može biti vrlo široka. U Hrvatskoj, recimo, u zadnje doba svjedočimo prilično agresivnom nastojanju da se rat u Ukrajini u što većoj mjeri približi i ‘udomaći’, da se kroatizira, takoreći, i iskoristi kao platforma za unutrašnje političke okršaje. Kad premijer Plenković svoje oponente listom proglašava rusofilima, ruskim agentima i slično, jasno se prepoznaje nekontrolirana žudnja za izvanrednim stanjem, za ambijentom u kojem će politički protivnici biti ozloglašeni i otpisani kao državni neprijatelji. Rusi su u tom pogledu postali neka vrsta globalnih Srba, kao što su Srbi valjda lokalni Rusi, a uz to ide paket nacionalnih izroda koji Hrvatskoj rade o glavi. HDZ je stranka koja odbija mogućnost demobilizacije. Ona njihova ‘jedina i vječna Hrvatska’ zapravo je vječno ugrožena Hrvatska, jer samo kao takva može biti efikasno uzurpirana.

BestBook: Ako je nacionalizam utkan u državotvorstvo Hrvatske i ako se zadiranje u državotvorstvo smatra udarom na tzv. državne svetinje, kako se boriti s nacionalizmom? Odnosno, ima li argumentirana istina ikakve šanse u dvoboju s okamenjenim dogmama?
Priznajem da sam prilično skeptičan u pogledu mogućnosti i učinka ‘argumentirane istine’. Budući da je hrvatsko društvo godinama ustrojavano kao cinična zajednica, posebno se predano radilo na obezvređivanju samih kategorija istine i laži. Nije stvar tek u tome da se istine zamijene lažima, da se umjesto fakata koriste obmane, nego i da se same takve inverzije pokažu irelevantnima. Na primjer, svima je poznata puna istina o zločinima koji su svojedobno počinjeni u splitskoj Lori, javnost je upoznata sa svim mučnim detaljima tih zbivanja, ali to ni na koji način nije dovodilo u pitanje podizanje spomenika pred kapijom vojarne, impozantnoga komada mramora ukrašenoga grbom koji poručuje da je ono što se u Lori dogodilo bilo herojsko djelo. Puni uvid u ‘argumentiranu istinu’ o mučenjima i ubijanjima nije, dakle, u koliziji s odavanjem simboličke počasti tim zvjerstvima. To je više od pukog poricanja. Domovinski rat pripada mitskoj sferi stvarnosti, a mit ne ovisi o dokazivanju. Ako je pravilno nahranjen, on posjeduje otpornost i na istinu i na laž.

Nacionalizam je toliko prožeo socijalno tkivo Hrvatske da praktički diktira način života, i čini se da taj trijumf ničim ne može biti ugrožen. Dodatna nevolja je što se u nas još nije pojavila organizirana politička grupacija koja ne bi igrala na kartu domoljublja, kao da je ono obavezna ulaznica za pristup političkoj areni. Zanemarimo li desnicu, doslovno sve opozicijske stranke iz tzv. lijevog sektora plešu kao po jajima oko već definiranih svetinja i tabua, pa nude ‘umivenije’, ‘pitomije’ ili ‘civiliziranije’ verzije domoljublja u odnosu na vladajuću varijantu, ali sama ‘državna emocija’ ne dovodi se u pitanje. Nema mjesta za nereligiozne. Ono što bi, po meni, bilo najbolje učiniti – a što posve sigurno neće biti učinjeno, barem ne za duže vrijeme – jest odbaciti patriotsku matricu kao takvu, u potpunosti, a pogotovo kao iole bitan kriterij za orijentiranje u sadašnjici.

 | Author: Marko Lukunić/PIXSELL Marko Lukunić/PIXSELL

BestBook: Iako je Šakić osuđen, kažete da je NDH obranjena. Zašto?
Protiv Šakića, kao što znate, nije bila podignuta optužnica za genocid. Iako je u Jasenovcu, kojim je on zapovijedao, počinjen genocid. Time je zadan smjer, doseg i karakter procesa. Šakiću je suđeno kao samoniklom ubojici. Kao s neba palom kriminalcu koji je osobno usmrtio nekoliko ljudi. Nipošto kao državnome službeniku zaduženom da rukovodi poslom masovne likvidacije. Sadržaj optužnice bio je mnogo više usmjeren na faktičku obranu NDH nego na iznošenje krimena protiv Šakića. Tužilaštvo, kao državni organ, uložilo je silan napor da se zločinačka priroda kvislinške tvorevine ne razmatra u sudskoj dvorani. To je planski onemogućeno, te je samo izvorište zla ostalo intaktno. Utoliko je cijeli proces predstavljao ogledni primjer historijskog revizionizma u pravosudnom aranžmanu.

U pozadini je, dakako, ležao jaki politički sentiment prema državi jedne nacije, očišćenoj od etničkih parazita, kao idealu kojemu se teži. Pavelićeva satrapija služila se radikalnim sredstvima hrleći k tome cilju. Tuđman se tim sredstvima nipošto nije mogao koristiti, no nije ni napustio viziju etničkoga monolita. U tom je smislu Hrvatska pod Tuđmanovom vlašću zaista bila neka vrsta nedovršene, invalidne NDH. Moguće je to ilustrirati i tadašnjim paradoksalnim položajem Državnog odvjetništva, iz kojeg su u prvoj polovici devedesetih otpušteni praktički svi Srbi, što će reći da su njegovu profiliranju u velikoj mjeri pridonijele i metode etničkoga čišćenja. Podizanje vjerodostojne optužnice protiv Dinka Šakića podrazumijevalo bi, dakle, da tužilaštvo prokaže princip na kojemu je i samo bilo uspostavljeno.

BestBook: Kako se nosite sa spoznajom da tema knjige zbog koje ste, kako kažete, prosipali žuč, i dalje opstaje, sedamdeset ili dvadeset godina nakon njenog nastanka?
Dosta dobro. Razočaranja čeliče. A važno je i znati da svojim pisanjem ne možeš bitno utjecati na stvari. Kao i kad je tiskana prvi put, prije skoro četvrt stoljeća, sva ambicija današnjeg izdanja ‘Točke na U’ je da skromno doprinese remećenju vladajućeg ugođaja.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.