Možemo li biti neutralni? U društvu, u mikrozajednici, u svijetu? Možemo li, kako kaže Voltaire, "obrađivati svoj vrt?". Ili, kako u jednoj pjesmi piše Oskar Davičo, nevini proći kroz život, čistih ruku?
To je ključno filozofsko pitanje romana "Tuđa krv", Simone de Beauvoir, u čijemu su središtu mladić Jean Blomart i njegova djevojka Helene. Jean je tip bezosjećajnog intelektualca koji razmišlja o svakom svom postupku. Hélène je, s druge strane, prirodna i puna života, gotovo bezbrižna djevojka. Oboje propituju smisao svog postojanja, svatko na svoj način, u Francuskoj, neposredno pred izbijanje Drugoga svjetskog rata, vremena u kojemu neće biti neutralnih. Nakon jedne nesreće koja mu se dogodila u mladosti, Jean je s užasom otkrio opasnost skrivenu u svakoj svojoj gesti i zakleo se da se više nikad neće miješati u tuđu sudbinu. Ako mu se ponudi ljubav, on će je odbiti, unatoč pritisku društvenih zbivanja koja svakoga dana nude neko novo iskušenje, Jean se suzdržava od bilo kakve političke uloge - tom neutralnošću, nada se, izbjeći će sudjelovanje u univerzalnoj premreženosti naših života, u fatalnosti koja opterećuje svakog čovjeka i koja uvijek predstavlja činjenicu i u životu drugih. On kani provesti život u "splendid isolation". Nada se da će mu odustajanje od djelovanja osigurati nepomućeni mir. A onda se događa rat, ulazak Hitlera u Francusku, Vichy. Malo po malo, likovi ulaze u Drugi svjetski rat. Uronjeni u svoj svakodnevni život, to im se događa postupno, jedva su svjesni što se zbiva oko njih. Pitanja ostaju ista, ali se odgovori koje daju sve više razlikuju od onih koje bi imali u prošlosti. Postaje sve zanimljivije. Koje izbore treba donijeti u skladu s njihovim razmišljanjima? Oboje u skladu s početnim uvjerenjem moraju postaviti pitanje: koliko daleko mogu ići za onim što smatraju dobrim? I koliko štete smiju priuštiti drugima?
U kovitlacu povijesti kakvoga svijet nije vidio, Jean shvaća da ga njegovo odbijanja djelovanja pritišće jednako toliko koliko i djelovanje. U ratu shvaća da nema načina pobjeći - inertni, aktivni, čak i mrtvi, postojimo u cijelom svijetu. Jean tad odlučuje preuzeti odgovornost koju ne može izbjeći, no ne nada se da mu ova odluka donosi mir. Uskoro dolazi bolan događaj koji ga podsjeti na to "da je svaki čin nasilje, a svaki izbor skandal", ali odustaje od starih snova o miru i nevinosti, on prihvaća rizik, sumnju, pa čak i kajanje, prihvaća svoje stanje kao čovjeka koji ne može biti neutralan. "Sam kamen je nevin", kaže Hegel.
On će birati, on će djelovati. Helene i Jean ulaze u akcije s borcima pokreta otpora. "Mi postojimo samo ako djelujemo", na kraju će zaključiti i Helene i Jean. "Svaki čovjek je pred svima odgovoran za sve", teška i hermetična teza Dostojevskog - koja je istaknuta kao moto ovoga romana - pokazuje se u punom smislu. Evo jednog zanimljivog fragmenta iz romana.
"On se prenu. Netko je kucao. Krenuo je prema vratima".
"Što je bilo?"
"Treba mi tvoj odgovor", reče Laurent. Zakoračio je unutra i pogledao ka krevetu.
"Da", reče Blomart. "Gotovo je"
"Nije se patila?"
"Ne."
On pogleda prema prozoru. Rađao se dan. Minuti su prizivali druge minute, ganjajući se, tjerajući jedan drugog, bez kraja. Naprijed. Odluči. Iznova zvoni posmrtno zvono i zvonit će dok sam živ.
"Sprava se može postaviti u roku od sat vremena", reče Laurent.
"Slažeš li se ili ne?"
On pogleda ka krevetu. Za tebe, tek nedužni kamen; ti si izabrala. Oni koje će sutra strijeljati nisu izabrali. Ja sam stijena koja ih gnječi. Neću umaći prokletstvu: za njih ću zauvijek ostati onaj drugi, za njih ću zauvijek biti slijepa moć sudbine, zauvijek odvojen od njih. Ali kad bih se samo posvetio odbrani tog najvišeg dobra koji sve kamenje i sve stijene čini nevinim i ispraznim, tog dobra koje svakog čovjeka spašava od svih drugih ljudi i od mene samog: slobode; onda moja strast neće biti beskorisna. Nisi mi podarila mir, ali zašto bih uopće želio mir? Podarila si mi hrabrost da zauvijek prihvatim rizik i tjeskobu, da podnesem svoje zločine i grižnje savjesti koje će me beskrajno razdirati. Nema drugog puta.
"Ne slažeš se?", upita Laurent.
"Da", reče on, "slažem se."
O ovom romanu nalazimo sve omiljene teme egzistencijalizma: sudbinu, apsurdnost života, slobodu, društvenu i političku opredijeljenost. Ali to je i sjajna ljubavna priča.
"Ova me knjiga gurnula u oluju emocija", čitamo u jednoj recenziji. "Od trenutka kad sam se upleo u priču, nisam mogao pobjeći od nje, pa sam svaku slobodnu minutu provodio gutajući je. Dva glavna lika su dobro razvijena, simpatična i u svojim kvalitetama i u svojim manama, držeći se svojih ideja kao dagnje za svoje stijene, jake i tako krhke sve u isto vrijeme. To je sama bit čovječanstva zapravo. A priča, lijepo nošena ovim likovima, odvijala se tiho, glatko, unatoč buri događaja..."
Roman je 1984. doživio ekranizacuju u u francusko-kanadskom filmu "Le Sang des autres" redatelja Claudea Chabrola s Jodie Foster, Michaelom Ontkeanom, Samom Neillom i Lambertom Wilsonom u glavnim ulogama. Simone de Beauvoir (1908., Pariz) bila je književnica, teoretičarka, politička aktivistica i feministica. Počinje pisati s 14 godina, a nakon mature upisuje studij matematike, jezika i književnosti i filozofije na Univerzitetu u Parizu, gdje upoznaje Sartrea, životnog saputnika i jednog od najvećih intelektualaca svoga vremena. Jedno vrijeme je predavala filozofiju u Parizu, Marseilleu i Rouenu. Prvi roman "Gošća" objavila je 1943. godine, a nakon njega uslijedili su "Tuđa krv", "Svi su ljudi smrtni" i "Mandarini", koji joj je 1954. godine donio nagradu Prix Goncourt. Pisala je i memoare, eseje i filozofske radove, od kojih je najpoznatiji "Drugi spol", jedno od najčitanijih feminističkih djela prošlog stoljeća. Do svoje smrti, 14. travnja 1986., aktivno je surađivala u reviji Les Temps Modernes, koju su osnovali Sartre i ona, te je u raznim formama očitovala svoju solidarnost s feminizmom.
