Pred nama je novi-stari roman Svetislava Basare "Anđeo atentata", izvorno objavljen 2015. godine. Roman je objavljen u izdanju 24sata kao treći po redu objavljeni roman ovog autora. Najprije je, nedugo nakon što je objavljen u Srbiji, objavljen "Kontraendorfin" (2020.), a ubrzo nakon njega i roman "Andrićeva lestvica užasa", izvorno objavljen 2016. godine, dva romana koji čine svojevrsnu duologiju, a koje povezuje lik i (ne)djelo Ive Andrića. Pomalo čudi ova zakašnjela percepcija Basarina djela u Hrvatskoj s obzirom na to da se radi o autoru koji je na jedinstveni način razarao nacionalne mitove, u ovom slučaju srpske, s tim da se njegovi "časovi anatomije" mogu gotovo bez ikakvih preinaka prenijeti i na druge prostore prostom zamjenom imena i toponima, zanemarivši one sitne, specifične razlike.
Ako bismo pokušali usporediti Svetislava Basaru s bilo kojim drugim suvremenim autorom, vrlo brzo bismo se našli pred zidom. Međutim, postoji jedna usporedba koja mi je pala na pamet, koja je isključivo fenomenološka, a radi se o usporedbi Basare s velikim filmskim redateljem Robertom Altmanom, koji nikad nije skrivao svoj odium spram Hollywooda. Više od deset godina, od 80-ih do 1992. godine, kad se vratio u Hollywood, Altman je snimao male, nezavisne filmove, ne želeći se podvrgnuti krutim pravilima američke filmske industrije, u čemu je ostao dosljedan. "Nikad nisam bio bez projekta i uvijek je to bio projekt po mojem izboru. Tako da nije moglo bolje ispasti", izjavio je jednom prilikom. Slično bi se ili gotovo identično moglo reći i za Basaru, koji je svjesno odabrao ulogu "bijele vrane" (ili "crne ovce") srpske književnosti. Bez obzira na usamljeničku autorsku poziciju, ova dvojica autora su stvorila respektabilna i široko prihvaćena umjetnička djela. Altmanovi filmovi obilježeni su političkom i ideološkom dekonstrukcijom američkih mitova, uključujući i Hollywood kao ključni generator tih narativa. Tu dolazimo do prve poveznice između ove dvojice autora. Altman u svom "Nashvilleu" iz 1975. godine, koji mnogi smatraju njegovim najboljim filmom, koji je briljantna satira o Americi uoči 200. obljetnice nezavisnosti, dekonstruira američki mit na sličan način na koji to u svojim romanima čini Basara sa srpskom mitologijom. I ne samo u romanima: treba u ovom smislu spomenuti i Basarino publicističko djelo "Atlas pseudomitologije" (2019.), u kojem se Basara izravno i isključivo bavi ovim fenomenom. Druga poveznica je percepcija ove dvojice autora, bez obzira na "zaobilazni put" na kojem su inzistirali, želeći tako očuvati svoju neovisnu autorsku poziciju. Altman danas spada u red najvećih holivudskih imena u povijesti, a isto bi se to moglo reći i za Basaru kad ga stavimo u književni kontekst ovdašnjeg 20. i 21. stoljeća, o čemu možda na svoj način govori i činjenica da se radi o dvostrukom dobitniku ugledne NIN-ove nagrade (za romane "Uspon i pad Parkinsonove bolesti" iz 2006. i "Kontraendorfin" iz 2020. godine), a po mom skromnom uvjerenju, ovaj ju je autor trebao dobiti još koji put, prvenstveno za romane "Anđeo atentata" i "Mein kampf", da se osvrnem isključivo na noviju produkciju ovog autora. Ova dva romana karakteristična su i po tome što predstavljaju ogoljenu poetiku ovoga pisca koji preko "lokalnog" govori o "općem", baveći se temama koje nipošto nisu lokalnog karaktera: Sarajevskim atentatom i političkim nasljeđem Slobodana Miloševića.
Roman "Anđeo atentata", bez obzira na to što je najčešće predstavljan kao roman o Sarajevskom atentatu, ponajmanje je priča o tome. Radi se prvenstveno o priči o povijesti kao o mitološkom konstruktu koji Basara dekonstruira ludističkim instrumentarijem. Roman je podnaslovljen kao "tabloid", što je svjestan otklon od smrtno ozbiljnih povijesnih narativa, kako historiografskih, tako i onih književnih. Na sličan način je to napravio James Ellroy pišući o jednom od najznačajnijih povijesnih američkih mitova, o atentatu na Johna Kennedyja, nazvavši svoj roman "Američki tabloid", koji je po mnogo čemu, po odmaku od uvriježenih obrazaca, i po žestokom, rudimentarnom jeziku i crnom humoru od kojeg zastaje kost u grlu, usporediv s poetikom Svetislava Basare. Pripovjedač romana "Anđeo atentata" je nadvojvoda Franz Ferdinand, koji iz čistilišta posthumno diktira svoju ispovijed "nepostojećem" tajniku Berhtoldu. Roman je podijeljen u dva dijela: "Jerihonske trube sviraju Radecki marš" i "Muzej gadosti", s dodanom "diplomatskom prepiskom" američkog i ruskog veleposlanika početkom 50-ih u bivšoj Jugoslaviji te Titovim pismom upućenim Staljinu. Basarina iskrivljena slika povijesti mnogo je vjerodostojnija od one zvanične, mislim tu prvenstveno na povijest kao igračku u rukama ovdašnjih mitomana. Pesimistična slika povijesti kod američkog književnika Kurta Vonneguta, koju određuju prije svega "PL-ovi" ("psihopatske ličnosti"), poprilično je bliska onoj Basarinoj. To je zapravo slika Danteova pakla. Pišući u svom dnevniku o romanu "Kolijevka za macu" Kurta Vonneguta, Andrej Tarkovski kaže kako je riječ o izvrsno napisanom djelu, ali da je ono usprkos tome bezvrijedno jer ne ostavlja nikakvu (kršćansku) nadu. Gotovo istim riječima bismo mogli opisati i tretiranje povijesti kod Basare. Povijest je napisana u prošlosti - Basarin književni postupak izgleda poput matematičkog zadatka koji je riješen mimo svake logike i pameti, a čije je rješenje točno. Ovako nešto možemo nazvati "paradoksom Basara". Ali je paradoks jedne takve slike povijesti mnogo manji nego u slučaju naših zvaničnih historiografija. ("Berhtold, pošaljite ovaj dopis svim katedrama istorije u regiji na kojima uspaljeni profesori bludniče s povijesnim likovima", da se malo poslužim Basarinim književnim postupkom.)
Po jeziku, rečeničkom sklopu i po tematskim preokupacijama, Svetislav Basara je krležijanska figura srpske književnosti. U tim usporedbama ne treba ići dalje od ovoga: Krležin pogled na svijet je uglavnom "dermatološki", kako Filipa Latinovicza na jednome mjestu u Krležinu "Povratku Filipa Latinovicza" okarakterizira diskurs onog ruskog liječnika, zbog njegove mizantropije, dok kod Basare, s druge strane, možemo govoriti čak i o empatiji prema likovima, bez obzira na to što je slika svijeta u njihovim glavama također "dermatološkog tipa". Ono što ponajviše karakterizira Basarine tekstove, kao svojevrsni otklon od smrtno ozbiljnog Krleže (kojega čak i Basarin Franz Ferdinand smatra odličnim piscem, za razliku od Goethea, na primjer), sjajan je i brutalan humor koji nije jednoznačan. Možemo, uvjetno rečeno, govoriti o dvije vrste humora, o humoru koji je baziran na dosjetki: "Državna ideologija u Jugoslaviji nije marksizam Karla Marksa, nego marksizam braće Marks", kaže nadvojvoda Ferdinand u jednom trenutku. Ili još jedan urnebesan primjer, gdje Ferdinand smatra ljubav opasnijom od mržnje, jer "mržnja nikoga nije zarazila triperom i sifilisom". Tu je, također, neka vrsta ludističkog humora, koji je najsličniji humoru iz animirane serije "South Park": "Kako vreme prolazi, sve sam sigurniji da se jugoslovenski problem može rešiti isključivo bombardovanjem". Ili: "Zar ga nisu obavestili da general Stepa Stepanović lično predvodi srpske trupe, i to u nedostatku konja jašući na neosedlanom ađutantu...".
Postoji još jedan detalj po kojemu se Basara izdvaja od svih pisaca s ovih prostora, a to je njegovo neobično korištenje fusnota i psovki. O Basarinu genijalnu korištenju psovki i uličnog jezika dosad je napisano mnogo toga, pa se ne vrijedi ponavljati. Srpski jezik je, kaže Franz Ferdinand, "kao stvoren za psovke". Ako je suditi po Basari, onda je apsolutno u pravu: "Pucajući u mene, Srbi su - osim (po običaju) u sopstvenu nogu - u izvesnom smislu pucali i u srpski jezik. Nosite se u pizdu materinu i vi i vaša Bosna i Hercegovina, eto to su, Berhtold, bile moje poslednje reči koje istorija, razumljivo, nije zabeležila". Što se tiče fusnota, one kod Basare funkcioniraju kao sastavni dio književnog teksta. "Nemojmo preterivati sa fusnotama, Berhtold. Fusnote su nužno zlo kome pribegavamo isključivo u situacijama kada njihov sadržaj zapreti usporavanjem glavnog toka misli i gubitkom ritma", kaže Franz Ferdinand u "Anđelu atentata". Radi se, naravno, o znanstveno neutemeljenim podacima, odnosno fikciji. Funkcioniraju, također, i kao neka vrsta dekonstrukcije klasične forme romana, što u Basarinu slučaju često sadržava izniman ironijski potencijal. Ovo je još jedan element po kojemu je Basara usporediv s Altmanom, i to iz filmova u kojima se Altman služi ubitačnom ironijom, prije svega u "Igraču" i "Nashvilleu". U "Nashvilleu" je to reklama za film, koja funkcionira poput kakve Basarine fusnote, na samom početku, a u "Igraču" urnebesni "happy end" filma, kojim se Altman otvoreno obračunava s holivudskom industrijom. U svom "Atlasu pseudomitologije" Basara piše o svojoj polemici s povjesničarom Radošem Ljušićem, koja je vezana za jednu fusnotu iz Basarina romana "Početak bune protiv dahija", u kojoj se pozvao na nepostojeću historiografsku studiju Radoša Ljušića: "Problem prekograničnih teritorija u doba vladavine kneza Miloša". Ljušić je, u tragikomičnom obratu, optužio Basaru za krivotvorenje, zloporabu, te demantirao autorstvo navedene studije. "Zna li on", piše Basara u "Atlasu pseudomitologije", "pomislih, ne bez zlobe, da ima zlih jezika koji bi rekli da je nenapisani 'Problem prekograničnih teritorija' nešto najbolje što je objavio, upravo zato što to nije napisao".
Koliko nam je Basara blizak i jasan u svojoj književnoj imaginaciji te kako s lakoćom prelazi granice naših malih atara, pa i mnogo šire, pokušat ću pokazati koristeći, koliko ja to mogu, Basarin književni stil:
"Pišite, Berhtold, kod tih Slovena istoriografija razara moždane ćelije mnogo brže i delotvornije, učinkovitije, rekli bi precenjeni Hrvati, nego sifilis u terminalnoj fazi. I ne zaboravite s ovim upoznati sve katedre za istoriju na ovim predelima koje ni uzvišena misija Austrugarske Monarhije nije uspela prosvetliti, čisto da se zna. I pazite na predznak!"
"Kakav predznak, Vaše Visočanstvo?"
"Vrlo jednostavno, Berhtold: elementarna matematika. Infinitezimalni račun na srpski način: kad broj pređe s druge strane jednakosti, menja predznak. Ali je to u suštini jedno te isto sranje! Tako stoje stvari s tim balkanskim narodima, Srbima, Hrvatima, Bosancima... Svaki plus koji ode iz Srbije u Hrvatsku postaje minus kada pređe preko granice, i obratno, ali to ništa ne menja. Razumete, Berhtold?"
"Ne razumem."
"Ne razumem ni ja, ali je to živa istina."
