Svakih sat vremena čuli bismo zvuk eksplozije i osjetili podrhtavanje

U studenom prošle godine ukrajinska književnica Sofija Andruhovič gostovala je na Sa(n)jmu knjige u Puli. Tad je pred pulskom festivalskom publikom govorila o svojim literarnim preokupacijama i planovima, o ukrajinskoj književnosti, o svojoj umjetničkoj obitelji, o životu u Kijevu. Danas, osam mjeseci kasnije, književnost je pala u drugi plan: suočena s ruskom invazijom, njezina se domovina bori za opstanak, a Sofija je bila prisiljena napustiti svoj kijevski dom. Nagrađivana spisateljica, esejistica i prevoditeljica, Andruhovič je rođena 1982. u Ivano-Frankivsku na zapadu zemlje. Čini se da joj je literarna karijera bila suđena: odmalena je bila okružena knjigama - njezin otac je ugledni pisac Jurij Andruhovič - a danas je udana za također poznatog pisca Andrija Bondara. Dosad je objavila sedam romana, knjigu priča za djecu i niz eseja. Dobitnica je brojnih nagrada, njezini su romani prevedeni na više svjetskih jezika, a proslavila se romanom “Felix Austria” iz 2014. godine, po kojemu je u poljsko-ukrajinskoj produkciji snimljen zapaženi film. Prije dvije godine objavila je epski roman “Amadoca”, koji je već stekao kultni status i smatra se jednim od važnijih djela suvremene ukrajinske književnosti. Obje te njezine najvažnije knjige na hrvatskom je objavio zagrebački nakladnik Edicije Božičević, u prijevodu Domagoja Kličeka i Dariye Pavlešen (“Felix Austria”), te Ane Dugandžić i također Dariye Pavlešen (“Amadoca”). U fokusu prošlogodišnjeg pulskog Sa(n)jma knjige bila je ljubav, a u fokusu našeg razgovora sa Sofijom Andruhovič, na koji je ljubazno pristala, bio je, nažalost, rat.

Express: Prije svega, recite mi gdje trenutačno živite i jeste li sigurni? Gdje ste bili 24. veljače, jeste li bili u fizičkoj opasnosti?

Zadnjih nekoliko mjeseci živim u gradu u kojem sam rođena i odrasla, u Ivano-Frankivsku na zapadu Ukrajine. Lokalni aerodrom je nekoliko puta napadnut projektilima na početku rata, ali u usporedbi s mnogim drugim mjestima u Ukrajini, grad je još prilično siguran. Na početku invazije 24. veljače bila sam s obitelji u Kijevu, gdje inače živimo. Ostali smo tamo prvih tjedan dana rata, dok nismo uspjeli pobjeći iz grada. Skrivali smo se u skloništima od bombi. Jedno je takvo sklonište bila stanica podzemne željeznice nedaleko od našega stana, gdje više nije bilo slobodnog mjesta zbog gomile ljudi koji su pokušavali spasiti svoje živote. Drugo je sklonište bio podrum naše deveterokatnice, mala i vlažna prostorija u kojoj smo sjedili sa susjedima: starijim ljudima koji su trebali lijekove, ženama s malom djecom, sa psima i mačkama koji su bili nervozni i šokirani. S nama je bila i jedna žena sa psihičkim problemima. Bila je tu i jedna trudnica, koja je bila u toliko istraumatiziranom stanju da je priznala da je razmišljala o tome da sama napravi histerektomiju. Otprilike svakih sat vremena čuli bismo zvuk eksplozije i osjetili podrhtavanje. Kasnije smo shvatili da je mjesto na kojemu smo se skrivali bilo opasno: to nije bilo pravo sklonište. Bili bismo tamo zarobljeni i, da je projektil pogodio zgradu, svi bismo poginuli. Moj je muž 25. veljače pokušavao popraviti naš auto dok su s druge strane zgrade prolazili ruski tenkovi. Čula sam izvana zvukove pucnjave, jedan je tenk blizu naše zgrade prešao preko automobila u kojemu se nalazio civil. Jesmo li bili u kakvoj fizičkoj opasnosti? Od početka rata svi u Ukrajini su stalno u fizičkoj opasnosti. Naravno, opasnost je veća u istočnim, sjevernim i južnim dijelovima zemlje, ali bile su tisuće slučajeva raketnih napada u kojima su ljudi iznenada ubijeni u svojim domovima, na ulicama ili na željezničkim stanicama diljem Ukrajine.

Express: Iako rusko posezanje za ukrajinskim teritorijem traje već godinama, otvorena agresija Putinova režima šokirala je svijet. Je li i vas iznenadila? Jeste li mogli u najgorim noćnim morama zamisliti ovakav rat?

I da i ne. Puno prije početka invazije upozoravali su nas SAD i Britanija. Naše obavještajne službe pratile su gomilanje ruskih trupa blizu granica. To se moglo osjetiti i bilo je očito da je opasnost stvarna. I nekako je u tome bilo neke opake logike, zbog prirode Ruskog Carstva koje ne može postojati bez koloniziranih zemalja, koje ovisi o njima u pogledu svih vrsta resursa, kao i same ideje o svom postojanju kao moćne sile. Činjenica je - a to je i prirodno - da je tijekom posljednjih 30 godina svoje neovisnosti ukrajinsko društvo prošlo kroz duboke i snažne procese formiranja civilnog društva i vlastitog proeuropskog identiteta. Rusija to ni pod kojim uvjetima nije mogla dopustiti. Ruski identitet nije moguć bez Ukrajinaca koji su dio njegova svijeta - neka vrsta ‘inferiornih Rusa’. To je čin očaja u ime Rusije: ako Ukrajinci ne žele biti s njima svojom voljom, onda ih Rusi moraju natjerati svojom agresijom. A ako ni to ne uspije - a ne uspijeva - onda Rusi moraju potpuno uništiti Ukrajince, da ih više ne bude. A za nas, za Ukrajince, ne postoji mogućnost da ponovno postanemo kolonija Rusije. To je nešto nezamislivo, to je neprirodna, mrtva ideja. Mi znamo tko smo i ne možemo biti nešto drugo. Rat je borba za pravo naroda na vlastitu volju, za dostojanstvo i slobodu, za vlastiti izbor. Možda ti pojmovi zvuče apstraktno, ali u našoj stvarnosti to je pitanje opstanka. Od početka rata od mnogih sam ljudi različitog podrijetla i iz različitih regija Ukrajine čula isto: da će radije umrijeti nego dopustiti Rusima da vladaju njihovom zemljom. Oni to doista misle. To znam jer to je nešto što i ja osjećam. Ovaj se rat nije mogao izbjeći. I jedina opcija za Ukrajinu je pobjeda u njemu. Nema drugog izbora. Međutim, čak i kad racionalno razmišljate o tim procesima, kad uzmete u obzir povijest i utjecaj koji je Sovjetski Savez imao na svijest mnogih Ukrajinaca, kad uzmete u obzir traume prethodnih generacija, njihovo iskustvo gladi 1932.-1933., Drugi svjetski rat, staljinističke represije - niste mogli biti spremni na ovo što nam Rusi sad rade. Niste mogli biti spremni osjetiti podrhtavanje vaše zgrade od raketnih napada, gledati kako se potpuno uništavaju ugodni i lijepi gradovi u okolici Kijeva, gdje su živjeli mnogi vaši prijatelji i koje ste voljeli posjećivati. Niste mogli biti spremni na to da ne znate što se dogodilo s vašim prijateljima koji su ostali na okupiranom području. Niste mogli biti spremni svakodnevno susretati desetke ljudi koji više nemaju krov nad glavom ili razgovarati s onima koji su izgubili svoje najmilije.

Express: Kako su na rusku invaziju reagirali ukrajinski pisci, ukrajinski umjetnici? Postoji li jednodušna potpora otporu agresiji?

Ukrajinsko društvo trenutačno je ujedinjeno kao nikad dosad. Količina podrške i solidarnosti, spremnosti da se međusobno pomaže, od samog je početka doista velika. Toliki su ljudi u trajnom stanju mobilizacije - dobrovoljno se bore s oružjem u rukama, ginu za obranu zemlje i naroda, spašavaju ljude riskirajući vlastite živote. Među njima su i mnogi ukrajinski pisci i intelektualci. Osobno poznajem mnoge talentirane ljude iz područja umjetnosti i znanosti koji su se odlučili priključiti vojsci. U borbu su otišli čak i neki moji prijatelji ljevičari koji su se uvijek protivili ratu. Jer to je pitanje života naše djece. Ne možete dopustiti da ubijaju vaše najdraže. Netko treba biti branitelj. Netko treba zaustaviti razuzdanu i nepravednu agresiju. Ukrajinski umjetnici, pisci i intelektualci dio su tog ujedinjenog društva. Sad vidimo toliko proaktivnih ljudi: oni pišu o situaciji i razmišljaju o njoj u svojim umjetničkim djelima, esejima i razgovorima kako bi se lakše nosili s osjećajima, kako bi bolje razumjeli što se događa. Od početka rata osjećamo veliko zanimanje Zapada za Ukrajinu, njenu kulturu i povijest. Rusija nas je htjela potpuno eliminirati, ali su umjesto toga uspjeli skrenuti pozornost na Ukrajinu. Na taj način ukrajinski umjetnici i intelektualci napokon dobivaju svoj prostor i priliku da kažu više. Da je taj interes ranije podignut, cijela bi situacija bila drugačija. Ali to što svijet nije znao za Ukrajinu bio je učinak ruske propagande i njezina imperijalističkog načina upravljanja stvarima i diktiranja svoje agende. Na pitanje kako svijet može pomoći Ukrajini mogu odgovoriti: pokušajte saznati više o toj zemlji.

Srećko Niketić/Pixsell

Express: Već smo spominjali ukrajinski nacionalni identitet. Ukrajinci i Rusi uvijek su kroz povijest smatrani bliskim narodima. Hoće li agresija na neki način zaokružiti nacionalnu homogenizaciju Ukrajinaca? Je li Putin ‘otac ukrajinske nacije’?

Ukrajinci i Rusi nisu se kroz povijest uvijek smatrali bliskim narodima. Riječ je o ruskoj propagandi i narativu iz sovjetskih vremena. Tijekom stoljeća Ukrajinci su imali mnogo bliže odnose sa svojim susjedima iz Europe, posebno s Poljacima. Otkud naše civilno društvo vuče svoje korijene? Zašto je ono Ukrajincima tako prirodno? I zašto su Rusi toliko različiti u tom smislu? Budući da je veliki dio suvremene Ukrajine bio dio Velike Kneževine Litve između 14. i 16. stoljeća, a zatim Poljsko-litavske unije od 16. do 18. stoljeća, Ukrajinci su imali vlastitu aristokraciju - bili smo dio europske srednjovjekovne povijesti. Zapadni dio Ukrajine također je bio dio Austro-Ugarske. Imamo i povijest zaporoških Kozaka koji su imali svoje pravno i vojno središte. Mogla bih u nedogled nabrajati primjere različitih utjecaja i veza - stoljećima smo živjeli sa Židovima, koji su neizmjerno utjecali na nas, s Poljacima, i Česima, i Armencima, i Nijemcima, i Austrijancima, i mnogim drugim narodima. A ruski utjecaj među svima njima samo je jedan od mnogih, ali ne i glavni. Druga je stvar Rusko Carstvo, a zatim i Sovjetski Savez. To su bili totalitarni imperiji što znači da je njihova politika bila potisnuti Ukrajince, lišiti nas svake slobode, vlastite volje, vlastitog sjećanja i identiteta. I ne, Putin nije ‘otac ukrajinske nacije’. Možda on postane neka vrsta katalizatora na ovoj pozornici naše povijesti. Ali naša se nacija počela formirati u srednjem vijeku i postojala je cijelo vrijeme pod vladavinom različitih carstava. No ukrajinski je identitet najsnažniji postao u posljednjih 30 godina. Nakon generacije rođene i odrasle u neovisnoj Ukrajini, mogli smo imati sve naše demokratske revolucije kao znak čišćenja totalitarne sovjetske prošlosti. Revolucija dostojanstva bila je jasan znak ukrajinskog izbora. Rat u Donbasu 2014. ubrzao je i produbio procese: rastao je interes za vlastitu povijest, tražili smo odgovore o svojim traumama i obiteljskim pričama. Ovaj rat je učinio sva ta pitanja i sam identitet jako izraženim za kritični dio ukrajinskog društva. To su snažni procesi koji karakteriziraju jednu odraslu i zrelu zemlju.

Express: U tom smislu, postoje li velike razlike između zapada i istoka zemlje?

Nakon 2014. te su razlike sve manje i manje. Mnogi su morali bježati iz Donbasa u zapadne dijelove Ukrajine, počelo je dolaziti do razmjene. Ljudi su pokušavali bolje razumjeti jedni druge. Sad se puno bolje razumijemo. Nema sukoba između različitih regija. Da, imamo svoje razlike. Da, ponekad može biti komplicirano kad su u pitanju različite vrste psihologija i povijesne pozadine. Ali sve nas to čini zanimljivijima jednima drugima. Ljudi iz zapadnih dijelova Ukrajine dobrovoljno se bore u ukrajinskoj vojsci u istočnim regijama s lokalnim stanovništvom jer svi oni brane svoj dom. Pretpostavljam da to mnogo govori o sadašnjoj situaciji.

Express: Kakve bi mogle biti posljedice rata na stav Ukrajinaca prema ruskom jeziku i kulturi? Kakav je trenutačno odnos ukrajinskog i ruskog jezika u Ukrajini i koje bi posljedice na taj odnos mogla imati ruska invazija?

Kako ja to vidim, mogu predvidjeti dubok i svjestan proces promišljanja i revalorizacije ruske kulture u našem društvu. To se već događa. To mnogima na Zapadu može izgledati vrlo radikalno, ali radikalizacija ukrajinskog društva je prirodna reakcija na svakodnevna ubojstva i zločine. Imamo pravo osjećati jake negativne emocije prema onima koji ubijaju i siluju nedužne ljude, koji uništavaju naše gradove. To ne znači da Ukrajinci žele paliti knjige. Ponovno promišljanje i revalorizacija znači dati kulturi Rusije njezin povijesni kontekst kao carstva, kao diktature. To također znači obraćanje pozornosti na mjesto i ulogu koju je davala našoj kulturi kao koloniziranoj. Ne radi se o eliminaciji ruske kulture, nego o pronalaženju pravog mjesta i pravog razumijevanja za nju. A prije svega to znači dati više pozornosti i prostora vlastitoj kulturi - trebamo vratiti sebi imena tisuća i tisuća Ukrajinaca koji su bili zaboravljeni, zabranjeni, potisnuti, ubijeni, zatvoreni, lišeni svog prava na život i stvaranje. Nema ništa loše u govorenju ruskim jezikom. Pitanje je razumijevanja zašto netko tko je rođen i odrastao u Ukrajini govori ruski. Ovaj rat natjerao je mnoge Ukrajince koji govore ruski da prijeđu na ukrajinski jezik. Ključna riječ ovdje je ‘izbor’.

Express: Putinov propagandni stroj neprestano ponavlja da provodi vojnu operaciju protiv ukrajinskih fašista. Tko su ukrajinski fašisti o kojima priča ruski predsjednik?

Zar niste primijetili da sam Putin i njegovi propagandisti uvijek krive druge za ono što sami rade? To je glavni trik na koji se oslanjaju. Radije ne bih objašnjavala bizarne ideje ruskog predsjednika. To je slijepa ulica. Rusi - a ne Ukrajinci - nastoje eliminirati ljude na temelju njihove etničke pripadnosti i njihove drugosti. Ruski ideolozi napravili su opsežan program što planiraju učiniti s Ukrajincima nakon što ih pobijede: tu su bili i popisi ljudi koje treba odmah pobiti, i izgraditi koncentracijske logore za inteligenciju, i sve ukrajinske knjige koje je trebalo eliminirati, a trebalo je uvesti i ruski program u škole itd. Upravo u ovom trenutku oni svoj program provode na okupiranim područjima. Što se tiče ukrajinskih fašista, rekla bih da je Putin govorio o svakom Ukrajincu. Nemamo nacionalističke stranke u našem parlamentu, njihova podrška među biračima bila je smiješno beznačajna. Naš predsjednik je Židov. Svugdje u Ukrajini u svakodnevnom životu čujete ukrajinski i ruski jezik. A istodobno postoje ruske snage zbog kojih su ljudi koji govore ruski s istoka bili prisiljeni napustiti svoje domove i otići u zapadne dijelove Ukrajine ili čak napustiti zemlju.

Express: Vi ste kći poznatog pisca, vaš suprug je također pisac. Koliko to obiteljsko nasljeđe i okruženje utječu na vas? Slična pitanja vam vjerojatno često postavljaju. Mene zanima je li vam jako odmoglo odrastati u očevoj sjeni?

Bilo je to jako teško, ali u isto vrijeme to je bila i velika sreća. Uspjela sam pronaći mnogo sunca u sjeni svog oca. Njegov mi je primjer dao jednu od najvažnijih stvari u životu: i sama sam postala književnica. Bilo je komplicirano i morala sam proći kroz mnoge neizbježne faze: naivno idealiziranje, razočarenje, gorčinu, nevjericu, čak i odbijanje da budem spisateljica - a zatim spoznaja da je pisanje nešto u čemu najviše uživam i konačno pronalazak vlastitoga glasa, odnosno sposobnost vjerovanja u njega. Sad sam uvjerena da imam glas. Svakako je svaki roman borba, ali i avantura, najbolja od svih avantura.

Srećko Niketić/Pixsell

Express: Proslavili ste se knjigom ‘Felix Austria’, čija se radnja odvija u Stanislavivu, u vrijeme kad je zapadna Ukrajina - gdje ste i vi odrasli - bila dio Austro-Ugarske. Koliko je cjelokupno iskustvo 20. stoljeća - iskustvo dvaju svjetskih ratova, poljske republike, sovjetskog komunističkog totalitarizma, neovisne Ukrajine - promijenilo mentalitet zapadne Ukrajine? Može li se i danas govoriti o nekom zajedničkom srednjoeuropskom temperamentu, vrijednosnom sustavu ili svjetonazoru koji bi i u 21. stoljeću povezivao, primjerice, Zagreb i Ivano-Frankivsk?

Sovjetsko vrijeme bez sumnje je ostavilo traga na ljude iz zapadnog dijela Ukrajine. Veliki dio sovjetske politike bio je usmjeren na to da svi građani Sovjetskog Saveza budu isti - siva masa bez svojih posebnih razlika, bez svojih sretnih i traumatičnih sjećanja, kako bi ih se učinkovitije kontroliralo. Ali u Galiciji, odakle sam ja, ispod onog vanjskog sloja, ljudi su uspjeli sačuvati svoju jedinstvenost. Govorili su svoju verziju ukrajinskog sa specifičnim naglaskom i s mnogo poljskih i njemačkih riječi. Potajno su slavili svoje praznike i održavali tradiciju, što je u sovjetsko vrijeme bilo opasno po život. Kuhali su svoju srednjoeuropsku hranu i uvijek pili dobru kavu - ili su barem čeznuli za dobrom crnom kavom. Za mene je jedna od glavnih osobina ovog srednjoeuropskog temperamenta autoironija. Bez obzira na sve, zadržali su svoj gorko-slatki pogled na svijet i životne kušnje. A razlog zašto toliki od njih nikad nisu postali pravi ‘homo sovieticus’ bio je njihov stariji i dugotrajniji srednjoeuropski identitet. Svoj roman ‘Felix Austria’ pisala sam inspirirana stvarnim ljudima iz svog rodnoga grada koje sam poznavala.

Express: Po toj je knjizi snimljen vrlo ambiciozan film. Jeste li ga pogledali i jeste li zadovoljni s ekranizacijom?

Da, gledala sam ga, naravno. Film doživljavam kao jednu od mogućih interpretacija mog rada. Ili, bolje rečeno, kao drugačiju vrstu umjetničkog rada koji je inspiriran mojom knjigom. Ima potpuno drugačiju estetiku, u najmanju ruku. Ali za mene je bilo uzbudljivo iskustvo promatrati snimanje. Gledati kako kuća iz mog romana postaje stvarna, moći ući unutra bilo je slično doživjeti jedan od svojih snova u stvarnosti. A kad je film došao na ekrane, ponovno je skrenuo pozornost na moje knjige i na suvremenu ukrajinsku književnost. I bila je to dobra stvar. Jako sam zahvalna na tome.

Express: Za razliku od ‘Felix Austria’, vaš drugi roman preveden na hrvatski, ‘Amadoca’, izuzetno je opširno djelo. Kako je ‘Amadoca’ nastala? Jeste li imali neke literarne uzore tijekom pisanja te knjige?

Ne, mislim da nisam imala književne uzore u slučaju ‘Amadoce’. Osjećala sam potrebu da napišem debeo i kompliciran, zamršen roman s mnogo slojeva i zagonetki. Ideje su mi počele dolaziti 2014., kad je počeo rat u Donbasu. Pojavilo se toliko pitanja o našem identitetu i povijesti, toliko unutarnjih sukoba - osjetila sam potrebu da ih zapišem. Ne da odgovorim na njih - jer to je nemoguće - nego da ih imenujem, ucrtam u kartu. Htjela sam upozoriti na povezanost suvremenog rata Rusije u Ukrajini s traumatičnim događajima 20. stoljeća. Željela sam istražiti krivnju i ljubav, izdaju i žrtvu, stvarna i lažna sjećanja. Morala sam ići dublje u bolne stvari koje također formiraju identitet i čine nas onim što jesmo. Povijest Ukrajine strašno je komplicirana. Različiti dijelovi Ukrajine imali su različite povijesti tijekom određenih vremenskih razdoblja. To sam željela prikazati u konstrukciji svog romana - nelinearnost naše povijesti, svijesti i sjećanja. Ali također sam pokušala od toga napraviti cjelovito djelo. I pronaći temelje iz kojih proizlazi naše

Srećko Niketić/Pixsell

Express: U ‘Amadoci’ je jedna od najvažnijih tema prenošenje traumatičnih iskustava iz generacije u generaciju. Višegodišnji sukob u Donbasu i okupacija Krima već su ostavili posljedice, a invazija 24. veljače predstavlja novu traumatičnu katastrofu. Kako se ukrajinsko društvo nosi s tom traumom? Jesu li Ukrajinci položili test humanosti? Hrvati su imali slično ratno iskustvo prije nekoliko desetljeća pa možda bolje od drugih razumiju Ukrajince...

Da, vjerujem da nas Hrvati bolje razumiju i to nas čini bliskima. Stalno razmišljam o groznim traumama koje Ukrajinci doživljavaju i shvaćam kakav će to utjecaj imati na naše društvo. Koliko opsežan, strpljiv i dugotrajan posao trebamo obaviti kako bismo obradili bol, nasilje i gubitke, kako bismo obradili sve naše svježe traume dok još nismo valjano obradili ni one stare. Ali naša potreba da si pomažemo i podržavamo jedni druge toliko je velika od početka invazije da se ona može osjetiti: taj poriv da se branimo i spašavamo, poriv da jedni drugima olakšavamo stvari i pomažemo često je snažniji od poriva za spašavanje vlastitog života. Zato vjerujem da će dobrota i spremnost na pomoć prevladati traumu i depresiju, očaj i mržnju. Tu vidim i svoju malu ulogu. Vjerujem da pisac može pomoći u imenovanju i razumijevanju kompliciranih osjećaja i procesa. Pisac može dati neki verbalni oblik onim pojavama koje su preduboke i prestrašne da bi se uopće pogledalo u njihovu smjeru.

Express: Može li se nakon ruske invazije na Ukrajinu na metaforu nestalog mitskog jezera Amadoce gledati kao na drugačiju vrstu metafore? Prijeti li Ukrajini polagano isušivanje kao Amadoci?

Ne vjerujem. U Ukrajincima osjećam veliku snagu života. Imaju veliku žeđ da žive svoj život dostojanstveno. Postoji jedna jednostavna stvar o ovom ratu i sudbini Ukrajine. To je sukob između suprotstavljenih pogleda na ljudsku sudbinu u budućem svijetu. Ako Ukrajina izgubi rat, izgubit će ga i ostatak civiliziranog svijeta: izgubit će ideje liberalizma i demokracije. Ništa neće ostati od jednostavnog pojma osobe koja posjeduje vlastiti život i odlučuje o njegovoj svrsi. Ovaj svijet kakvog poznajemo doći će svom kraju. I bit će samo gore. Vjerujem da sad svi imamo veliku priliku. Vjerujem da još imamo izbora.