Svakih sat vremena čuli bismo zvuk eksplozije i osjetili podrhtavanje

U studenom prošle godine ukrajinska književnica Sofija Andruhovič gostovala je na Sa(n)jmu knjige u Puli. Tad je pred pulskom festivalskom publikom govorila o svojim literarnim preokupacijama i planovima, o ukrajinskoj književnosti, o svojoj umjetničkoj obitelji, o životu u Kijevu. Danas, osam mjeseci kasnije, književnost je pala u drugi plan: suočena s ruskom invazijom, njezina se domovina bori za opstanak, a Sofija je bila prisiljena napustiti svoj kijevski dom. Nagrađivana spisateljica, esejistica i prevoditeljica, Andruhovič je rođena 1982. u Ivano-Frankivsku na zapadu zemlje. Čini se da joj je literarna karijera bila suđena: odmalena je bila okružena knjigama - njezin otac je ugledni pisac Jurij Andruhovič - a danas je udana za također poznatog pisca Andrija Bondara. Dosad je objavila sedam romana, knjigu priča za djecu i niz eseja. Dobitnica je brojnih nagrada, njezini su romani prevedeni na više svjetskih jezika, a proslavila se romanom “Felix Austria” iz 2014. godine, po kojemu je u poljsko-ukrajinskoj produkciji snimljen zapaženi film. Prije dvije godine objavila je epski roman “Amadoca”, koji je već stekao kultni status i smatra se jednim od važnijih djela suvremene ukrajinske književnosti. Obje te njezine najvažnije knjige na hrvatskom je objavio zagrebački nakladnik Edicije Božičević, u prijevodu Domagoja Kličeka i Dariye Pavlešen (“Felix Austria”), te Ane Dugandžić i također Dariye Pavlešen (“Amadoca”). U fokusu prošlogodišnjeg pulskog Sa(n)jma knjige bila je ljubav, a u fokusu našeg razgovora sa Sofijom Andruhovič, na koji je ljubazno pristala, bio je, nažalost, rat.