Pripovijest svoga romana Ena Katarina Haler smjestit će kao priču unutar priče, ili će to biti priča o tajanstveno pronađenoj priči. I jedno i drugo često je primjenjivan manevar u proznoj književnosti, u romanima, pripovijetkama ili kratkim pričama. Njime se služio Borges, koji će biti oglašen - a među pojedinom čeljadi i ozloglašen - kao veliki mistifikator, pa je i ovo bilo među sredstvima mistifikacije. Istim manevrom se, vjerojatno češće od Borgesa, služio i Mirko Kovač, čije je cjelokupno književno djelo, kako se ponekad zna učiniti njegovu čitatelju, upričavanje neke velike, fantastične prozne pripovijesti u okvir načinjen od vlastitog života. Priče koje smo negdje čuli, pa ih zatim na neko vrijeme zaboravili, i sjetili ih se iznenada, u nekom važnom trenutku, priče što nam ih je ispričao nepoznat čovjek u vlaku, priče iz tuđih rukopisa, čiji su autori poznati ili nepoznati, priče koje se najednom pojavljuju u knjigama u kojima ih prethodno nije bilo… Prozna književnost, naročito u posljednjih pola stoljeća, vrvi od takvih upričavanja i uvođenja u tijelo teksta tajanstvenih pripovijesti, tobože nastalih mimo piščeve volje. Konačno, i jedan od najupečatljivijih tekstova u ukupnoj povijesti naših jezika, Andrićeva "Prokleta avlija", čija sedamdeseta godišnjica od objavljivanja u Hrvatskoj upravo ugluho protječe, višestruko je upričavana pripovijest: nad stvarima koje su po smrti ostali za jednim fratrom pripovijeda se priča o njemu, a u stvari o njegovoj robijaškoj priči, u kojoj glavni lik nije on, nego zlosretni Ćamil efendija, koji se snažno identificira s pričom o Džem-sultanu, a nju će, tu priču, koja je stvarno Ćamil-efendijino tijelo, fra Petar iznijeti sa sobom iz proklete avlije, da bi ona bila pričana nakon njegove i nakon svih drugih smrti. U toj čudesnoj pripovjednoj vrtoglavici, Andrić izvodi nešto što nitko prije njega nije i što nitko nakon njega neće, ali što nije tako veliko i za čitatelja impresivno zbog nesumnjive i posve neusporedive pripovjedačke virtuoznosti, nego je veliko i važno zato što je upravo na takav način s dobrim razlogom ispripovijedano i što se čini da drukčije nikako nije moglo. Naime, manevriranje pričom u priči, ili pričom o pričine priče priči, kroz cjelokupnu je povijest pripovijedanja, a naročito u ova borhesovska doba i naročito u nas, u toj malenoj i kržljavoj hrvatskoj književnosti, koja obiluje huljama i antitalentima, ili kojom upravljaju hulje i antitalenti, imalo je problem s razlogom i smislom. Upričavanje, naime, ne može biti samome sebi razlog. Taj postupak je neobičan, nelogičan, suprotan načinu čovjekovom i piščevom, tako se naprosto ne pripovijeda bez nekog vrlo jakog razloga. Andrić je to, recimo, veoma dobro znao, pa kroz cijelu "Prokletu avliju" usporedno možemo pratiti upričavanja i obrazlaganja i opravdanja tih upričavanja. Dvije povijesti, dva romana teku tako jedan pokraj drugog, a čitatelj jednom čita jedan, drugi put drugi roman. Nikad oba u isto vrijeme.
Ena Katarina Haler ima svoj razlog za manevar upričavanja, i čitatelju on biva otpočetka jasan. Ona je, kao i Mirko Kovač, recimo, njezin najbliži srodnik u našim književnostima, pisac vrlo snažne autobiografske geste. Premda u prva svoja dva romana gotovo ništa o sebi nije rekla, ni o sebi, ni o svome lirskom subjektu i pripovjedaču, za nju mora postojati razlog zašto pripovijeda upravo ovu priču. U prvom romanu, bila je to masivna romaneskna obiteljska pripovijest o traumi Drugoga svjetskog rata i Oslobođenja, koja je u velikoj mjeri bila krivo čitana i tumačena i stekla je pomalo tragikomične simpatije tobožnje kulturne desnice, ne samo zbog široke i vrlo samopouzdane epske geste u pripovijedanju, nego i zbog relativizacije Oslobođenja. U "Nevinima", pak, ispripovijedana je, na posve drukčiji način, pripovijest za koju će brzoplet čitatelj fatalno krivo povjerovati da s romanom "Nadohvat" nema veze, ali da ne može imati veze ni sa životom same autorice. I jedno, i drugo je krivo. O tome kako se dva romana zrcale jedan u drugom, ali i kako se dvije različite geste, i dva motiva za pisanje jedan u drugome ogledaju, dragocjeno bi, a možda i društveno ljekovito tek bilo govoriti.
Ali, kako se čitatelj ne uspijeva suzdržati, evo samo ovo: u temeljima nesporazuma hrvatske kulturne i književne javnosti s Enom Katarinom Heler, koje nastupa ubrzo po izlasku romana "Nadohvat" i rezultira s nekoliko euforičnih, premda ispraznih reakcija po domoljubivim medijima, uvjerenje je da netko s biografijom, vlastitom ili obiteljskom, stradalnika pred komunizmom, nužno mora biti antikomunist i hrvatski nacionalist, pogotovu ako tom stradanju posveti cijeli jedan, prilično pozamašan roman. Iz takve iskrivljene, izopačene i nastrane, te poprilično analfabetske, protuknjiževne i protupripovjedne perspektive ne dopušta se mogućnost da je netko žrtva komunizma, a nije antikomunist, ni ustaški simpatizer. Ili je riječ o triku tipičnom za socijalizacijske procese unutar hrvatske nacionalne kulture i književnosti, prema kojem vam preci mogu biti i partizani, ali vi ste dužni da ih predstavljate barem kao domobrane. Preci vam mogu biti i partizanski zločinci, ali vi ćete ih predstaviti kao katoličke mučenike, ili ćete, ako drukčije ne može, pronaći za sebe nove pretke među katoličkim mučenicima. Ideja da bi netko mogao unutar obitelji imati traumatična iskustva s komunistima, da bi, dakle, mogao pripadati svijetu njihovih žrtava, a da istovremeno nije antikomunist i ustaški simpatizer, ili barem poklonik blaženika Stepinca, premda ima vrlo izraženu potrebu da ispripovijeda tu pripovijest o komunističkom teroru, sa stanovišta hrvatske kulture i književnosti je - nezamisliva. I to će ostati, bez obzira na Enu Katarinu Haler. Drugi njezin roman, "Nevini", čini duologiju s "Nadohvatom", jer ga je moguće čitati i kao objašnjenje emocionalnih, psiholoških, te iznad svega intelektualnih i moralnih razloga za ono što je sa stanovišta domoljubivoga književnog gavranstva toliko nezamislivo. Ova dva romana, promatrani i čitani jedan uz drugi i jedan nakon drugog, etika su Ene Katarine Haler. I tu je negdje i razlog za upričavanje unutar "Nevinih", za tu priču unutar priče, ili za tu priču o tajanstveno pronađenoj priči.
"Nadohvat" je, pojednostavimo li stvari do kraja, pripovijest o stradanju zbog identiteta, ili još bliže, zbog onog što jesi, a što u najvećoj mjeri nisi mogao birati. S jedne strane, takve su priče najbliže onom što su sudbinske pretpostavke antičke tragedije. S druge strane, one su, naročito u hrvatskoj kulturi, izrazito ideološke. Što znači da su u pravilu lažne, čak i kad su istinite. Pripovijest o stradanju radi hrvatstva tipska je, konstitutivna za hrvatsku kulturu nakon devedesetih. To je, naravno, razlog zbog kojeg je Ena Katarina Haler - bez obzira na njezin postupak uobličenja romana, ili bez obzira na sam roman - tako fatalno krivo protumačena nakon "Nedohvata". I ona, i njezin tekst. "Nevini" su, međutim, također pripovijest o stradanju zbog identiteta. Samo što je ovaj put riječ i slovo o drugom identitetu, koji je vrlo snažno povezan s onim prvim. Pritom, jedno stradanje ni na koji način ne objašnjava drugo stradanje. Bilo bi to banalno i neistinito. A istinitost u ovoj vrsti teksta je, kao i istinitost u antičkoj tragediji, onaj krajnji i konačni kriterij. I u "Nadohvatu" i u "Nevinima" autorica o tome u svakom trenutku vodi računa, pa je upravo zato njezin prvi roman tako fatalno pogrešno shvaćen. Ona je izbjegla ideologiji hrvatstva, ili bi bolje bilo reći hrvatizma ili kroatizma, jer je u "Nadohvatu" ispisivala istinu. Golu, dosljednu i nimalo samosažaljivu književnu istinu. Ideologija je lažna svijest, kroatizam je kao i komunizam, fašizam, nacionalizam, lažna svijest. Njezini protagonisti istinu ne prepoznaju, pa tako nisu prepoznali razliku između onog o čemu pripovijeda Ena Katarina Haler i onog što, horski i jednoglasno, ispovijedaju i propovijedaju oni.
"Nevini" s "Nadohvatom" čine duologiju. Dva stilski i izvedbeno radikalno različita romana. "Nevini" su lirski, pa su samim tim i intimniji. "Nadohvat" je epski, što znači da je s distancom, pogled sa spasonosnih visina. "Nadohvat" je pri tom najosobniji zamislivi: posvećen baki na Baniji (koju, nije ni to u ovom slučaju nevažno, Ena Katarina naziva Banovinom; ali ne zato što je takav kroatistički propis, nego zato što je za njezinu baku to Banovina), dok "Nevini" pripada imaginaciji. Premda je krajnje neizvjesno što je čovjeku bliže i osobnije: baka ili mašta.
"Nevini" je također gola istina. Samo što je ona uspostavljena na drukčiji način i na drugim osnovama. S jedne strane, u drugom romanu pripovijeda se o onom o čemu se u prvom, epskom, nije ni moglo pripovijedati, jer iz te perspektive niti je bilo istinito, niti je bilo saznatljivo, niti je bilo pripovjedljivo. S druge strane, u drugom romanu ne govori se o onom o čemu se ništa ne može znati, premda se u prvom o tome znalo sve, ili skoro sve. Ali ne čini to u ovom slučaju duologiju. Nju u ovom slučaju čini sama osoba pisca - ali ne i lik pripovjedača, jer on je u ove dvije knjige različit - ona je, spisateljica, svojevrsni tumač vlastitog djela. Čitatelju koji s razumijevanjem i s blaženom prostodušnošću nekoga tko je oslobođen velike nužde ideološkog mišljenja pročita oba romana, spisateljica kao da jednu knjigu tumači drugom. I kaže da je jedna mogla biti napisana zato što je napisana druga.
Prva rečenica u romanu "Nevini" može poslužiti i kao skriveni smjerokaz i kao isto tako skrivena posveta: "Moja je majka oduvijek bila bolja od mene, kada je u pitanju čuvanje stvari." Priča romana bit će pronađena u knjizi za djecu zagrebačke Mladosti, objavljenoj u jednoj od posljednjih sezona pred nestanak ovoga nekoć uglednog izdavača, čiji je naslov "Mitovi stare Grčke". U uvodnom poglavlju romana precizno stoji: "ilustrirana dječja knjiga, tanka i tvrdih korica, sjećam se te naslovnice, crnih slova i narančastog hrpta". Ako ste nepovjerljivi prema priči, ili za sve tražite dokaz, pa u Google upišete naslov knjige, s Njuškala će vam pred oči doći nekoliko fotografija knjige, u izdanjima iz 1988. i 1991, tvrde korice, narančasti hrbat, samo osamdeset stranica. Sve je istina, osim što slova na naslovnici nisu crna, nego su i ona narančasta. Ali tu grešku, ili "grešku", lako opraštamo, jer je sve drugo upravo takvo kakvo jest. Kao što je istinito i sve drugo u tom uvodnom poglavlju, barem tako zvuči, vrlo dokumentarno, precizno i izvještajno. Kada se dođe kući, u svoju sobu, među svoje bivše stvari, pripovjedačica ih pregledava, premeće, zaviruje među njih, stvarajući im na taj način iluziju o razlogu i smislu, koji su stvari u međuvremenu izgubile, jer se ona iselila. Da čovjek nije čovjek, da nije biće sjećanja, sve bi te stvari trebale biti likvidirane, bačene u smeće, reciklirane, jer nikome i ničemu više ne služe. Ali ti se sjećaš, i stvaraš iluzije o živome i neživom svijetu. I tako ona, pripovjedačica, u toj knjizi "Mitova stare Grčke", pronalazi priču koje u njoj prethodno nije bilo. Mit je rodno mjesto antičke tragedije. Nekako je i prirodno da se priča pronađe upravo tu. Ena Katarina Haler je od onih pisaca - opet mi na um pada Kovač, a za njim i Danilo Kiš - koji vode računa o faktografskoj, dokumentarnoj istinitosti onoga što pripovijedaju. To im je katkad način da čitatelja navode na krivi trag i da ga zavode pripovijedanjem. Ništa u proznoj književnosti nije tako zavodljivo kao dobro pripovijedanje…
Nakon okvirnog uvoda mijenja se tonalitet pripovijesti, pa nakon citata iz Euripidove "Ifigenije u Tauridi", u kanonskom prijevodu Kolomana Raca, ulazimo u priču, koja u svojoj impostaciji opet ima nešto od tona i ritma antičke tragedije: "Valja zamisliti večer zimsku i hladnu, i jednu sklisku i pustu magistralnu cestu, od poledice možda i smrtonosnu, seoce nedaleko od ceste, kuća toliko da bi ih se dalo prebrojati, kuće uz cestu, možda razbacane uzbrdo, kuće do kojih u ova doba vode neprohodni putovi, valja zamisliti i među njima mrakom zamrčena i smrznuta polja. Kulja dim, loži se i toplina odlazi u nebo, u noći tako…" A onda započinje dugo i precizno izranjanje priče romana "Nevini", o kojoj ništa ne bi trebalo reći a da se ne kaže istim tonom i načinom na koji govori mit što prerasta u antičku tragediju, otkriven unutar jedne vrlo tanke dječje knjige. Samo je osamdeset stranica u njoj, a tragedija je mnogo duža i opsežnija. Priča romana raspe se povremeno, njezine rečenice raspadnu se, poput starog radio-aparata u rukama znatiželjnog djeteta, u stihove i u didaskalije. Stih je prirodno stanište tragedije, ali i romana. Od stihova su, a ne od rečenica, načinjene i čovjekove misli. Mislimo u stihovima i ako nismo pjesnici…
Vrijeme radnje "Nevinih" je u prošloj sadašnjosti, ili u sadašnjosti načinjenoj od prošlosti. Malo je naših knjiga, i malo je knjiga koje nisu naše, u kojima se na tako suptilan i precizan način gradi priča od sjećanja. Ili: "i sjećat će se/ malo s mučninom, malo sa sramom, ali lijepo,/ nelagodno i lijepo – kako uostalom i priliči svim lijepim sjećanjima." Nelagodno i lijepo, kao "Za Esme s ljubavlju i mučninom".
Roman, to se smije reći, završava morem. Jednim neopisivo lijepim, djetinje lirskim prizorima mora. I nekom blagošću što nastaje nakon apokalipse. Postapokaliptičnom blagošću. I posljednjom rečenicom romana, koja se također može ispisati, jer čitatelju to neće zasmetati: "Sve je to prošlo." Rečenica kojom sadašnjost mine u privid prošlosti. Ili u ono jedino što zapravo nije privid: prošlost.
Ena Katarina Haler rodila se 1996. godine, u vrijeme kada je, kako se to čini nama koji smo se nešto ranije rađali, prošlo već sve što se imalo dogoditi. Ona je, generacijski gledano, ta buduća mladost, koja će nedužno stajati nad rubovima bezdana u koji se survao naš svijet. Tako smo to barem zamišljali, prethodno čitajući pisce i spisateljice njezina naraštaja, blažene i slobodne pred sjećanjima i traumama prošloga svijeta. U njezinom slučaju, međutim, sve biva drukčije i suprotno našim ciničnim staračkim predviđanjima i očekivanjima. S dva svoja romana, kojim obuhvaća cjelinu stoljeća na kraj kojega se rodila, našega stoljeća, Ena Katarina Haler rješavala je dug sjećanja, i umjesto da tupo i s nerazumijevanjem zuri u naš bezdan, uzdigla ga je nazad. Više od toga književnost ne može učiniti. Više od toga se općenito ne može učiniti da bi se ljudima objasnilo što zapravo znači kad se kaže: "Sve je prošlo." Na to njezino ovaj bi se njezin čitatelj rado nastavio riječima: ništa prošlo nije. "Sve je prošlo/ Ništa prošlo nije" stih je, deseterac. Asimetričan, sa cezurom nakon četvrtoga sloga, kako i treba biti u lirskom desetercu i u zaključku priče o ovom lirskom romanu.
