Sve je prošlo, ništa prošlo nije

Pripovijest svoga romana Ena Katarina Haler smjestit će kao priču unutar priče, ili će to biti priča o tajanstveno pronađenoj priči. I jedno i drugo često je primjenjivan manevar u proznoj književnosti, u romanima, pripovijetkama ili kratkim pričama. Njime se služio Borges, koji će biti oglašen - a među pojedinom čeljadi i ozloglašen - kao veliki mistifikator, pa je i ovo bilo među sredstvima mistifikacije. Istim manevrom se, vjerojatno češće od Borgesa, služio i Mirko Kovač, čije je cjelokupno književno djelo, kako se ponekad zna učiniti njegovu čitatelju, upričavanje neke velike, fantastične prozne pripovijesti u okvir načinjen od vlastitog života. Priče koje smo negdje čuli, pa ih zatim na neko vrijeme zaboravili, i sjetili ih se iznenada, u nekom važnom trenutku, priče što nam ih je ispričao nepoznat čovjek u vlaku, priče iz tuđih rukopisa, čiji su autori poznati ili nepoznati, priče koje se najednom pojavljuju u knjigama u kojima ih prethodno nije bilo… Prozna književnost, naročito u posljednjih pola stoljeća, vrvi od takvih upričavanja i uvođenja u tijelo teksta tajanstvenih pripovijesti, tobože nastalih mimo piščeve volje. Konačno, i jedan od najupečatljivijih tekstova u ukupnoj povijesti naših jezika, Andrićeva "Prokleta avlija", čija sedamdeseta godišnjica od objavljivanja u Hrvatskoj upravo ugluho protječe, višestruko je upričavana pripovijest: nad stvarima koje su po smrti ostali za jednim fratrom pripovijeda se priča o njemu, a u stvari o njegovoj robijaškoj priči, u kojoj glavni lik nije on, nego zlosretni Ćamil efendija, koji se snažno identificira s pričom o Džem-sultanu, a nju će, tu priču, koja je stvarno Ćamil-efendijino tijelo, fra Petar iznijeti sa sobom iz proklete avlije, da bi ona bila pričana nakon njegove i nakon svih drugih smrti. U toj čudesnoj pripovjednoj vrtoglavici, Andrić izvodi nešto što nitko prije njega nije i što nitko nakon njega neće, ali što nije tako veliko i za čitatelja impresivno zbog nesumnjive i posve neusporedive pripovjedačke virtuoznosti, nego je veliko i važno zato što je upravo na takav način s dobrim razlogom ispripovijedano i što se čini da drukčije nikako nije moglo. Naime, manevriranje pričom u priči, ili pričom o pričine priče priči, kroz cjelokupnu je povijest pripovijedanja, a naročito u ova borhesovska doba i naročito u nas, u toj malenoj i kržljavoj hrvatskoj književnosti, koja obiluje huljama i antitalentima, ili kojom upravljaju hulje i antitalenti, imalo je problem s razlogom i smislom. Upričavanje, naime, ne može biti samome sebi razlog. Taj postupak je neobičan, nelogičan, suprotan načinu čovjekovom i piščevom, tako se naprosto ne pripovijeda bez nekog vrlo jakog razloga. Andrić je to, recimo, veoma dobro znao, pa kroz cijelu "Prokletu avliju" usporedno možemo pratiti upričavanja i obrazlaganja i opravdanja tih upričavanja. Dvije povijesti, dva romana teku tako jedan pokraj drugog, a čitatelj jednom čita jedan, drugi put drugi roman. Nikad oba u isto vrijeme.