Kultura
558 prikaza

"Svećenik me zlostavljao dok sam gledao sliku Marije iz Siracuze"

Damir Zlatar Frey
Igor Kralj (PIXSELL)
Dobitnik svih najvažnijih kazališnih nagrada u Sloveniji i Hrvatskoj Damir Zlatar Frey govori zašto više ne radi u Zagrebu, te o novoj drami nastaloj prema legendi o istarskom vampiru

Damir Zlatar Frey, multitalentirani umjetnik i dobitnik svih najvažnijih kazališnih nagrada u Sloveniji i Hrvatskoj, poznat kao umjetnik koji ide “do kraja” i čovjek bez dlake na jeziku, već je svojim prvim autobiografskim romanom “Kristalni kardinal” uskovitlao konzervativne duhove u cijeloj Hrvatskoj jer je u njemu prvi u Hrvatskoj donio svjedočanstvo o pedofiliji u Crkvi.

Zbog toga se s velikim zanimanjem očekuje njegov novi ljubavni roman “Stancija Grande”, koji će u izdanju Frakture biti promoviran na Interliberu. 

Za novi roman taj bivši plesač, koreograf, kazališni i operni redatelj angažiranih predstava osebujne estetike, poput davnih “Metastaza” preko “Božanske gladi” pa do novijih “Salome” i “Glorije”, scenograf i kostimograf, osnivač ljubljanske Koreodrame i festivala u Umagu, te autor tri drame: “Krv i košute”, “Tirza” i “Shizofrenija”, inspiraciju je našao u miru stare razrušene stancije Grande u Istri. 

Također, Frey radi novu predstavu. Odmah nakon premijere “Vještice iz Zgornje Davče” u SNG-u u Mariboru počeo je pripremati u Istarskom narodnom kazalištu u Puli novu kazališnu predstavu “Jure Grando”, koja nastaje prema legendi o istarskom vampiru iz Kringe. 

Uz tu predstavu vezan je jedan kuriozitet: kostime radi bivša predsjednica ORaH-a Mirela Holy, kojoj će to biti prvi kazališni uradak.

Što vas je najviše potaknulo da radite kazališnu predstavu prema legendi o prvom europskom vampiru, koji potječe iz maloga mjesta Kringa u Istri?

U toj legendi najviše me je fascinirala predivna i potresna ljubavna priča, ali i postojanje svih problema današnjeg društva, od manipulacije i laži pa do podmetanja i skrivanja činjenica. Jure Grando je bio čovjek koji se zaljubio u prekrasnu djevojku Ivanu i s njom je živio na imanju u okolici Kringe u Istri. No u Ivanu se zaljubio i jedan dominikanac iz samostana sv. Petar u šumi, koji je zajedno s gradskom vlasti skovao plan da ubiju Juru Granda. Sačekali su ga u šumi, premlatili i zakopali u jami misleći da je mrtav. On je nakon nekoliko sati došao svijesti i krenuo kući, međutim, ljudi ga nisu prihvatili onako krvavog jer su mislili da je mrtvac. Nastavio je život u kamenom kažunu gdje je danju čitao, a noću plašio seljane i posjećivao žene koje su kasnije ponosno pokazivale ljubavne biljege na vratu. Taj teror je trajao godinama. Zatim su mu priredili drugu sačekušu i odrezali mu glavu. Priča o vampiru Juri, koji je ženama ostavljao ugrize na vratu, proširena je cijelom Europom, a na kraju je nadahnula i Brama Stokera. Tema mi je vrlo privlačna zbog toga jer vidim da i dalje živimo u doba vampira te da se ljudi međusobno i dalje duhovno, emotivno i mentalno iscrpljuju, grizu i žderu. To vrijeme sveopćeg jedenja i grizenja potaknulo me je da se pozabavim tom pričom.

Je li točno da kostime za predstavu dizajnira političarka Mirela Holy, osnivačica ORaH-a?

Da, premda je ona dugo u politici, gotovo istodobno je ušla i u svijet dizajna, a to malo ljudi zna. Ona je odlična dizajnerica i ja joj se divim. Puno smo razgovarali o svim segmentima života, a najviše smo se našli na području dizajna. Pitao sam je bi li je zanimao rad u kazalištu i ona je objeručke prihvatila ponudu da dizajnira kostime za moju predstavu. Skice su pri kraju i idući tjedan ulazimo u radionice. Mogu reći da Mirela uživa u tome i odlično surađujemo.

Već ste poodmakli u pisanju novoga romana ‘Stancija Grande’. O čemu je riječ?

Riječ je o neobičnoj ljubavnoj priči između Francesce i Marija, koja se događa u tri različita vremena - počinje 2000. godine, u danima kad je umro istarski pisac Fulvio Tomizza, zatim se seli u 1817., a onda se vraća u naše vrijeme, u 2016. godinu, u razrušenu stanciju Grande kraj Savudrije. U središtu je anđeo koji je dobio zadatak da siđe na zemlju i bude anđeo čuvar glavne junakinje Francesce, međutim, on se zaljubljuje u nju. Ta ljubav je preveliki izazov za njega i on se ne može s njom boriti. Pristane da padne, prvo u čovjeka, a onda u demona, i zatim počne opsjedati njezino srce, njezinu dušu i njezin mozak te zagospodari cijelim njezinim bićem. Zasad ne mogu sve otkriti, ali mogu reći da sam se nakon ‘Kristalnog kardinala’ htio maknuti od stvarnosti u svijet mašte i tako je nastala ova zahtjevna, ali jako lijepa priča. Kad je ovo što sam do sada napisao pročitala moja prijateljica iz Novog Sada, rekla mi je da ću se obogatiti s tim romanom.

Kako ste smogli hrabrost da se u romanu ‘Kristalni kadinal’ u potpunosti ogolite pred čitateljima i opišete svoje najbolnije traume, od seksualnog zlostavljanja pa do odrastanja u domu i kasnijeg života u Kolnu?

Cijeli moj život bio je put do njega. Stalno sam pokušavao skrivati svoj život, primjerice, rastavu svojih roditelja jer sam smatrao da sam ja za to kriv. Nikad nisam htio priznati da se moja majka zaljubila u drugog muškarca i da ne živi više s mojim ocem. To su za mene bile nevjerojatne traume. Također, bilo mi je teško nositi se s činjenicom da nisam kao svi drugi u biranju partnera i načinu vođenja ljubavi. Trebalo mi je jako dugo da prihvatim svoju različitost, sebe takvoga kakav jesam te da živim u skladu sa sobom i Bogom. Puno sam radio u raznim kazalištima, koreografirao i režirao, a tada mi se u Rijeci dogodilo nešto vrlo čudno: čim bih došao u kazalište, osjetio bih mučninu i počeo povraćati. Prvo sam mislio da sam pokvario želudac, zatim da bolujem od neke teške bolesti, a onda mi je jedan liječnik objasnio da patim od sindroma ‘pregorjelog čovjeka’. Ta bolest je rezultat stresa i pretjeranog rada, kao menadžerska bolest. Napravio sam pauzu i dvije godine nisam radio u kazalištu. Kad mi kemijski lijekovi nisu pomogli, taj liječnik mi je savjetovao da se uključim u jednu kompleksnu duhovnu radionicu u Umagu. Prošao sam cijeli program u kojem sam se očistio od svih emotivnih biljega, stečenih od prve godine života do danas. Nakon što sam se očistio, mogao sam slobodno reći: ‘Moji roditelji su se rastali’, a kad sam to mogao izreći, onda sam to mogao i napisati. Kad sam počeo pisati, osjećao sam da idem sve dublje i dalje, kao da se ponovlja cijeli proces čišćenja s duhovne radionice. Osjećao sam da moram biti posve iskren, a što sam dulje pisao bio sam sve sigurniji, slobodniji i bliži sebi. Znao sam da ću nakon objavljivanja tog romana imati puno problema, no istodobno sam znao da bi moja ispovijest mogla pomoći svima onima koji su slomljeni i čekaju da im netko kaže: ‘Ne daj se, kreni dalje!’.

Kad ste pisali o pedofiliji unutar hrvatske Crkve, otkrivši da vas je velečasni seksualno iskorištavao dok ste bili dijete, nevoljeno i prepušteno ulici, jeste li bili svjesni kakvu će lavinu izazvati to priznanje?

A jeste li vi svjesni da u ovom trenutku dok mi na toplome pijuckamo kavu u ovom našem lijepom gradu sigurno u deset soba neki svećenik pleše gol pred djetetom? Jeste li svjesni te istine? Dok se to događa u sobama, mi prebrojavamo krvna zrnca i razmišljamo kako bismo onemogućili svaku različitost umjesto da smislimo kako ćemo sustavno uništiti to zlo u tim sobama. Još se sjećam te sobe gdje je on pasao po meni, a ja sam gledao sliku Marije iz Siracuze i njezine suzne oči. Bio sam dijete i samo sam želio ljubav, da me ne odbace. Cijeli život osjećao sam se neželjeno, u svojem gradu, u domovini, u teatru... Jer nisam imao kod kao ostali. Kad sam to ispričao svojoj strogoj bogobojaznoj teti, koja me je čuvala, ona me je pljusnula tako jako da mi je niz lice potekla krv. Ona nije htjela čuti istinu o velečasnom, kao što to ne želi ni ovo društvo. Moja teta je slika društvene situacije u kojoj danas živimo. O tome se ne smije govoriti, a onaj koji ipak otkrije istinu, društvo će već naći mehanizme da ga satjera u kut te naplati to što se oteo kontroli i rekao istinu. Ja mislim da o tome ne treba šutjeti bez obzira na vrijeđanja i maltretiranja kojima sam mjesecima bio izložen nakon objavljivanja knjige.

U romanu ste otvoreno pisali i o svojem spolnom opredjeljenju. Koliko dugo vam je trebalo da se odlučite na taj korak te, u ovoj konzervativnoj sredini u kojoj djeluju udruge poput U ime obitelji, priznate svoje spolno opredjeljenje?

Kad ih čujem kako i što govore, pomislim da će me negdje sačekati i spaliti kao što su u doba inkvizicije mučili i spaljivali vještice. No ne želim se prepuštati strahovima. Želim vjerovati da smo kao društvo dovoljno zreli da poštujemo različitost i dopustimo drugima da sami izaberu slobodu da budu ono što jesu. Naravno, do trenutka dok ne ugrožavaju tuđu slobodu i tuđi život. Kad moja sloboda počinje ugnjetavati tuđu slobodu i gnječiti prava drugog živog bića, tu počinje fašizam. Ako ipak padnem kao žrtva takvih konzervativnih stajališta, podnijet ću s čašću i tu žrtvu. Što bi mi oni mogli napraviti da me boli više nego što me je već boljelo?

Kako ste nakon tih traumatičnih iskustava uspjeli krenuti dalje i otići na školovanje u Koln?

Samo sam slijedio svoju intuiciju. Otišao sam u Koln, no kad sam se vratio s plesnog školovanja, u Zagrebu su mi sva vrata bila zatvorena. Onda sam dobio glas da trebam otići u Sloveniju, koja mi je kao strancu i gayu, dakle, umjetniku s dva križa, dala velike mogućnosti. U Hrvatskoj su mi govorili da ništa ne valjam, a u Sloveniji sam realizirao brojne predstave i dobio mnoge nagrade, od Nagrade grada Ljubljane, zatim četiri Borštnikove nagrade i Nagradu Prešernova sklada, koja je najveće priznanje koje se daje umjetnicima u Sloveniji. Nakon što sam dobio tu nagradu, mogao sam birati između tri stana jer se smatralo da ‘prešernovac’ ne može biti podstanar. Premda i dalje nisam mogao raditi u Hrvatskoj, u Sloveniji sam bio priznat i cijenjen, a režirao sam i u Italiji, Bosni i Hercegovini te Srbiji.

Početkom ‘90-ih konačno ste dobili priliku raditi i u Hrvatskoj. Zašto se suradnja sa zagrebačkim kazalištima nije nastavila, tko je kriv?

U Zagreb su me početkom ‘90- ih pozvali Leo Katunarić i Ozren Prohić, tadašnji ravnatelji ZKM-a, gdje sam režirao predstavu ‘Događaj u gradu Goga’ po tekstu Slavka Gruma, koja je jako dobro odjeknula. Zatim su me zvali Krešo Dolenčić i Željka Udovičić u Gavellu gdje sam režirao Genetove ‘Sluškinje’ i nešto kasnije svoj tekst “Tirza’, a onda me je pozvao i Darko Lukić u Teatar Itd gdje sam postavio ‘Božansku glad’ po romanu Slavenke Drakulić. Dobio sam sve nagrade koje kod nas nešto znače, a među njima i nagradu predsjednika države, i nakon toga opet nisam radio u Zagrebu. Ljubav s Gavellom pukla je na vrlo ružan način. U Gavellu je došao novi ravnatelj, koji je ‘Tirzu’ odmah skinuo s repertoara, a ‘Sluškinje’ početkom iduće sezone, s argumentacijom da je ‘došlo vrijeme da se stane na kraj pederskom kazalištu’. Hrvatska je u to vrijeme bila mlada država i nije se toliko govorilo o ljudskim pravima. Danas postoje mehanizmi da se za takvu diskriminaciju odgovara pred sudom. Nažalost, danas ga ne mogu tužiti jer postoji zastara. Da mogu, tužio bih ga do kraja života, ali ne zbog sebe, jer je moj život otišao u drugom smjeru, nego zbog drugih ljudi koji će kucati na ta ista vrata i koji imaju ista prava, bez obzira na nacionalnost, boju kože, vjeru i spolno opredjeljenje, kao i svi drugi.

Kako objašnjavate da vi kao Zagrepčanin niste dobili šansu da radite u svojem rodnom gradu?

Jednostavno. Čelna mjesta u kulturi Zagreba zauzeli su mediokriteti koje na obalu izbacuje rijeka vremena. Oni se drže zajedno i čuvaju pozicije, premda su ti ljudi kao kameleoni i brzo mijenjaju boje, ne dopuštajući nikome izvan njihova kruga da se popne na pozornicu. To je jedan klan, no postoje još tri druga klana koji funkcioniraju po sličnom mehanizmu. Ja ne pripadam ni jednom lobiju i zato sam jako opasan. Ti mediokriteti osjećaju se ugroženima čim se približim Zagrebu. Dakle, kulturno tijelo naše države je bolesno i dok se ne očisti od tih boleština, ništa neće biti od hrvatske kulture.

Kakav tip kazališta preferirate?

Volim angažirano kazalište, ali ne politički teatar jer si u politici danas gore, a sutra dolje. Prvenstveno me zanima čovjek sa svim svojim stanjima, njegova sudbina u vremenu u kojem djeluju njegove politike, ali i u onome gdje su njegove politike u nemilosti. Zanimaju me teški, društveno-angažirani tekstovi, uživao sam radeći Marinkovićevu ‘Gloriju’. Kad radim predstavu, obično je unaprijed sanjam u cjelini, vidim sve detalje, od oblika i veličine prozora i vrata pa do boje haljine junakinje. Zatim pokušavam te slike, koje sam vidio ranije, realizirati u stvarnosti. To je mukotrpan put.

Kako iz današnje perspektive vidite svoj život?

Danas sam vrlo sretan. Promijenio sam prioritete u životu te sam pun vjere u ljude i svoju okolinu. Shvatio sam da se ne mogu natjecati s drugim konjima, kao na konjskim trkama, pa sam svoj manjež preselio u mir Istre. Tu sam shvatio da sam dobio toliko mnogo talenata te da ne smijem biti kapriciozan i ratovati s kojekakvim ‘nasukancima’, koji me se boje, jer znam sve o njima. Uživam u radu u Istarskom narodnom kazalištu, gdje radim s ljudima koji me vole i cijene, a uz to i dalje radim u Sloveniji i Italiji. Ne mislim da Zagreb mora vidjeti moje predstave. Svjestan sam da je Zagreb zatvoreni gradi i da u njemu mogu raditi samo odabrani, djeca iz finih obitelji ili članovi određenih lobija. Mudar čovjek zna da rijeka teče i da će sva ta trupla proći kraj nas.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.