Zbirka priča “Fantomska bol” Marine Gudelj (Jesenski i Turk, 2020.) rezultat je pobjede rukopisa na natječaju za najbolju prozu autora do 35 godina, Prozak, i jedna od onih knjiga koje se čitaju halapljivo, iako u čitatelja često provociraju osjet boli. Riječ je, naime, o prozi koja bi se mogla označiti kao proza umjerenog pritiska: dozirano humorna i meka, često ironična i gorka. Ako bismo tražili okosnicu teksta, mogli bismo je odrediti kao, naprosto, gubitak. Gubitak stabilnosti, ljubavi i ljudi. Šesnaest uglavnom kraćih kratkih priča napipava meka tkiva svojih aktera i akterica, kruži po njima skalpelom društvenih nepravdi i intimnih dvojbi. Iako je bol u naslovu fantomska, u zbilji i izvedbi teksta ona je pulsirajuća.
Žanrovski, “Fantomska bol” može se označiti kao realistička proza koja inkorporira elemente magijskog, nadnaravnog ili barem neobjašnjivog. Svijet je to, dakle, usidren u ovoj zbilji, prepoznatljivih aktera “s ruba”, ali i svijet stanovitog pomaka. Svijet u kojem žanrovska trenja signaliziraju važna pitanja teksta. Primjerice, priča “Vještica” - koja, usput, evocira sjajan film “The Witch” Roberta Eggersa (2015.) - poigrava se mitom i figurom vještice. Priča “Crtež” zagonetnim pomicanjem lika na jednom crtežu žonglira motivima sjećanja i zaborava, a upućuje i na kompleksan odnos autora i teksta. “Fantomska bol” pak glasom misterioznog radijskog spikera problematizira pitanje boga, razmrsuje čvorove između njega i čovjeka.
“Zapravo, ja uvijek sanjam o Bogu. Kad sam bio bolestan, gledao sam TV po cijele dane i navukao se na te dokumentarce o životinjama i užasnim životnim uvjetima. I bio je tamo jedan polarni medvjed, sav usukan od gladi, u lovu na tuljana.
Jesi ikad vidjela arktički led ljeti? Strašni uvjeti, gori nego zimski jer je kretanje puno teže s raskomadanim santama što samo plutaju uokolo.
No, medvjed, da. Trebala si vidjeti medvjeđu facu kad mu je umakao tuljan i njegov široki pogled kad je skužio da je tu sam samcat. (...)
No pazi! Medvjed je bio na telki. Netko je snimao tu ubitačnu borbu za hranu. I mislim se, što mu ne baciš nešto već mrtvo? Što ga ti ne spasiš s hranom serviranom niotkud? S onim sjajnim poklanim svinjskim kotletima?
Snimački tim je tu, kao i u mojim snovima, ekvivalent našem bogu. Kamerman kao bog divljih životinja.
Kužiš što ti hoću reći, naš Bog nam nekad treba baciti kost, inače koja korist od njega?“ Možda je ovdje prigodno spomenuti - “Fantomska bol” je dorađenog stila, “brze” tehnike i ujednačenog registra koji rezultiraju neposrednošću izraza. Zato se, iako tekst u sebi skriva džepove i džepiće, iako ponovljeno čitanje ne iscrpljuje njegove mogućnosti, čitatelj tekstom može lako kretati. Ono što svakako pridonosi dojmu izmijenjenog svijeta je tretman prostora, izgradnja svojevrsnog negativa Dalmacije ljeti. I to izbjegavanjem turističkih kulisa, škrtom uporabom toponima. Fokus zbirke, dakle, zadržava se na rubovima grada, tijesnim stanovima, benzinskim crpkama. Upravo taj postupak daje tekstu na filmičnosti - u svijesti čitatelja opskrbljuje ga atmosferom, ekspresivnim osvjetljenjem.
Naposljetku, “Fantomska bol” je svijet likova koji nisu pokretačke sile - dilera, dementnih starica i osamljenika - ali sitnim zahvatima oni ipak uspijevaju interferirati, omesti jednoličan tijek života. Po završetku čitanja primjećuje se i ženska linija duž zbirke - koja. primjerice, pitanja rada, srama i slobode propituje unutar čvrstih pripovjednih svjetova. U pokušaju skiciranja teksta ovdje bi trebalo stati i čitatelja naprosto uputiti na “Fantomsku bol” - zbirku čiji naslov ne označava, ali natkriljuje i sve druge osjete uz bol, koja životu gleda ravno u oči čak i kad on odbija uzvratiti pogled.
