Teško mi se, ovako na prvu, sjetiti nekog romana poput “Svjetalca” suvremenog talijanskog pisca Antonija Moresca, čija vas prva rečenica naprosto zgrabi i uvuče u radnju: “Došao sam ovamo da nestanem, u to napušteno, pusto mjesto u kojem sam jedini stanovnik”. Radi se o neobičnom, nevjerojatno dobro napisanom romanu u kojemu se malo toga događa, ali koji se usprkos tome čita u dahu. Antonio Moresco je rođen 1947. godine. Prvu knjigu objavio je relativno kasno, 1993., dakle s 46 godina, i to zbog toga što je više izdavača odbilo objaviti njegov prvi roman. Roman “Svjetalce” prvi je prijevod ovog autora na hrvatski, autora koji je u svojoj zemlji prvenstveno poznat po monumentalnoj trilogiji “Igra vječnosti”. Knjiga je objavljena u nakladi zagrebačkog Litterisa, u prijevodu Ite Kovač. Neki talijanski književni kritičari vide Moresca kao osnivača nove talijanske književnosti koja nadilazi postmodernu i uspoređuju ga s Donom DeLillom i Thomasom Pynchonom, dok ga je Roberto Saviano, autor “Gomore”, u jednom televizijskom intervjuu iz 2009. opisao kao “književno nasljeđe”. Ne znam je li Saviano ovdje mislio na jednu tradiciju u talijanskoj književnosti koju je uspostavio sjajni dvojac Calvino-Buzzati, jer Morescovo “Svjetalce” kao da se nastavlja na Calvinov roman “Ako jedne zimske noći neki putnik” i njegovu fantastičnu trilogiju “Naši preci” te na roman “Tatarska pustinja” Dine Buzzatija, kao i na njegovu čudesnu zbirku priča “Prodavaonica tajni”.
Sličnost se ne ogleda samo u tome što sva trojica ovih pisaca koriste u svojim djelima fantastiku, nego ponajviše zato što su sve pobrojane knjige ujedno i sage o samoći i neka vrsta dubokih filozofskih djela. A u Morescovoj zgusnutoj i sumornoj priči ima nešto i od one neponovljive kafkijanske atmosfere. U uvodnoj napomeni, u “Pismu izdavaču”, Moresco pojašnjava svom izdavaču na koji je način nastao ovaj roman, iz jednog kratkog zapisa od nekoliko redaka, iz jedne scene iz bilješki koje je godinama stavljao na papir imajući u vidu jedan drugi svoj roman, “Nestvorene”. “Mislio sam da će ta scena naći svoje mjesto u njima, da će ondje zauzimati najviše pola stranice. Međutim, očito je potajno rovarila u meni. I u nekom trenu počela zahtijevati svoj autonomni život”, piše Moresco. “Kad sam ti pričao o toj pripovijesti kojoj se silno žuri da iziđe iz mene i koju se spremam početi pisati, jedne sam ti večeri rekao da bi ona za mene u neku ruku mogla biti oporučna, da bi, kad bih slučajno umro dan nakon što sam je napisao, mogla biti moj testament.” Ovaj detalj, odmah u uvodu, hrabar je potez, jer silno podiže čitateljska očekivanja, koja autor nijednog trenutka ne iznevjerava, jer je “Svjetalce” književno remek-djelo, dostojno književnog testamenta. Jednu iznimno čitljivu i tajanstvenu priču pripovijeda neimenovani muškarac koji živi sam na planini, u opustjelom selu, o kojemu ne znamo gotovo ništa. On, poput kakvog postmodernog svetog Franje, razgovara sa životinjama, kukcima, pticama, drvećem, biljkama... “Ponekad mislim da više nema živih u ostatku svijeta. Ali ima ih. Jer danas poslijepodne, dok je još bio dan, iznenada podigavši pogled, opazio sam da bistro plavetnilo s kraja na kraj presijeca savršeno ravna bijela pruga, trag nekog aviona tako dalekog da mu se u bespućima prostora nije čulo ni brujanje”, stoji na jednome mjestu u romanu. Pripovjedač svake noći vidi u klancu s druge strane doline tajanstveno svjetlo, famozno svjetalce iz naslova romana. On jednog dana odluči otići tamo, da vidi odakle potječe to tajanstveno svjetlo. Otkrivši to, upoznaje neobičnog dječaka izbrijane glave koji živi u ruševnoj kući u jednom napuštenom selu. Od ovoga mjesta dotad realističan roman pretvara se u suvremenu bajku i filozofski traktat o životu i smrti. Dječak se, poput većine djece, boji mraka i zato cijelu noć drži upaljeno svjetlo u kući.
Prizor iz istoimene ekranizacije romana (režija: Fabio Badolato i Jonny Costantino) u kojemu muškarca glumi Moresco, a dječaka Giovanni Ricciardi
Međutim, s druge strane, dječak kuha, pere, sprema sam sebi ručak, poput odraslih. Pripovjedač nakon nekoliko posjeta saznaje da se radi o “mrtvom dječaku” koji se ne sjeća ni svoga imena. Služi se nadimkom Kit, koji je dobio u večernjoj školi za “mrtve dječake”, zbog toga što je skidao kit s prozora, pravio od njega grudice koje je potom jeo. Na pripovjedačevo pitanje zbog čega je izvršio samoubojstvo, dječak odgovara: “Bili su zločesti prema meni”. Za “Svjetalce” je karakteristična jedna potresna scena, kad golemi pas, kojemu je netko polomio noge, uporno prati pripovjedača, očito s namjerom da ostane s njim. “Samo to hrapavo, duboko dahtanje, dok me uporno slijedio na svojim polomljenim kostima. Nisam znao što mu prolazi glavom, što bi se dogodilo kad bih primaknuo ruku njegovoj glavi, njegovim ustima punim sline i zuba.” Međutim, likovi, uključujući i pripovjedača, ne žele izići iz okova vlastite samoće na koju su dobrovoljno pristali. Tako tajanstveni dječak tek nakon više posjeta pristaje pustiti pripovjedača u svoju kuću. To je jedini izuzetak u romanu. U svim drugim slučajevima likovi žive sami ili sa životinjama, poput neobičnog Albanca koji u svojoj staji, odmah uz krave, drži moderni računar u koji, na posebnoj aplikaciji, bilježi mjesta koja su posjetili izvanzemaljci. Po njemu i tajanstveno svjetlo koje pripovjedač vidi svaku noć potječe od izvanzemaljaca. “Ovaj kraj često posjećuju izvanzemaljci. Nema vojnih baza, repetitora. Spuste se ovamo jer je to opustjeli kraj, mogu biti mirni, nitko ih ne lovi magnetometrima, fotoaparatima, radarima, gravimetrima, laserima, satelitskim mikrofonima, spektroskopima”, kaže on na jednome mjestu pripovjedaču opisujući na taj način i područje na kojem se odvija radnja romana. Tu je i ostarjela prodavačica, vlasnica jedine prodavaonice u selu, čija prodavaonica zaudara na brojne mačke koje žive skupa s njom. Pripovjedač živi ustaljenom, gotovo robotskom rutinom, ničim se posebno ne bavi, osim što pedantno održava napuštenu kuću u koju se uselio i jednom tjedno odlazi automobilom u selo nabaviti namirnice. Ili gotovo opsesivno promatra puzavice i podivljalo povrće koje je izraslo na mjestima gdje su nekad živjeli ljudi. Ta priroda, koju Moresco na jednome mjestu uspoređuje sa smrću, neka je vrsta prevlasti smrti nad životom. “Puzavci su ih potpuno ovili svojim pokrovom, iz kojeg se izdižu malena iskrivljena debla koja se pokušavaju izmigoljiti i osloboditi njihova strahotna zagrljaja”, stoji na jednome mjestu u romanu. Na kraju će to, sluti on, biti svijet bez ljudi: “Novi, preoblikovani, fagocitirani gradovi i nove biljne urbane vizure dospjet će do tekućih vodoravnih masa morâ, oceanâ, isturajući još dalje svoje kukice ne bi li se susreli s uspavanim šumama pod njihovim nijemim vodama, u najdubljoj tmini, ne bi li ih probudili iz njihova sna da zajedno prekriju svijet”.
Prizor iz istoimene ekranizacije romana (režija: Fabio Badolato i Jonny Costantino) u kojemu muškarca glumi Moresco, a dječaka Giovanni Ricciardi
Uzgred, odavno nisam naišao na roman koji na tako lijep način započinje, ali i završava:
“Dođi!”, kaže mi odjednom.
“Ali duboka je noć! Mećava je!”
“Dođi!”
“Ali staze se više ne vide! Ne može se nikamo! Ne vidi se ništa!”
“Dođi!”
Dajem mu ručicu. Hvata je svojom velikom rukom.
“Kamo idemo?”, pitam ga.
“Ne znam.”
Iz tog zatvorenog kruga samoće u Morescovu romanu smrt je jedini izlaz. Ali ni smrt ništa ne mijenja: “Kraj svakog našeg istraživanja bit će mjesto odakle smo započeli”. Posljednje dvije rečenice kojima Moresco zatvara svoj roman jedini je “odgovor” koji nam daje. Kamo to idemo, pita se, misleći na čovječanstvo, čija je budućnost neizvjesna i koja podsjeća na duboku, olujnu noć. Odgovor je: “Ne znam”.
