Svjetalce - smrt je jedini izlaz. Ali ni smrt ništa ne mijenja

Teško mi se, ovako na prvu, sjetiti nekog romana poput “Svjetalca” suvremenog talijanskog pisca Antonija Moresca, čija vas prva rečenica naprosto zgrabi i uvuče u radnju: “Došao sam ovamo da nestanem, u to napušteno, pusto mjesto u kojem sam jedini stanovnik”. Radi se o neobičnom, nevjerojatno dobro napisanom romanu u kojemu se malo toga događa, ali koji se usprkos tome čita u dahu. Antonio Moresco je rođen 1947. godine. Prvu knjigu objavio je relativno kasno, 1993., dakle s 46 godina, i to zbog toga što je više izdavača odbilo objaviti njegov prvi roman. Roman “Svjetalce” prvi je prijevod ovog autora na hrvatski, autora koji je u svojoj zemlji prvenstveno poznat po monumentalnoj trilogiji “Igra vječnosti”. Knjiga je objavljena u nakladi zagrebačkog Litterisa, u prijevodu Ite Kovač. Neki talijanski književni kritičari vide Moresca kao osnivača nove talijanske književnosti koja nadilazi postmodernu i uspoređuju ga s Donom DeLillom i Thomasom Pynchonom, dok ga je Roberto Saviano, autor “Gomore”, u jednom televizijskom intervjuu iz 2009. opisao kao “književno nasljeđe”. Ne znam je li Saviano ovdje mislio na jednu tradiciju u talijanskoj književnosti koju je uspostavio sjajni dvojac Calvino-Buzzati, jer Morescovo “Svjetalce” kao da se nastavlja na Calvinov roman “Ako jedne zimske noći neki putnik” i njegovu fantastičnu trilogiju “Naši preci” te na roman “Tatarska pustinja” Dine Buzzatija, kao i na njegovu čudesnu zbirku priča “Prodavaonica tajni”.