Kultura
642 prikaza

Svjetski superstar: 'A tu bi me pitali sviram li po svadbama'

Petar Dundov
PROMO
Petar Dundov svjetsko je božanstvo techna, još 2003. svirao je pred 20.000 ljudi, a sad kaže...

Prije 19 godina britanski Faithless proglasili su u svojoj elektroničkoj glazbenoj duhovnoj himni da je dvorana za nastup njihova crkva u kojoj vidaju rane, a da je "Bog DJ". Petar Dundov iza sebe ima već dva desetljeća karijere prvo kao DJ, a onda i kao producent, kompozitor... U jednom trenutku su ga u zapadnoj Europi na techno i srodnoj sceni s punim poštovanjem počeli nazivati i "filozofskim producentom".

Govorimo o čovjeku koji od Ibize do Ukrajine, zapravo od SAD-a do Japana, privlači najmanje 5000 ljudi po nastupu, u pravilu i više, koji će u bilo kojem trenutku, bilo gdje u svijetu, uvijek imati nekoga sretnog što mu može objaviti novi album. Golema većina hrvatske glazbene scene da uživa takav status, u medijima bi se reklamirala da zbog obožavatelja ne može u miru proći zagrebačkom "špicom".

Dundov, međutim, praktično kao totalni anonimac u stanju je uživati na blagom ljetnom suncu na "špici", uz kavu koju obožava i čija je jedna šalica uvijek u njegovu studiju Neumatik. Poznaju njega i u Hrvatskoj, okuplja bez problema 1000 ljudi i više, ali je činjenica i to da hrvatska javnost uopće nije svjesna da među naših pukih četiri milijuna duša postoji tip koji je svjetski glazbeni superstar.

Jimi Hendrix Prirodno 'high' Znanost Zbog ovoga u mozgu glazba 'podiže' isto kao i seks i droge

"Hrvatska zapravo i nema tradiciju elektroničke glazbe. Mi smo uvijek bili nekako više skloni rock'n'rollu. Postojala je kultura neke zabavne glazbe, ali to je uvijek bilo na razini šlagera. Početke elektroničke glazbe u 70-ima i 80-ima smo jednostavno propustili. Možda je bilo nekakvih pokušaja poput elektro-popa, kao Denis&Denis, da, kao što je bila Laboratorija zvuka, ok, bio je tu na neki način i Laibach. Tako su 80-e prošle bez nekog velikog utjecaja.

Da bi u 90-ima, posebno nakon rata, kako smo se naglo otvorili Europi i svijetu, nahrupila cijela ta techno, elektronička glazbena scena. Odjednom smo skočili ravno na treći korak i ta glazba kod nas nije duboko zaživjela, sve do posljednjih godina, dobrim dijelom tako što su veliki organizatori počeli kod nas organizirati te festivale. Odjednom su se svi počeli pitati kakva je to scena, kakva je to kultura, a to zapravo po Zapadu traje kontinuirano već desetljećima", objasnio nam je Dundov.

Njemu se danas u zapadnoj Europi tiska po četiri ili pet vinila, svi ga znaju "kao onoga koji je iznikao na utjecajima Kraftwerka, Jean-Michela Jarrea (s njime ga nekad čak i uspoređuju) i Depeche Modea", kao genijalnog romantičarskog ljubitelja analogne aparature u dobi digitalije koji u svojem "laboratoriju zvuka" za svaki kabel zna kamo vodi: u SSL AWS900+SE, JD990, TG77, CSQ600, RE301...

Niste razumjeli o čemu je riječ? Nismo ni mi na prvu, pitajte njega, on će vam rado za svaki pojedini vremešni elektronički dragulj s puno ljubavi objasniti što je to, čemu služi, po čemu je poseban... A, kako to biva, sve je počelo još u 80-ima, dok je bio tinejdžer kojega je magično privlačila kompjutorska glazba, poseban zvuk koji se uklapao u njegovu ljubav prema ZF-u, futurizmu.

"Sjećam se da su ponekad u dokumentarnim emisijama puštali neku elektroničku podlogu. Tako sam zavolio prvo Vangelisa, Jarrea i Kraftwerk. Kasnije, kad sam počeo izlaziti po diskotekama, pojavili su se i Depeche Mode, Joy Division itd.", opisao nam je glazbeno djetinjstvo u Zagrebu.

On u Zagrebu i danas živi i sklada, samo, u proteklih 20 godina, napravio je jedan puni krug, doslovno planetarni. A prvi klub u kojem je u 90-ima nastupao kao DJ uživo bio je Aquarius. "Tad se otvorio i Aquarius Records, tu sam radio nekakve remikse, kompilacije, obrade... U domaćem nakladništvu uglavnom sam izlazio na kompilacijama, jer nije bilo nekog interesa za izdavanje albuma ili singlova, zbog poslovnog rizika i malih naklada. A i vrijeme, bilo je još prerano, scena je bila vrlo uska. Zato su išli zabavna glazba i pop."

Petar Dundov | Author: PROMO PROMO

Bilo je to doba prvih partyja i u Gjuri. Ali bilo je to još i ratno-poratno doba, nitko nije znao što slijedi. Glazbeni biznis bio je u jezivoj krizi jer je s raspadom Jugoslavije upao u krizu. "U ratu nitko nije previše mogao razmišljati što će biti u budućnosti", rekao nam je. A on se igrom slučaja povezao s njemačkim nakladnicima.

"Bile su to još 90-e, prvi put sam otišao u Berlin, i prvi put shvatio da tamo postoji cijela jedna glazbena industrija. Vratio sam se, pokušao se povezati s nakladnicima ovdje, objasniti ljudima, ali su me blijedo gledali."

Zato mu se na Zapadu sve otvorilo. I to jako naglo. "Ploče su mi se dobro prodavale, postao sam autor, mogao sam stvoriti karijeru. Da bi tek na prijelazu stoljeća, kad se tu smirilo, odjednom i u Hrvatskoj počeli partyji. Dolazili su strani DJ-i, puštali bi moju glazbu, tako bi ljudi čuli da i tu imamo i autora iz Hrvatske, ali za kojega nitko ovdje ne zna", ispričao nam je. Njegov izdavač danas je u Gent, već 17 godina.

A on je u međuvremenu prošao put prvo od Berlina i Njemačke, potom Francuske, Belgije, SAD-a, Švedske, Velike Britanije, doslovno je osvajao glazbeni svijet. Ilko Čulić nam je ispričao kako je 2001. upoznao tog nekog mladića s prezimenom koje vuče na dalmatinsko, koji mu je u ruke tutnuo nekakav svoj CD snimljen u Chicagu. A zapravo je bila riječ o izdanju Tomorrow Recordsa DJ-a Jeffa Millsa, živuće legende, rodonačelnika danas globalne scene.

"On je stvarno legenda te glazbe. Kad sam se pojavio pod njegovom etiketom, odjednom su primijetilil tog nekog novog Dundova." Bio je to ambijentalni LP koji je u recenzijama prošao odlično. Do tada je nastupao kao DJ pod mnogim pseudonimima, a od tada je postao pravi autor, pod vlastitim imenom i prezimenom. Tri godine poslije doživio je i megavatreno krštenje.

"Dugo nisam solistički nastupao. Ta scena i jest takva da uvijek nastupa nekoliko DJ-a. Prvi put sam na velikoj sceni nastupao 2003. na Wire Festivalu u Japanu. Bilo je to u Saitama Superareni koja inače može primiti do 80.000 ljudi. Tad sam nastupao prvi put pred 20.000 ljudi i to mi se urezalo u pamćenje, imao sam veliku tremu.

Godine 2003. imao sam i odlično popraćeni singl ‘Cascade'. Posvuda su me počeli pozivati na festivale. Iste godine sam bio na ‘I love techno' u Belgiji...", priča nam mirno i nonšalantno govoreći o glazbenim spektaklima kao da, primjerice u slučaju Belgije, uopće nije riječ o jednom od TOP glazbenih festivala u toj zemlji. Postao je svjetska njuška iako je skladao srcem, ne iz interesa tako što bi možda mlatio pare na rimama Afrike i paprike, Dalmacije u mom oku i sličnom.

"Sudar Percussion" Sudar Percussion Kultura 'Udaramo u čast poginulih astronauta i Jean-Michela Jarrea'

A istodobno "negdje" drugdje... "Sjećam se da su me svojedobno ljudi znali pitati čime se bavim. Ja bih im rekao da sam autor elektroničke glazbe, na što bi me svi pitali gdje nastupam, na kakvim svadbama. Općenito je dojam bio takav da moraš, kako živio od glazbe, nastupati ili na nekakvim festivalima zabavne glazbe, na svadbama, tu i tamo na kakvom koncertu." Ispalo je da im je dojam kriv, da izvan Hrvatske postoji cijeli jedan svijet.

Taj svijet nedavno se zaljubio u najnoviji Dundov album "At the turn of equilibrium", iščekuje njegov nastup na Dimensions festivalu u Puli krajem kolovoza, potom 1. rujna na Ibizi, tjedan poslije u Zagrebu, pa opet na Ibizi... "Čak i u međunarodnim okvirima, to je još mikroscena, doduše čvrsto povezana.

A kad se poveže cijeli svijet, i takva scena postaje velika. U svakoj zemlji na svijetu postoje ljudi koji vole tu glazbu i koji je onda kupuju. Proda se 5000 nosača zvuka, što je mali udio ako je i puno više od toga, ali je dovoljan da se od toga može pristojno živjeti", objasnio nam je svoju stvarnost.

Hvala bogovima digitalnog doba pa se kupuje preko dowloada, ako je netko baš strasni ljubitelj, onda će pronaći Dundova na pravoj pravcatoj plastici po specijaliziranim dućanima u New Yorku, Londonu, Tokiju, Berlinu, Bruxellesu, Parizu... A njegova glazba je?:

"... fuzija svih tih žanrova. Zato je prisutan taj četvero četvrtinski ritam. Danas ljudi najviše slušaju glazbu u klubovima, na festivalima prvi put dolaze do toga, to je postalo mainstream. Makar, tematski ja volim uvijek eksperimentirati od techna, progressive housea, ambijentalnog. Neko vrijeme mi se čak sviđao rock'n'roll, sve što je bilo dobro. Ali kako sam bio generacija stasala u 90-ima, sve je bilo upakirano u sintesajzere, ritam mašine.

Od sintesajzera pokušavam dobiti neki humani zvuk, prirodniji, da zvuči kao prirodni instrument. Kao klinac sam svirao gitaru, zvuk žičanog instrumenta je bio i ostao moja baza, način na koji sam naučio slušati zvuk i komponirati. Ali ne libim se nikakvih novih eksperimenata da zvuk zvuči bogatije i ljepše", objasnio nam je.

To je i razlog njegove današnje ljubavi prema analognim aparatima, kako je svojedobno rekao. Tad je rekao i kako bi, kad bi mogao, složio superbend: glas Adele, na gitari Brian May, na basu Bootsy Collins, klavijature Keith Emerson i na bubnjevima Eddie Duffy iz Simple Mindsa.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.