"Svjetskog rata neće biti, ali nama Balkancima to i nije neka utjeha"

Osebujni crnogorski glazbenik s beogradskom adresom, nomenklator, kroničar i satiričar turbo folka, Antonije Pušić ili Rambo Amadeus uskoro izdaje 11. album. Zbog toga smo ga ulovili u prostorijama Dancing Bear music shopa netom prije njegove svirke u Saxu te proveli sat vremena u razgovoru ugodnom (naroda slovinskog). 

Samoprozvani Svjetski Mega Kilo Car za Express otvoreno govori o turbo folku i svim njegovim abominacijama.

Uskoro izlazi vaš novi album ‘Vrh dna’, s kojeg je nedavno skinut istoimeni singl. O kakvim materijalima je riječ?

Zeljko Mrsic (PIXSELL)

Nemam neki utisak da je album tematski. Mogu se usporediti sa seljakom koji imasvoju poljoprivrednu baštinu pa na njoj uzgaja krtolu (crnogorski naziv za krumpir, op.a), papriku i pomidoru te drži dvije koze. To je otprilike i sadržaj novog albuma. ploču pa mi se nagomilao neobjavljeni materijal, tridesetak novih pjesama. U procesu završavanja te su ostale. Ne mogu reći da sve to skupa ima neki zajednički nazivnik osim činjenice da sam sve to ja uradio.

Otac ste termina turbo folk. Što se turbo folku izdogađalo u recentnijoj nam povijesti? Je li evoluirao u zadnjih 20 godina?

Kako da ne. Evoluirao je pa danas, osim turbo folka, imamo i turbo pop, također i porno pop, porno folk te mnoge druge varijacije. Turbo je postao mainstream pa su stvari postale manje neobične i manje čudne. Zavisi iz kojeg ugla gledaš, a današnji ugao gledanja je postao toliko tup da ništa više ne djeluje tupo.

Jesu li reality programi savršen dokaz ustoličenja turbo folka u dominantno stanje svijesti?

Ne bih rekao. Realityji su dokaz da televizija umire kao medij. Isto kao i drugi tehnološki proizvodi u povijesti čovječanstva kad izumiru prepušteni su sve nekritičkijem tržištu. Na primjer, sjetite se hauba za sušenje kose. To je bilo moderno jedno vrijeme, no pokazalo se suvišnim. Međutim i danas postoje žene koje stave viklere i sjednu pod haubu. Ali da ne analiziramo zašto to rade, svakako je gubljenje vremena. Isto je s televizorom. On je medij koji umire i realityji su njegove samrtne muke. Televizije nemaju više para za proizvodnju programa i najeftinije im je da dovedu neke ljude koji su dovoljno degradirani da nemaju više što raditi nego da podijele svoju intimu s publikom i u tom tehnološkom hropcu gledamo ovakve programe. Ubrzo ćemo imati realityje iz staračkih domova i bolnica. Gledat ćemo kako ljudi umiru ili se rađaju. Naravno, ako još budemo raspoloženi za gledanje u televizor.

Usporedimo domaću situaciju s onom vani. Televizijske kuće poput HBO-a shvatile su da budućnost televizije leži u kvalitetnom dramskom programu pa su tako nastale serije poput ‘Pravog detektiva’, ‘Igre prijestolja’...

Specijalizirani kanali koji su na kablu ne koštaju toliko kao televizijske kuće. Kanali poput onih koji prate život ljubičica će opstati. ‘Igra prijestolja’ je izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Ušli ste u povijest hrvatsko-srpsko-crnogorskih odnosa kao prvi izvođač koji je došao svirati u Hrvatsku sredinom devedesetih kad se to, službeno, ‘nije smjelo’. Kako gledate na to iz današnje perspektive?

Svirao sam ja i prije toga. ‘89. sam svirao. I devedesete... Ne bih ja tu tražio nekakvu simboliku... Želja da sviram, da izađem pred publiku, bila je jača od ograničenja. Pobijedila je neku vrstu anksioznosti koja je vladala u tom trenutku. Možda bih dodao i to da nisam bio ophrvan nacionalnim osjećajima, meni je to sve vrlo strano.

Mislite li da su danas prilike na Balkanu pomalo nalik onima u devedesetima?

Opet se pumpa nacionalizam, inzistira na podjelama... Nacionalizam je tema do 300 eura prihoda mjesečno. Njima se servira ta priča. Kad plaća prijeđe 500 eura, onda počinje razgovor o garderobi i kafićima. Kad prijeđe tisuću, onda je top tema zdrava hrana, ljetovanja i zimovanja, a kad se popne na više od tri tisuće, onda prestaje svako palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi.

Međutim, većina ljudi na ovim prostorima ima prosječnu plaću od 300 do 500 eura (ako uopće i primaju plaću)...

Dalibor Urukalović (PIXSELL)

Pa zato nacionalizam i jest dominantna tema. Kako drukčije opravdati tako brutalnu činjenicu da je standard u vrijeme socijalizma bio pet puta veći nego u kapitalističkom ambijentu, nego da je svima ona druga nacija kriva. Nacionalizam je samo puštanje magle, jedna dimna zavjesa, kao kad sipa baci crno da bi pobjegla ili uhvatila ribu. Tako i jedno mlado kapitalističko društvo baca to crnilo nacionalizma da bi kapitalizam mogao nesmetano oteti još malo. Nacionalizam je paravan za kapitalizam, otpočetka.

Apropo nacionalizma, vrlo aktualno pitanje u Hrvatskoj u posljednjih godinu dana je: ‘Gdje si bio 1991.?’. Sjećate li se gdje ste bili te kobne godine?

Gdje sam bio 1991.? Uh, čekaj, samo malo da se sjetim. Bio sam u Beogradu. Što smo radili? Pa pušili smo marihuanu svaki dan od jutra do navečer. Bilo je dobre ‘trave’ kol’ko hoćeš. Nevjerojatno je da je u kapitalizmu heroin i kokain pristupačniji od ‘trave’. To je valjda zbog toga jer je čovjek na kokainu i heroinu poslušniji nego na ‘travi’.

Kako se snalazite danas u Beogradu s novim premijerom Aleksandrom Vučićem i zatvaranjem kultnih prostora ključnih za beogradsku scenu, poput Akademije, SKC-a, Bigza...

Beograd je dvomilijunski grad s vrlo intenzivnim kuturnim i noćnim životom. Ako se zatvori jedan prostor, niknut će tri nova. U tom smislu vlada zakon velikih brojeva. Teško je kontrolirati ritam takvoga grada. Ne osjećam naročitu vrstu ograničenja niti cenzure, ni bilo kakve represije koja bi bila drugačija od one kod vas. Ako postoje ograničenja, onda su ona tržišna prije svega. Tržište je to koje zatvara i otvara prostore. Novac ili odsustvo novca. Ali naposljetku, to je posljedica demokratizacije. Narod je bio sit socijalizma, htio je kapitalizam i napokon ga je dobio. U takvom ambijentu, mene, u 52. godini, iskreno rečeno, najviše zanima kako da uz što manje napora pravim što bolje prihode. Kapitalizam, demokracija...

Zvučite kao da ste pred penziju...

Ne. Zvučim kao da mi je muzika opet postala hobi. Volim svirati. Ali paralelno držim i školu jedrenja. Ne možeš očekivati da ti od rock’n’rolla ovisi egzistencija. Dok si mlad, to je super, ne možeš ni potrošit’ te pare od rock’n’rolla. Međutim, kad ti dođu klinci do studija, malo groteskno da skačeš po bini i brojiš koliko si ulaznica prodao da bi platio račune. Tada treba raditi druge poslove kako bi sačuvao integritet, kao čovjek i kao muzičar. Osim ako ne sviraš u Stonesima. Meni je sad bitno da je okruženje sigurno, a evo, kao što vidimo, danas je sigurnije na Balkanu nego u Parizu, što me, naravno, nimalo ne veseli. Raduje me da smo mi sigurni, ali volio bih da su i oni. Država je kompleksan organizam i nije uopće lako imati državu.

Crna Gora od 2006. također ima državu. Kakva je situacija u Crnoj Gori?

Boris Ščitar/ PIXSELL

Nedavno su bili prosvjedi protiv NATO-a, skandiralo se Putinu. Kako gledate na to? Demokracija, sve su to tekovine demokracije. Ustav garantira slobodu izražavanja stavova i mišljenja. Kad se kliče Americi i Obami, to je nesumnjivo demokracija. A kad se kliče Putinu, valjda bi trebalo i to da bude demokracija? Ili nije, naučite me vi.

A što će biti s Rusima kad stigne NATO?

Sagradili su resorte duž crnogorske rivijere. Hoće li biti scenarij NATO dolazi, Rusi odlaze? A zašto bi bilo tko odlazio? Imaju Rusi svoj kapital u Americi i Engleskoj, širom svijeta... Mnogo ozbiljniji kapital od nekoliko hotela i stotinjak vikendica. Mislim da je investirani kapital u turizam nešto što je iz svih aspekata dobro. Bit će posla, konobarit će naši ljudi, oni koji nisu završili škole radit će u vešeraju, oni koji imaju neke škole, bit će menadžeri. Po okolnim selima narast će cijene kvadrata te cijene sira i krtole. Ne vidim u tome ništa loše. Demokracija je to. Mi se sad tu nešto žalimo, ali sve ovo što se događa posljedica je onoga kako je odlučila većina. Otkad je demokracija na Balkanu, prestao sam se paliti na politiku. Meni je samo važno da se pravila igre ne mijenjaju usred igre. Čovjek sam koji brzo uči i brzo shvaćam pravila igre, samo mi nemojte mijenjati pravila usred igre.

Vremena se mijenjaju, a s njima i pravila. Što mislite, čeka li nas totalni rat?

Kad sam išao u gimnaziju, bio sam odličan učenik. Tada je postojao predmet Odbrana i zaštita. Predavao nam je profesor Matija Dabović. U sklopu predmeta imali smo geostratešku analizu, govorilo se o nesvrstanima i mogućnosti trećeg svjetskog rata. I on je tada rekao da, s obzirom na to da su velike sile i atomske sile, do trećeg svjetskog rata neće doći. Ali ratovi će biti ograničeni, na ograničenim teritorijima, a ratovat će se uglavnom zbog resursa te će to, vremenom, povećati i stimulirati međunarodni terorizam. To sam učio sa 16, dakle 78./79. Danas je 2015. i gle što imamo. Razni lokalni ratovi i međunarodni terorizam. Dakle, trećeg svetskog rata neće biti. Mada, nama Balkancima to i nije neka utjeha, s obzirom na navike.