Kultura
244 prikaza

Svojom zbirkom poezije je izazvala pravi kulturni šok

1/3
Ana Sajović
Slovenska pjesnikinja i dramatičarka je zbirkom poezije ‘Patnje mlade hane’ izazvala pravi kulturni šok, a s nama razgovara povodom prijevoda djela o promiskuitetnoj i osamljenoj mladoj ženi

“Patnje mlade hane”, debitantska zbirka poezije mlade slovenske pjesnikinje i dramatičarke Katje Gorečan (1989.) koju je nedavno objavio Jesenski i Turk, pravo je osvježenje na pjesničkoj sceni. Pisana vrlo izravnim, eksplicitnim jezikom, kakav bi neki čitatelji mogli smatrati vulgarnim, zbirka svjedoči o pravim problemima mlade žene suočene s promjenama vlastitog tijela, ali i onima u okolini. Hana ili, kako je Katja ispisuje, “hana”, ne pati od inhibiranosti prečesto svojstvene lirskim subjektima - iskrena je i otvorena te stoički podnosi šamaranja pripovjedačice koja je često naziva “usranom droljom” ili kakvim sličnim poetskim nazivom. Štoviše, hana i pripovjedačica često, kao u kakvom dramskom tekstu, ulaze u dijalog, ponekad i sukob osnažujući tako poziciju one druge. Uostalom, reći će Gorečan, i nije joj bio cilj hanu uniziti, jednostavno joj se sviđa pisati malim slovima. Ipak, čitajući je bilo nemoguće oteti se dojmu da opsegom nevelika zbirka skriva snažan i nepatvoren pjesnički i književni talent te smo stoga odlučili porazgovarati s Katjom. 

Express: Zbirka ‘Patnje mlade hane’ objavljena je 2012. hani je 21 godina, dok ste vi u tom trenutku tek nešto stariji od nje. Možda je legitimno upitati tko je hana i koliko je od vas u nju upisano? Jesu li postojale stvari koje Katja nije mogla ili se sramila izreći ih? Je li hana bila od pomoći u tom smislu?
Bila mi je 21 godina kad sam pisala tu zbirku. Bio je to nevjerojatan kreativan proces, bila sam studentica komparativne književnosti i književne teorije na ljubljanskom Sveučilištu. Budući da dolazim iz maloga mjesta, nisam imala mnogo doticaja s umjetnošću, ali čitala sam od najranije dobi. Poticao me otac, poklonivši mi za osmi rođendan prvu zbirku poezije. Moj su se svijet i mašta u Ljubljani posve otvorili. Mislim, još sam kao 17-godišnjakinja objavila prvu zbirku poezije, u srednjoškolskoj literarnoj sekciji, ali te su dvije zbirke neusporedive. Za studija sam slala svoje pjesme na mnoge adrese, ali bezuspješno. Već sam razmišljala o odustajanju, ali onda sam pročitala knjigu ‘Ljubavnici’ Elfriede Jelinek i sve se promijenilo. Napisala sam ‘hanu’ za otprilike tri mjeseca, lunjala sam gradom i zapisivala različite dijelove poput hane i kave, hane i kiše, hane i svijeta. Htjela sam da bude uobličena poput dječje knjige, da forma bude u suprotnosti sa sadržajem o kojemu pišem i zato što su mnogi te teme smatrali dječjima ili problemima odrastanja. To me nasmijavalo, hanu sam koristila kako bih postala netko tko bih voljela biti ili tko sam se bojala biti ili tko bih bila oduševljena biti... ‘hana’ je spoj autobiografskih događaja, onoga što se dogodilo mojim prijateljima i obitelji ili ljudima koje sam u jednom razdoblju života poznavala. I da, mnogo je srama u knjizi, ali još je mnogo srama i u našim životima. Najprisutniji je sram povezan s tijelom. hani se u jednom trenutku njezino tijelo čak i gadi, osjeća se poput smeća, u dijelu gdje spominjem anoreksiju osjeća kao da je njezino tijelo smeće. U to mi je vrijeme hana trebala da stvorim prostor u kojemu bih mogla biti prihvatljivija. Sve iz života umiješano je u jednu osobu - hanu. Sve su stvari u knjizi u nekom smislu istinite, ali ne govore sve moju istinu. Mislim da mi je hana pomogla u stvaranju mosta između mene i poezije. 

 | Author:

Express: U Uvodu zbirke kažete da ‘ništa nije stvarno, poezija je mrtva’. Je li to točno i, ako jest, tko ju je ubio? Jesu li počinitelji, kako kasnije kažete, ‘emocionalni pjesnici’ koje ‘nitko ne treba, želi ili žudi za njima’? Kakvi nam onda pjesnici trebaju?
Mislim da sam je u to vrijeme ubila ili uništila ja. Ponekad je bolje pustiti da nešto umre ili nestane i možda se vrati u poboljšanom obliku ili se nikad ne vrati. Oba su ishoda sasvim u redu. Bila sam vrlo dramatična kad sam napisala ‘hanu’ i mislila sam da to je to, da će s njom priča završiti. Ubila sam svoju poeziju, ili je to učinila hana, a onda sam počela raditi u vrtiću i posve zaboravila na nju. Nakon nekoliko sam se godina ipak vratila čitanju i studiju, a danas mislim da trebamo većinom hrabre pjesnike, pjesnike koji imaju hrabrosti izjasniti se. 

Express: Čitajući sam stekla dojam da gotovo s ironijom pristupate pjesničkoj sceni u Sloveniji. Posebno se to odnosi na dio u kojemu pišete kako ‘hana nastoji zadiviti većinom uobražene pjesnike i kako se prijavljuje na pjesničke natječaje na kojima je svake godine zaborave’. Kakva je ta scena danas? 
Ne znam jesam li dijelom slovenske pjesničke scene, ali imam mnogo kontakata među pjesnicima različitih generacija i volim povremeno pročavrljati s njima, mislim da su jako zanimljivi. Prije dvije sam se godine u Krakowu, na festivalu Czeslawa Milosza, osjećala više ‘doma’ s pjesničkom scenom, kao i s ljudima, ne znam čime bih to objasnila. Slovenska pjesnička scena je vrlo raznolika, imamo nekoliko izdavačkih kuća različitih ukusa, mislim da je moja izdavačka kuća Centar za slovensko književnost jedina mogla objaviti ‘hanu’. Jednog bih dana voljela pokrenuti festival poezije u šumi u mojem selu. Što se tiče natječaja, naravno da je, kao i na svakom početku, bilo važno slati pjesme na različite natječaje jer se tako urednici upoznaju s tvojim radom. No moram reći da mi sad, kad je sve online, na Zoomu ili drugim društvenim medijima, nedostaju večeri poezije. Ne volim baš društvene mreže, često me prijave ili izbace s Facebooka jer napravim neko neprikladno sranje koje nije u skladu s uvjetima korištenja. 

Express: Je li to i pitanje jezika? Čini mi se da u zbirci koristite vrlo otvoren i izravan jezik, na što nismo navikli u mainstream regionalnoj poeziji, možda je to problem i s Facebookom...
Kao što sam rekla, čitanje Elfriede Jelinek pokazalo mi je kako koristiti izravnost u jeziku. Shvatila sam i kako ga koristiti u poeziji, a u ono mi je vrijeme nesumnjivo trebao kako bih izgradila hanu i društvo oko nje. Također, kako sam studirala dramaturgiju i izvedbene umjetnosti, volim koristiti jezik drame, monologe, dijaloge, didaskalije... Kazalište me nadahnjivalo, posebno predstava ‘Brod za lutke’ Milene Marković. To je samo poigravanje jezikom, mislim da kod pisanja stvaramo vlastiti jezik koji može definirati sve što smo iskusili, živjeli, pronašli, željeli... Jezik koji nas podsjeća. Na sve. Sad pišem novu knjigu i ponovno jezik koristim na različite načine jer pišem o spontanom pobačaju, što zahtijeva novi oblik jezika jer je još pitanje na granici intimnog, političkog i društvenog, na koje još postavljamo veliku stigmu i puštamo ženama da se u izolaciji nose s time, iako četvrtina žena iskusi spontani pobačaj. Naše društvo im još ne ostavlja prostora i još se na neki način bojimo žena koje su prošle kroz spontani pobačaj. Kao da je spontani pobačaj zarazan. Svatko se s tim nosi na svoj način, ali još je mnogo srama, krivnje, samoće, žalovanja s kojima se žena i partneri suočavaju nakon spontanog pobačaja. Sami. Stoga mislim da je potreban novi oblik jezika kako bismo opisali to traumatično iskustvo iz različitih uglova. 

Express: Hana je svojevrstan portret svih tjeskobnosti mladih ljudi, posebno žena. Koje bi od njih danas postavile najsnažniji pritisak na osobu, tjerajući je na paljenje jedne cigarete za drugom? Također, zbirka je objavljena 2012., koliko se današnje tjeskobnosti razlikuju od tadašnjih?
Mnogo sam razmišljala o tome, trenutačno radim na magistarskom radu iz art terapije pa sam svoju knjigu analizirala iz drugog kuta. Sad sam također starija nego što sam bila pišući knjigu. Mislim da je najveća tjeskobnost bila nesigurnost u sve, u sebe, u svijet, u ljude koji te okružuju, u život. To se ne mijenja, možda samo mi postajemo strpljiviji sami sa sobom. Ne znam čega se točno boje ljudi danas, ali ja se suočavam sa strahom od gluhoće. Prije dvije godine mi je dijagnosticiran nasljedan gubitak sluha. Za takvo što nikad niste istinski spremni. Trebala sam navršiti 30 godina, nekoliko mjeseci ranije javio mi se iritantan tinitus (nespecifična zvonjava u ušima). Otišla sam k liječniku i saznala da je tinitus znak gubitka sluha. Naravno, trebalo mi je nekoliko mjeseci da se oporavim od šoka ili da jednostavno shvatim što se dogodilo umjesto da to pokušavam poreći. Bojala sam se da ću se probuditi i ništa više neću čuti, da mi slušni aparatić neće pomoći da čujem bolje, da neću moći komunicirati s ljudima. Još je i gore u doba korone, s izolacijom i maskama, bilo mi je teško komunicirati s ljudima jer nisam mogla čitati s usana. Mislim da to nije uobičajeni strah za nekoga moje dobi. Prisutan je i strah hoću li, ako budem imala djecu, čuti kako plaču po noći. Stanje se malo popravilo kad sam nabavila slušni aparat, neobično je bilo čuti glasan zvuk cipela na pločniku kad sam prvi put izišla iz kuće. 

 | Author: Ana Sajović Ana Sajović

Express: U zbirci je snažna prisutnost seksa i seksualnosti. Iako je hana heteroseksualna i kao takva se uklapa u diskurs ‘normalne’ seksualnosti, svjesni ste da njezino seksualno ponašanje neće biti odobravano. Zašto?
Nisam sigurna kako bi njezino ponašanje bilo prihvaćeno u stvarnosti niti što je ‘normalno’, ali mogu reći da su neki ljudi bili zgađeni ili čak užasnuti njime i uopće ga nisu odobravali. Kad sam radila na srednjoškolskoj predstavi, morali smo promijeniti dijelove poput hana se jebe, morali smo promijeniti izraze u hana ima seksualni odnos. Od jebanja do seksualnog odnosa. Meni je to bilo urnebesno, jebanje je bilo suviše razvratno za srednjoškolce. Možda je hana neprihvatljiva jer je uobičajenije seksualne odnose imati s nekim koga poznaješ, a hana postupa suprotno i voli strance. U jednu je ruku to samouništavajuće, a u drugu možda i zdravo istraživanje seksualnosti. Ovisi o tome kako gledate na stvari. Za neke je to provokativno, za druge možda je to u redu, ništa čega se treba sramiti. Ovisi o tome kako ljudi vole prosuđivati ‘normalno’ seksualno ponašanje i tome što je normalan način života, po kojim standardima živimo. Budući da je sad u Sloveniji uveden policijski sat i ne smijemo biti na ulicama nakon 21 sat, netko je napravio grafit čija je poruka otprilike ‘Odjebite s tim policijskim satom, ja se hoću jebati s neznancima’.

Express: U jednoj pjesmi kažete da će ti ‘ova zemlja ogaditi sve što si nekoć volio’. Što je vama ogadila?
Trenutačno mi se gadi to što ljudi žive na rubu. Nemamo nikakve sigurnosti u životu, radimo za sve manje novca samo kako bismo preživjeli i prihvaćamo svakojake poslove jer nikad ne znamo hoće li se pojaviti nešto bolje. Neko sam vrijeme radila kao freelancerica i to je bilo strašno, honorare su mi isplaćivali nakon 3-6 mjeseci i taj je novac pokrivao samo osnovne životne troškove. Zapitaš se hoće li ikad biti bolje. Zato više ne mogu zamisliti da radim u kulturi. Sjećam se, prije nekoliko sam godina radila u dućanu s poslovnim poklonima, posla je bilo kao u priči. U smjeni smo bile nas tri i jednom smo se nečemu smijale, došao je šef i rekao nam da je to zadnji put da se smijemo jer smijeh ubija naše radne navike. Morale smo biti tihe i usredotočene na posao. Bile smo poput zombija. Oh, da, u posljednje mi se vrijeme gadi i uništavanje Tvornice Rog. Sramotno je što su to učinili, uništili mjesto na kojemu je bilo toliko kreativnosti, mjesto istinski otvoreno svim različitostima. Tog jutra kad mi je prijatelj poslao snimku bagera koji ruše prostor putovala sam na posao i morala sam zastati. To me rasplakalo. 

Express: ‘Naša je zemlja među rijetkima gdje čuvamo svoje i tajne svojih susjeda.’ Je li tome doista tako? Kakva je Slovenija danas? Je li, u odnosu na zatvorenost, zbirka bila tim skandaloznija?
Mislim da zbirka nije izazvala skandal, barem ga ja nisam osjetila. Možda je bila skandaloznija mojoj majci koja ju je pročitala među prvima i, koliko se sjećam, nije joj se jako svidjela. A hana često laže pa je možda i ova rečenica posve izmišljena.


Express: Je li hanina nesreća što živi u ‘maloj’ Ljubljani, a ne velikom New Yorku? Čini mi se da se osjeća otuđenom iz društva.
S jedne se strane hana možda želi uklopiti u zajednicu, ali u drugu vrstu zajednice i možda bi to moglo biti i u Ljubljani i u New Yorku. 

Express: Tko je hana danas i tko su hane u današnjem svijetu?
Budući da se približava deseta obljetnica pisanja zbirke, mnogo sam razmišljala o tome i mislim da bi bilo divno napisati nastavak, no zasad ne mogu zamisliti hanu u današnjem svijetu. Ne da bi to bilo nemoguće, nego ne znam kako bih nastavila prateći jednaku strukturu.

HANA I SLASTIČAR

hana je bila očajnički željna i očajnički usamljena.
s prijateljicom je otišla van i tamo je srela pina.
svirao je bubnjeve i prstima lizao usne.
hana je došla do njega i rekla
ja ne znam dobro hrvatsko, a znam dobro fukat.
u sljedećem trenutku ležali su u bekstejdžu,
on je histerično žudio za njom, a ona
za njegovim penisom.
on joj je ponudio svoju britvicu, jer nije bila obrijana,
ali hana se neće brijati u nekom prljavom prostoru,
zato su otišli do nje. hana se na brzinu obrijala,
pritom je pila viski, koji je bio pokraj kade,
te razmišljala o smislu ševe.

samo se nadam da ću svršiti. nakon toga ću ga se riješiti.

ševa je bila prosječna, orgazam ispodprosječan, a hana ljutita.
najprije mu je pokušala ukazati lijepim riječima
zar nije vrijeme da odeš kući.
nije nipošto očekivala sljedeću reakciju.
dvadesetdevetogodišnji muškarac je zacvilio
kako ga je samo iskoristila i da će prespavati kod nje.

hana je bila zbunjena.
otišla je u kuhinju i natočila si viski,
zatim je popušila pet cigareta i bijesna došla ispred kreveta
i njegove dlakave guzice. fuj.

gledaj, ne želim biti bezobrazna,
ali te stvarno ne mislim više gledati u svom krevetu.
što je bilo, bilo je. sad idi, jer hoću spavati sama.

zatvorio je vrata, a hana je otišla povraćati.

nadam se da je otišao iz mene. glupan.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.