Na prvi pogled, samo usnula žena. Njezino nago tijelo počiva na postelji, obavijeno mekim ružičastim i svijetlim tonovima. U prizoru nema ničega dramatičnog, no iza jedne od najpoznatijih slika Vlahe Bukovca krije se neobična priča koja povezuje Prag, Beč, Tita i Karađorđeviće. Bukovčeva slika "Ružičasti san" iz 1916. godine, prodana je jučer na aukciji održanoj u bečkom Dorotheumu za gotovo pola milijuna eura, što je rekordna cijena postignuta za neko djelo tog hrvatskog slikara. Posebno je zanimljivo da se ne radi o velikoj, poznatoj verziji slike, nego o manjoj kompoziciji dimenzija 60x120 centimetara, koja je godinama bila u europskoj privatnoj zbirci. Slika je bila ponuđena pod rednim brojem 545, uz procijenjenu vrijednost od samo 30.000 do 40.000 eura. Interes kolekcionara tako je, prema izvještaju o prodaji, višestruko nadmašio početna očekivanja. No ono što cijeloj priči daje posebnu težinu jest postojanje druge, znatno veće verzije "Ružičastog sna". Ona se ne nalazi u Hrvatskoj. Čuva se u nekadašnjoj rezidenciji jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, u Dvorskom kompleksu na Dedinju u Beogradu, koji se danas koristi kao rezidencija obitelji Karađorđević. I upravo je Tito, odnosno jugoslavenska država, zaslužan za to što je ta slika ondje završila.
Godina je 1960. Jugoslavija pod vodstvom Josipa Broza Tita nalazi se u razdoblju snažnog međunarodnog pozicioniranja, a nekadašnji kraljevski kompleks na Dedinju već je pretvoren u jednu od najvažnijih reprezentativnih državnih rezidencija. Uređenje prostorija nije bilo prepušteno slučaju. Slike, skulpture, namještaj i ukrasni predmeti birali su se kao dio službenog predstavljanja jugoslavenske države. Među djelima koja su trebala krasiti prostorije predsjedničke rezidencije našao se i Bukovčev "Ružičasti san". Prema dokumentaciji koju je u aukcijskom katalogu Dorotheuma predstavila povjesničarka umjetnosti Petra Vugrinec, veća verzija slike otkupljena je nakon 1960. godine od Bukovčeve kćeri Jelice Bukovac Radosavljević. Namjena kupnje bila je vrlo konkretna: slika je nabavljena za ured predsjednika Republike tijekom preuređenja Dvorskog kompleksa na Dedinju. U to su se vrijeme sustavno otkupljivala djela istaknutih jugoslavenskih umjetnika, dijelom za opremanje službenih salona, a dijelom kao reprezentativni predmeti namijenjeni diplomatskim darovima. Bukovac je bio logičan izbor. Iako je živio i stvarao u razdoblju Austro-Ugarske, njegovo je djelo bilo važan dio zajedničke umjetničke baštine prostora tadašnje Jugoslavije. Tako je monumentalni akt, nastao u Pragu još tijekom Prvoga svjetskog rata, postao dio ambijenta jugoslavenskog političkog vrha. Slika velikog formata ostala je u toj zbirci i nakon Titove smrti, raspada Jugoslavije i političkih promjena koje su zahvatile Srbiju. Danas je evidentirana kao dio državne umjetničke kolekcije Bijelog dvora u Beogradu, pod inventarnim brojem 140/01. Ironija povijesti gotovo je savršena: djelo koje je kupljeno za ured socijalističkog predsjednika danas se nalazi u kompleksu koji koristi kraljevska obitelj Karađorđević, dinastija čiju je vlast u Jugoslaviji zamijenila komunistička vlast. Slika je ostala na istom prostoru, dok su se ideologije i države oko nje mijenjale.
Jedna tema, dvije slike
Kako je moguće da postoje dvije verzije istog Bukovčeva djela? Odgovor se krije u slikarskoj praksi koju je Bukovac usvojio tijekom školovanja i usavršavanja u Parizu. Veliki umjetnici akademske tradicije često su prije stvaranja monumentalne kompozicije izrađivali manje studije, skice ili pripremne slike na kojima su razrađivali položaj likova, odnos svjetla i sjene te kompoziciju budućeg djela. Ni Bukovac nije bio iznimka. Pripremne verzije radio je za niz svojih poznatih slika, uključujući "Isusa, prijatelja malenih", svečani zastor Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, kompoziciju "Razvitak hrvatske kulture" i "Crnogorskog guslara".
Pojava manje verzije "Ružičastog sna" zato je za povjesničare umjetnosti veliko otkriće. Ona omogućuje usporedbu različitih faza slikarskog procesa i otvara prostor za proučavanje načina na koji je Bukovac razvijao jednu od svojih najpoznatijih kompozicija. Veća verzija, nastala 1916. godine, dimenzija je 109x174 centimetra. Riječ je o monumentalnom ženskom aktu, jednom od najpoznatijih ostvarenja Bukovčeva praškog razdoblja. Manja verzija, koja se pojavila u Dorotheumu, dimenzija je 60x120 centimetara. Ona prikazuje istu osnovnu temu: nagi ženski lik u ležećem položaju, u atmosferi odmora, sna i intimnosti. No postoji važna razlika u formatu. Manja slika izrazito je izdužena, s omjerom stranica dva prema jedan, dok je velika verzija razmjerno viša. Zbog toga je kompozicijski raspored drugačiji, a promatračev odnos prema tijelu i prostoru može biti drukčiji. Kod monumentalne verzije naglasak je na snažnoj, gotovo svečanoj prisutnosti ženskog tijela. Manji format donosi intimniji doživljaj prizora.
U središtu slike nalazi se naga žena koja leži u opuštenom položaju. Njezino tijelo osvijetljeno je mekim svjetlom, dok ga okolni tonovi i draperije pretvaraju u prizor koji je istodobno senzualan i sanjiv. Bukovac je tijekom pariških godina stekao međunarodni ugled upravo zahvaljujući sposobnosti prikazivanja ljudske figure, osobito ženskih aktova. Njegov je slikarski rukopis spajao akademsku disciplinu s izraženim osjećajem za svjetlo, boju i mekoću kože. U "Ružičastom snu" ti su elementi dovedeni do osobito profinjena izraza. Povjesničarka umjetnosti Vera Kružić Uchytil, autorica velike monografije o Bukovcu, smatrala je ovu kompoziciju jednim od njegovih najuspjelijih aktova. Ženski lik uspoređivala je s usnulom Venerom, motivom koji se u europskom slikarstvu ponavlja od renesanse. No zanimljiva je i drukčija interpretacija. Igor Zidić u svojoj monografiji o Bukovcu iz 2024. godine naglašava dvojnost slike: odnos sna i budnosti, života i smrti. Naime, tijelo koje miruje u snu istodobno može sugerirati potpuni spokoj, ali i krhkost ljudskog postojanja. U toj dvosmislenosti leži dio posebne privlačnosti slike. Zidić je kompoziciju uspoređivao i s čuvenom "Olympijom" Édouarda Maneta.
Edouard Manet "Olympia"
Pritom nije riječ o poistovjećivanju značenja dvaju djela. Manetova žena gleda izravno u promatrača i svjesna je njegove prisutnosti, dok je Bukovčeva figura uronjena u vlastiti svijet. Obje kompozicije proizlaze iz duge europske tradicije prikazivanja ležećeg ženskog akta, ali stvaraju potpuno različit psihološki dojam. Kod Maneta dominiraju izazov i izravnost. Kod Bukovca san, tišina i poetičnost.
Posebnu dimenziju "Ružičastom snu" daje vrijeme njegova nastanka. Bukovac je sliku naslikao 1916., dok je Europa bila usred Prvoga svjetskog rata. Umjetnik je tada živio u Pragu, gdje je od 1903. djelovao kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Iza njega je već bila velika karijera. Rođen 1855. u Cavtatu, Bukovac je mladost proveo putujući svijetom. Boravio je u Americi, usavršavao se u Parizu i postao jedan od najpoznatijih hrvatskih slikara svojega vremena. U Parizu je studirao kod Alexandrea Cabanela, uglednog predstavnika francuskog akademskog slikarstva, a potom izlagao na Pariškom salonu. Nakon povratka u Zagreb 1893. postao je jedan od najvažnijih predstavnika hrvatske moderne. Njegov rad snažno je utjecao na mlađe umjetnike i razvoj hrvatskog slikarstva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. No život u Zagrebu obilježili su i sukobi unutar umjetničkih krugova, zbog kojih se povukao u rodni Cavtat, a zatim prihvatio profesorsko mjesto u Pragu. U tom posljednjem velikom stvaralačkom razdoblju nastao je i "Ružičasti san".
Dorotheum je prije aukcije objavio da je djelo zatraženo za izložbu "Vlaho Bukovac u Europi: Prag", koja će se održati u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu od 12. studenoga 2026. do 14. ožujka 2027. godine. Izložbu pripremaju kustosice Petra Vugrinec i Lucija Vuković, a bit će posvećena posljednjem velikom razdoblju Bukovčeva stvaralaštva, tijekom kojega je živio i radio u češkoj prijestolnici. Riječ je o završnoj izložbi ciklusa "Bukovac u Europi", koji je prethodno obuhvatio njegovo pariško razdoblje te godine provedene u Zagrebu, Cavtatu i Beču.
