Ne radi se o nekom velebnom bibliofilskom izdanju, naprotiv: riječ je o fragmentima Biblije na latinskom tiskane na pergameni, koje su zadarski franjevci koristili kao omote za druge knjige. Na četiri lista pergamene - odnosno ukupno osam stranica - otisnut je latinski tekst dijelova Evanđelja po Marku iz Novog zavjeta te knjige Amosa iz Starog zavjeta. Relativno dobro očuvani listovi, premda savinuti poput omota za pučkoškolske udžbenike, ne dočaravaju najbolje originalno izdanje knjige iz koje su u nekom povijesnom trenutku istrgnuti, veličanstvene Biblije nastale u tiskari Fust & Schöffer u Mainzu 1462. godine. Poznato je da je prvu tiskanu Bibliju objavio Johann Gutenberg sredinom 1450-ih godina. Izumitelj tiskarskog stroja nije međutim bio najspretniji poslovni čovjek pa je ubrzo financijski propao, a posao su preuzeli njegov financijer Johann Fust i glavni tehnolog Peter Schöffer.
Najvidljiviji rezultat njihova poslovnog pothvata bila je tzv. Biblia pulchra (lijepa Biblija), tako nazvana zbog profinjenog grafičkog oblikovanja. Schöffer je za to izdanje razvio novi font gotico-antiqua, čime je knjiga dobila puno veću preglednost u odnosu na grubu goticu Gutenbergove Biblije. ‘Pulchra’ je također prva knjiga u povijesti na kojoj se pojavljuje tiskarski impresum, te prva izričito datirana Biblija - u kolofonu stoji točan datum: 14. kolovoza 1462. Danas diljem svijeta postoji samo oko 60 primjeraka Pulchre u različitim fazama očuvanosti, od potpunih svezaka do malih fragmenata poput zadarskog.
Zadarsku inkunabulu - ako je tako možemo zvati - prvi je puta u samostanskoj knjižnici evidentirao bečki antikvar Ernest Goldschmidt 1916. godine, ispravno je atribuirajući radionici Fust & Schöffer. O njoj su kasnije pisali književni povjesničar Josip Badalić, filolog Šime Jurić i fra Vatroslav Frkin, posljednji put 1990. godine, pa se pretpostavlja da je tada posljednji put viđena. Nakon toga se negdje zagubila, što dokazuje bilješka u popisu inventara samostana iz 2010. godine u kojoj stoji da inkunabula “nedostaje”. Osim što svjedoči o (ne)brizi Hrvata za vlastito kulturno nasljeđe, nedavno otkriće zadarskih redovnika predstavlja važan djelić mozaika hrvatske povijesti - četiri lista iz Schöfferove Biblije najstariji su primjerak inkunabule na tlu Hrvatske.
Nije poznato kako su ti listovi došli u posjed zadarskog samostana, no zna se da se u raznim hrvatskim samostanskim i crkvenim knjižnicama, ponajviše duž jadranske obale, čuvaju na stotine inkunabula, knjiga otisnutih na tiskarskom stroju prije 1501. godine. Za tu je definiciju - kao i za sam termin inkunabule - zaslužan njemački plemić Bernhard von Mallinckrodt, koji ga je prvi put upotrijebio 1639. godine u svojoj raspravi “O podrijetlu i razvoju tiskarskog umijeća”. On je donekle arbitrarno odredio početak 16. stoljeća kao trenutak u kojemu je završilo najranije djetinjstvo tiskarstva, te je samim time dao poseban status knjigama tiskanim prije toga. Tu njegovu podjelu nitko kasnije nije doveo u pitanje.
Ukupno je tiskano oko 30 tisuća različitih naslova, odnosno izdanja inkunabula, od kojih je do danas sačuvano oko 500 tisuća primjeraka. Ovisno o stanju očuvanosti, na dražbama se prodaju po cijenama od više desetaka do više stotina tisuća eura, dok je dosad najveći iznos plaćen za prvo izdanje Chaucerovih “Canterburyjskih priča” koje je tiskao William Caxton u Westminsteru oko 1476. godine. Ta je knjiga u Christie’su 1998. godine postigla cijenu od 4,6 milijuna britanskih funti. Vjerojatno su još daleko vrednije originalne Gutenbergove Biblije kojih je u svijetu sačuvano 49 primjeraka, među kojima je samo 21 cjelovit. One se uglavnom čuvaju u najvažnijim svjetskim muzejima i arhivima: nijedan primjerak Gutenbergove Biblije - cjelovit ili u fragmentima - nije u posljednjih pedesetak godina bio ponuđen na prodaju.
U Hrvatskoj se, prema procjenama, nalazi oko 1500 inkunabula. Najveće zbirke čuvaju se u Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije, u knjižnicama dubrovačkih samostana - dominikanskog i franjevačkog - te u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu. “U Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK-a ima ukupno 196 knjigoveških svezaka inkunabula”, rekla je voditeljica zbirke Irena Galić Bešker. “Najstarija inkunabula u zbirci jest teološko djelo ‘Die vierundzwanzig goldenen Harfen’, čiji je autor njemački dominikanski redovnik Johann Nider, tiskano u Augsburgu oko 1470. godine. Najvažnija inkunabula u zbirci inkunabula NSK-a je ‘Misal po zakonu rimskoga dvora’ iz 1483. godine, jer je to prva tiskana knjiga na hrvatskome jeziku”, kaže Galić Bešker.
Otisnut samo 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove Biblije, “Misal po zakonu rimskoga dvora” je prvi misal u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima i najstarija je knjiga tiskana glagoljicom. Riječ je o jednoj od samo šest hrvatskih glagoljskih inkunabula, a sačuvano je svega 11 nepotpunih primjeraka “Misala”. U hrvatskim ustanovama pohranjeno je šest primjeraka: osim dva u NSK-u, tu su još dva u knjižnici Samostana franjevaca trećoredaca na zagrebačkome Ksaveru, jedan u knjižnici HAZU-a u Zagrebu i jedan u knjižnici Dominikanskoga samostana u Bolu na Braču. U inozemnim ustanovama čuva se pet primjeraka “Misala”: dva u Vatikanskoj knjižnici u Rimu, te po jedan u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu, Nacionalnoj knjižnici u Sankt Peterburgu i Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču. Godine 1971. od nepotpunih primjeraka koji se čuvaju u NSK-u i Vatikanu sastavljen je jedan cjelovit primjerak i objavljen kao pretisak.
Pitamo Galić Bešker koja je najvrjednija inkunabula u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK-a. “Teško je reći koja je najvrjednija”, odgovara. “Nama su najvrjednije inkunabule na hrvatskome jeziku, a to su samo dvije. Već spomenuti prvotisak - ‘Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483.’ - i Baromićev brevijar iz 1493. Također, vrijedne su i inkunabule koje su, na primjer, opremljene velikim brojem ilustracija ili su u njih uneseni umjetnički vrijedni inicijali.” Koliko ih je među njima tiskano u Hrvatskoj? “U Hrvatskoj su tiskane samo dvije inkunabule”, kaže Galić Bešker. “Prva je ‘Senjski glagoljski misal’ iz 1494. godine: ukupno su tri poznata primjerka u svijetu, jedan je primjerak u Nacionalnoj knjižnici u Budimpešti, drugi je u Berčićevoj zbirci u Petrogradu, a treći je primjerak u franjevačkome samostanu na Cresu”, dodaje.
Tu je knjigu slovima donesenim iz Venecije u Senju tiskao kanonik Blaž Baromić, baš kao i drugu inkunabulu tiskanu u Hrvatskoj, “Spovid općena” iz 1496. godine. “Riječ je o preradbi poznatog i popularnog djela ‘Confessionale generale’ koje je napisao franjevac Roberto Caracciolo, a jedini poznati primjerak nalazi se u knjižnici franjevaca trećoredaca na Ksaveru. U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu nemamo nijednu inkunabulu koja je tiskana na hrvatskome tlu”, kaže Galić Bešker.
Zanima nas na koje su sve načine inkunabule dolazile u posjed NSK-a. “Inkunabule u NSK dolaze nabavom ili darom”, kaže voditeljica Zbirke rukopisa i starih knjiga NSK-a. “Također, uobičajen je postupak da našu zbirku inkunabula proširujemo i primjercima koji se nalaze u našemu redovitome knjižničnome fondu. Danas to ne radimo, ali prije 60 - 70 godina to je bilo sasvim uobičajeno jer su se mnoge inkunabule nalazile u redovitome fondu NSK-a. Inkunabule nabavljamo prateći aukcijske kataloge i ponude naših i stranih antikvara, a prema popisu koji smo izradili i na kojemu pravo prvenstva imaju hrvatske inkunabule.” Kako se one čuvaju? “Inkunabule čuvamo prema međunarodnim standardima i prema pravilima konzervatorske struke i pohranjujemo ih u nadziranim mikroklimatskim uvjetima.”
Zahvaljujući modernoj tehnologiji i digitalizaciji, inkunabule koje se čuvaju u NSK-u dostupne su na portalima i u digitalnim zbirkama NSK-a. “Može ih pregledavati i istraživati svaki zainteresirani korisnik koji ima pristup internetu. Rjeđe korisnici posežu za inkunabulama u fizičkome obliku. Također, inkunabule možemo vidjeti i na izložbama, ako i kad se izlažu”, govori Galić Bešker. Postoje zanimljive crtice o načinima na koje su se nabavljale inkunabule za sveučilišnu knjižnicu, a postoje i zanimljivi zapisi na primjercima, dodaje. “Jedan takav zanimljiv zapis čitamo na primjerku inkunabule sa signaturom RI-16°-3, na kojem je otisnuta Biblija. (Biblia. Basel: Johannes Froben, 27. X. 1495.). Iz zapisa rukom čitamo da je primjerak 1607. posjedovao Christophorus Moraleus, a nabavio ga je zamjenom za jedan podeblji svezak s Osianderovim djelima - Andreas Osiander bio je protestantski teolog - doplativši još osam forinti. Nesumnjivo je riječ o primjerku iz knjižnice isusovačkoga kolegija, koji u Zagrebu počinje djelovati 1607. godine pa možemo pretpostaviti da je Moraleus imao veze sa zagrebačkim isusovcima - bilo da je sam bio isusovački redovnik, bilo da je pohađao nastavu na njihovu kolegiju ili se samo školovao kod njih”, kaže Galić Bešker. “Na nekim primjercima nalazimo i prijeteće poruke”, govori. “Na primjer, na jednom primjerku inkunabule s kronikom Hartmana Schedela (signatura RI-2°-3) bivši je vlasnik ispisao prijetnju svakomu tko bi posegnuo za njim: Das Buch ist mein und ist mir lieb wer mir es stilt, der ist ein Dieb. U slobodnome prijevodu: Ovo je moja knjiga i draga mi je, a tko mi ju ukrade, običan je lopov!”
