Pitanje je: tko sam ja, a tko je onaj drugi? I koja je razlika između nas? I što me čini jedinstvenim pred mojim partnerom? Znam, pitanja su to na koja se ne može točno odgovoriti. Više su teme postupne meditacije. Postupne jer imaju okvir komedije…. Predstava je zapravo skeč stvarne predstave, nedovršeni skeč, koji je generirala ekipa glumaca i inspirirala sve ono što je na pozornici nastalo.
Riječi su to slavnog rumunjskog redatelja Silviua Purcăretea o njegovu uprizorenju Molièreova "Amfitriona", jedne od rijetkih predstava koje sam u posljednje vrijeme gledala, koja me se na neki način dotaknula. Gledala sam je prije desetak dana na festivalu pod nazivom Međunarodni susreti u rumunjskom Cluju-Napoci, festivalu koji se ove godine zvao "Ogledala", asocirajući na metaforu teatra kao zrcala svijeta. U slučaju "Amfitriona" metafora upućuje na onu dvostrukost koja s jedne strane može prisvojiti komičnost kao u Molièrea, ali s druge strane nosi tragični karakter dvojnosti i zabuna po čijim izgledima svijet postaje nemoguć.
Enciklopedijski podaci govore da je Silviu Purcărete rođen u Bukureštu 1950. godine te da je studirao režiju na Institutu za kazalište i film u Bukureštu. Posljednjih je tridesetak godina režirao u rumunjskim i europskim kazalištima, posebice u Narodnom kazalištu u Craiovi i Sibiuu. Njegove predstave višestruko su nagrađivane i hvaljene od domaće i inozemne publike i kritike, a ono što ih je izdvajalo od uprizorenja ostalih rumunjskih redatelja toga vremena bila je njihova vizualna atraktivnost kao i vrlo slobodan pristup dramskom tekstu. Potom je postao ravnatelj Kazališta Bulandra u Bukureštu, a njegove predstave "Patuljak u ljetnom vrtu", "Kralj Ubu", u kojem se povezuju scene iz "Macbetha", "Tita Andronika", "Fedre", "Orestije", "Dvanaeste noći", "Mjere za mjeru", "Oluje"…, prikazivane su na mnogim kazališnim festivalima diljem svijeta, od Edinburgha, Avignona, Tokija, Melbournea, Glasgowa, Montreala... Režirao je u kazalištima u Engleskoj, Austriji, Francuskoj, Norveškoj, Portugalu, Mađarskoj, kao i u mnogobrojnim opernim kućama, u Bonnu, Cardiffu, Beču, Essenu… Godine 1996. postao je ravnatelj Nacionalnog dramskog centra Limoges, gdje je producirao predstave, ali i osnovao školu za mlade glumce.
Silviu Purcărete jedan je od rijetkih živućih redatelja koji su ispisali povijest europskog i svjetskoga kazališta druge polovice 20. i ovih dvadesetak godina 21. stoljeća. Otišli su Peter Brook, Pjotr Fomenko, Eimuntas Nekrošius i mnogi drugi koji su zadužili svjetski teatar svojim smionim i magičnim reinterpretacijama velike ili manje velike literature. Zbog svoje beskompromisne vizije teatra Purcărete je po mnogo čemu pripada upravo listi onih najvećih. Jer on uspijeva teatar učiniti magičnim i pripisati mu nemoguću misiju da svojim prizorima ponekad može izmijeniti i sliku svijeta u kojem živimo ili nas barem učiniti na trenutke boljima.
Njegov je "Amfitrion" doista čudesna predstava. Jer koliko god se u Molièreovu dramskom tekstu križaju različiti komični načini da bi se istaknuo romantični zaplet, u njemu postoji i stalna napetost između njegove komične prirode i moralnih, mnogo ozbiljnijih podtekstualnih implikacija. Zavođenje, preljub i ljubomora izmjenjuju se i proizvode različite ritmove, dok se strasti bogova i slabosti smrtnika komentiraju na razigran način koji vodi prema ironiji i u konačnosti tragikomičnom ishodu. Zbor kanalizira dvosmislene motivacije glavnih likova, generirajući besprijekoran oscilirajući ples između prijateljskog sudjelovanja i rasipničkog neprijateljstva. U cijeloj tog igri dvostrukosti mnogo je prostora za ekshibicionističke prijelome u kojima fikcija zamjenjuje stvarnost i u kojima se granice između onoga što se dogodilo i što se moglo dogoditi zauvijek gube.
No u ovoj izvedbi fascinantna je Purcăreteova redateljska snaga, koja se iščitava u prizorima teatarske magije u letu Jupitera iznad pozornice te slikama što se podvajaju u likovima vrhovnog boga i tebanskog junaka. Jer iako ga mitologija slavi kao boga svjetla, Jupiter se ovdje prikrada u mraku i zavodi Amfitrionovu ženu Alkmenu, čija je sudbina prepuštena na milost i nemilost viših entiteta, i božanskih i ljudskih, koji u konačnici osporavaju vlasnička prava na njezino postojanje. I tako je igra svjetla i mraka u suptilnim teatarskim slikama koje iz svog dugogodišnjeg ne samo kazališnog nego i životnog iskustva zamišlja 73-godišnji redatelj proizvela mistične prizore zrcalnih slika u kojima se ne razlikuje ljudsko i božansko, ispravno i naopako, svjetlo od mraka, u konačnici život od smrti. Te su atraktivne kazališne slike, izvedene iz sjena i obrata, ponudile gledateljima utjehu u vječitoj dvostrukosti koja se očituje u pogledu kroz ogledalo. Teatar se u tom trenu činio kao sigurno mjesto unatoč svim ljudskim ili božanskim prevarama.
Malo kasnije zaokupila me moja osobna tragedija i shvatila sam da u najtežim životnim trenucima ništa, pa ni teatar, ne može ponuditi sigurno utočište, pa čak ni privremenu utjehu.
