U “Noćnim kronikama” (2014.) Dana Gilroya precizno smo vidjeli kako će izgledati svijet kad fabricirani matriks postane stvarnost, pa će zbog toga antagonist Lou Bloom uznemirujuće mirno izgovoriti kako ne možeš dobiti na lotu ako prvo ne zaradiš za listić. Ipak, kazalište nije igra na sreću jer su aktualne društvene pojavnosti, kako će, uostalom, ustvrditi i pokretač Kerempuhovih Dana satire, Fadil Hadžić, nerijetko materijali za kratkotrajnu uporabu. Čak i u prezrenoj komediji pisac traži univerzalnu istinu, ljudske karaktere i odnose, zaključuje. Upravo taj ultrakratki rok trajanja prati novu Kerempuhovu premijeru “Teorija zavjere” Filipa Jurjevića i Marina Lisjaka, u režiji Marine Pejnović. Ona se ponajmanje bavi sveopćim urotništvom, a ponajviše copy/paste jezikom jedne velike globalne reklame. Njihov kazališni jezik ne zanima mnogoznačnost jer potraga za istinom i perspektivama završava već s prvim džinglom.
Nema punokrvnih likova, nema prepoznavanja, a nema ni odmaka. Redaju se tako pojedinačni pamfleti od incela, vjetroelektrana, 5G do Capitol Hilla. Kolažiranjem hrvatska stvarnost postaje američka. Kazališna stvarnost izjednačuje se s medijskom. S druge strane telefonske slušalice, uostalom, samo je Ružica Njavro. Publika kao i ispred vlastitih ekrana pasivno pristaje na ono što joj se servira. A kazališno joj se servira uistinu malo, ništa više od besciljnog surfanja bez imalo humora. Umjetnost je pojednostavljena, jednoobrazna imitacija koja ne budi konflikt, ne traži od nas sudjelovanje. Izlazimo iz dvorane potpuno jednaki kakvi smo ušli. U živi pijesak, koji Harold Pinter tako vješto koristi da bi nas suočio s piščevim demonima, nitko ne propada kad nema istinske potrage, a ni jasne niti u tom putovanju kroz algoritme društvenih mreža. Sve je ili online ili offline. Po stvarnosti se tu uopće ne grebe.
Režijski, Pejnović se ne odmiče od svojih ustaljenih, naoko brzih, pojedinačnih izmjena, koje se isprepliću s Google videoprojekcijama Denija Ključarića. Prisutno je povremeno paljenje i gašenje svjetala. Nema uzbuđenja te vrlo brzo nastaje zamor. Daleko je to od wilderovskog hvatanja za vrat i nepuštanja. Stanje prividne buke i napetosti ubrzo postaje poput križaljke u kojoj unaprijed znamo koje polje valja ispuniti za nagradni pojam. Glumci su uglavnom svedeni na karikature, a prate ih i pripadajući kostimi Vedrane Rapić, čas u kućnom čas u televizičnom izdanju. Linda Begonja i Dražen Čuček u svojim su prepoznatljivim šmirama. Man Up Josip Brakus, Matija Šakoronja i Bernard Tomić trude se dodati nešto mesa na tu praznu plošnost postajući poput izgubljenih, ali nimalo bezazlenih protagonista iz dokumentarca Cassie Jaye “The Red Pill” (2016.) na praznoj sceni.
U eseju “Imamo li satiričku komediju” Hadžić iznosi kako je satira najkritičnija baš onda kad se njezini autori svjesno prave ludi. “Teorija zavjere” nema to ludilo, a ni oštricu da se barem malo ozbiljnije pozabavi vlastitim naslovom, a posljedično pitanjem smisla i besmisla, uzroka i posljedica sveg ludila koje nas trenutačno okružuje. Možda smo, kako će reći Margaret Atwood, oduvijek imali urođen impuls potrage za krivcem i paljenjem vještica, a možda su nas u internetsku zečju rupu podjednako uvukle političke elite koje su nas iznevjerile, ali i mediji kojima smo vjerovali. Preko intervjua s lažnim Sanaderom u Jutarnjem listu do neprovjerene iračke invazije Judith Miller u New York Timesu. Da bismo stvorili iluziju na koju kao gledatelji svjesno pristajemo, ipak trebamo razbiti više ogledala, a ne zatvoriti pokoji prozor na monitoru. Kazalište nije dječji trampolin da je baš svatko pozvan na pokoji skok.
