Marko Tomaš, nakon niza pjesničkih zbirki te publicističkih i esejističkih knjiga, napisao je prvi roman. Kako je riječ o autoru koji, kako se navodi u biografiji, živi na relaciji Mostar - Zagreb - Ljubljana - Beograd, prvo izdanje “Nemoj me buditi” objavljeno je u Beogradu, da bi se potom pojavilo u nas, što očito govori u prilog tome kako se Tomaš suvereno kreće koordinatama regionalne književnosti, a i šire, o čemu svjedoče prijevodi poezije i publicistike na desetak svjetskih jezika. “Nemoj me buditi” svakako je roman na koji u ovogodišnjoj proznoj produkciji treba obratiti pozornost. Riječ je o romanu koji izvrsno hvata duh vremena, koji se sve više (konačno) počeo manifestirati u književnosti. Naime, nakon proze koja je tematizirala zbilju u smislu literarizacije njezine događajne strane, sve češće smo čitatelji naslova u kojima je naglasak na pojedincu, njegovu unutarnjem rasapu, tj. manifestaciji tih događaja na psihu pojedinca. Ukratko, događaji i traume koje su oni uzrokovali sad su negdje iza, u prošlosti (ratnoj, (post) tranzicijskoj...), no ostali su traumatizirani, slomljeni, nezadovoljni i otuđeni ljudi koji pokušavaju, uspijevajući to ili uglavnom ne, krhotine svojih slomljenih osobnosti presložiti i posložiti, ako ništa drugo barem u tekstu. "Nemoj me buditi” na mnogo je načina antiroman, u svakom slučaju baštinik egzistencijalističkog tipa pisanja, u kojemu se struktura raspada i sastavlja, prateći iste takve procese koji se događaju u likovima.
