Kultura
143 prikaza

Terapija pivom i pelinkovcem jedino mu je uporište za koje se može uhvatiti...

Privatni album/Promo
Privatni album/Promo
Koliko god ovaj Tomašev roman bio svjedočanstvo jednog raspada, koliko god bio mračan i oštar prema svemu (pa i strukturi romana), a protagonist izgubljen u asocijacijama i tremorima, riječ je o vrlo čvrstom proznom tekstu o tome što se događa kad život postane tek njegova imitacija

Marko Tomaš, nakon niza pjesničkih zbirki te publicističkih i esejističkih knjiga, napisao je prvi roman. Kako je riječ o autoru koji, kako se navodi u biografiji, živi na relaciji Mostar - Zagreb - Ljubljana - Beograd, prvo izdanje “Nemoj me buditi” objavljeno je u Beogradu, da bi se potom pojavilo u nas, što očito govori u prilog tome kako se Tomaš suvereno kreće koordinatama regionalne književnosti, a i šire, o čemu svjedoče prijevodi poezije i publicistike na desetak svjetskih jezika. “Nemoj me buditi” svakako je roman na koji u ovogodišnjoj proznoj produkciji treba obratiti pozornost. Riječ je o romanu koji izvrsno hvata duh vremena, koji se sve više (konačno) počeo manifestirati u književnosti. Naime, nakon proze koja je tematizirala zbilju u smislu literarizacije njezine događajne strane, sve češće smo čitatelji naslova u kojima je naglasak na pojedincu, njegovu unutarnjem rasapu, tj. manifestaciji tih događaja na psihu pojedinca. Ukratko, događaji i traume koje su oni uzrokovali sad su negdje iza, u prošlosti (ratnoj, (post) tranzicijskoj...), no ostali su traumatizirani, slomljeni, nezadovoljni i otuđeni ljudi koji pokušavaju, uspijevajući to ili uglavnom ne, krhotine svojih slomljenih osobnosti presložiti i posložiti, ako ništa drugo barem u tekstu. "Nemoj me buditi” na mnogo je načina antiroman, u svakom slučaju baštinik egzistencijalističkog tipa pisanja, u kojemu se struktura raspada i sastavlja, prateći iste takve procese koji se događaju u likovima. 

 | Author:

A (anti)junak ovoga romana, za kojega ćemo na nekoliko mjesta pronaći da se zove Marko, u četrdesetim je godinama, bezvoljno surađuje s novinskom redakcijom i bezvoljno surađuje općenito sa životom kao takvim. Njegova “terapija” pelinkovcem i pivom, koja postaje glavnim ritualom njegovih dana, jedino je “čvrsto” kvaziuporište za koje se može uhvatiti. Usamljen po vlastitom izboru, otuđen, zgađen, razočaran i s potpunim osjećajem besmisla, povremeno mahnit i deliričan, Marko zapravo preživljava iz dana u dan, gotovo ne primjećujući kako oni prelaze jedan u drugoga, sve više svjestan kako je “život ipak samo jedan jedini, dugački, razvučeni dan”. Osjetljiv na razne podražaje, od kojih ga, kako se to ponavlja na nekoliko mjesta, najviše uznemiruju loša glazba i vijesti, tijekom većeg dijela romana opservira samoga sebe i vlastite konflikte, nimalo se ne štedeći i iskazujući najdublje strahove i paranoje. Taj solilokvij u 1. licu jednine, u kojemu se vodi borba sa samim sobom (manje za samoga sebe, a češće autodestruktivno, protiv sebe), svojevrsna je potraga za smislom, unaprijed osuđena na ono što se će dogoditi na kraju romana i svedena na usporedbu s hrčkom koji se vrti u krug, u kotaču u svojem kavezu. U romanu se to manifestira povremenim ponavljanjima koja naglašavaju upravo taj ciklički besmisao. No ono što je posebno zanimljivo, na prvi pogled i začudno, ali uspješno izvedeno, jest nadopunjavanje te pripovjedne dionice onom drugom koja je labavo povezana s Markovim novinarskim poslom. Jedan od tipičnih slučajeva svih naših tranzicija, kojemu i nisu potrebna posebna pojašnjenja pa je taj dio priče namjerno ostao nedorečen, neka financijska malverzacija u kojoj je prevarena jedna žena, pojavljuje se kao zametak kriminalističke priče koja se ne razvija, ali postoji kao znak ili simbol stvarnosti koja se zbiva izvan pojedinčeve svijesti. Dnevnik žene koja se pripovjedaču obraća za pomoć stilski i sadržajno posve je drugačiji, a njezina priča ne vodi nikakvom rješenju i nije do kraja ispričana, ali postoji kao jasna naznaka još jednog, ovaj put vanjskog apsurda. Unutarnji svijet junaka, svijet njegove svijesti, ali i njegova stana iz kojega mu je mrsko izaći, kao poprište košmara zapravo se ne razlikuje mnogo od onog vanjskog u koji se ne usudi iskoračiti, samo što košmari nose neke druge predznake. 

Privatni album/Promo | Author: Privatni album/Promo Privatni album/Promo

Čak i snovi, koji su polako izgubili svaku jasniju granicu prema javi, produžetak su takvog stanja, ali i neka vrsta “kutije” u koju su pohranjene sve one traume iz prošlosti koje izlaze iz granica stranica samoga romana, premda je on njihova posljedica. Strah od života i smrti, ljudi i sebe, kao prevladavajuća emocija ovog vrlo atmosferičnog romana, rezultira potrebom ne toliko za bijegom, koliko za utočištem vlastitog doma i vlastitog sebe. Ali “zjapeća usta ništavila” čekaju i tamo gdje bi se još možda moglo pobjeći, pa “pijenje i postojanje” između dobivaju znak jednakosti. Koliko god ovaj Tomašev roman bio svjedočanstvo jednog raspada, koliko god bio mračan i oštar prema svemu (pa i strukturi romana), a protagonist izgubljen u asocijacijama i tremorima, riječ je o vrlo čvrstom proznom tekstu o tome što se događa kad život postane tek njegova imitacija, ali ipak još postoji, kao u posljednjoj rečenici, neka mala nada da netko (možda) dolazi, odnosno da uopće postoji taj netko kome se može reći - nemoj me buditi. Taj drugi, jasno, može biti i onaj koji čita, a ovaj roman čitati treba. 

 | Author:

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.