Ljudi su ga prepoznavali po njegovoj golemoj glavi. Okrugao i mlitav kretao se poput živahne patke utovljene za gala večer. Zapravo, hodao je poput čovjeka koji je davao sve od sebe da ostavi dojam običnog čovjeka koji hoda; ali nitko prije nije vidio takav hod. Netko je rekao da se u njegovoj blizini osjećala prisutnost "nečega potpuno Drugog". Neumann János Lajos. Kasnije Johnny von Neumann. Čitati je naučio u dobi od dvije godine. Tečno je govorio latinski, starogrčki, njemački, engleski i francuski. U sedmoj godini mogao je u glavi podijeliti dva osmoznamenkasta broja. Pročitao je i napamet zapamtio svih četrdeset pet tomova Opće povijesti Wilhelma Onckena. Tragao za apsolutnom istinom i matematičkom osnovom stvarnosti. Odlučan da pronikne u sve, na WC odlazio s dvije knjige: "iz straha da bi mogao dovršiti onu prvu prije nego što bude gotov". Von Neumann, otac računala s pohranjenim programom, onoga koje su svi kopirali. Programa koji je postao DNK svih kompjutora svijeta.
"Manijak" Benjamína Labatuta priča je o rođenju digitalnog svemira. Na početku je "kriza temelja matematike". Zora je dvadesetog stoljeća, mračnog vijeka. Vodećim matematičarima postaje jasno da matematika više nema osnove oko koje bi se svi mogli složiti. Pokreću se golemi napori za izgradnju novih temelja. Logičar Bertrand Russell i njegov kolega Alfred North Whitehead objavljuju prvih sedam stotina šezdeset stranica rasprave u kojoj pokušavaju dokazati da je jedan plus jedan dva, suhoparno bilježeći: "Gornja tvrdnja povremeno je korisna". Bečki matematičar Kurt Gödel mucajući objavljuje: "V-vjerujem da možemo p-p-postulirati, unutar bilo kojeg f-formalnog sustava, iskaz koji je istinit ali se n-nikad ne može d-d-dokazati unutar pravila tog sustava". Nitko ga ne razumije; osim Peštanca Neumanna. O kakvoj se novoj fundamentalnoj logici radi? Russell se pita: "Bismo li trebali misliti da 2 plus 2 nisu 4 nego 4,001?" Tako je počelo. Računom 2 plus 2 jednako 4,001.
Doktor kao da je uvijek i Frankenstein
Naučeni smo da računala gledamo kao bijelu znanost. Dvadeseto stoljeće je to tako postavilo. Rakete i atomske bombe su crna znanost, kompjutori bijela. Ili možda siva, jer granica između stvaranja i razaranja svijeta uvijek je blizu. Neumann nije imao baš nikakvih problema s prelaženjem te granice, koliko god puta je trebalo. Nakon što je testirana atomska bomba, izračunao je optimalnu visinu za detonaciju od šesto metara, oko dvije tisuće stopa, s koje će bomba zapaliti najviše kisika, najviše krovova Hirošime i Nagasakija, pobiti najviše običnih Japanaca. Kad je krenula utrka u naoružanju, savjetovao je da Ruse treba udariti prije nego što razviju vlastitu bombu. "Ako vi kažete: zašto ih ne bombardirati sutra, ja kažem: zašto ne danas? Ako vi kažete danas u pet popodne, ja kažem zašto ne u jedan popodne?" Tako je u Lifeu govorio Von Neumann. Znao je što savjetuje generalima, upravo je razradio teoriju igre, a smatrao je da teoriju treba demonstrirati i običnim građanima. Doktor kao da je uvijek i Frankenstein. Kliše ludog znanstvenika nikad nije bio daleko od Neumanna. Granicu između stvaranja i razaranja prelazio je lakoćom oholog djeteta. Ali ne, računala, kompjutorski programi, oni su bili nešto drugo, digitalizacija je bila nešto drugo, barem na početku… oni koji znaju više na to se mogu samo cinično nasmiješiti.
Von Neumann (desno) i Oppenheimer, tvorac atomske bombe, u Los Alamosu uz MANIAC. Foto: Profimedia
MANIAC je akronim za Matematički analizator, numerički integrator i komputator. Ne prvo računalo, ne drugo računalo, ali računalo s prvim pohranjenim programom. Onim koje su svi kopirali, i tako klonirali na 1500 mjesta širom svijeta; računalo koje je prvo pobijedilo čovjeka u šahu. Ali nije MANIAC pušten u rad da bi igrao šah sa stažistima Los Alamosa. Prvi cilj što ga je Von Neumann postavio pred MANIAC-a bio je uništenje života kakav poznajemo: u ljeto 1951. tim znanstvenika iz Los Alamosa otputovao je na Institut za viša istraživanja u Princetonu i u kompjutor unio veliki termonuklearni proračun. Stroj je radio dvadeset i četiri sata dnevno dva mjeseca, obradio je više od milijun bušenih kartica i dao samo jedan odgovor tipa DA/NE.
Genijalnost blizu manijakalnosti
"Bilo bi gotovo nemoguće stvoriti termonuklearno oružje da nije bilo Von Neumannova umotvora", piše u "Manijaku" Benjamín Labatut. "Sudbina tog stroja bila je od začetka skopčana s njima, jer je utrku oko izgradnje bombe ubrzala Johnnyjeva želja da izgradi svoj kompjuter, a žurba oko izgradnje MANIAC-a bila je dodatno požurena utrkom u nuklearnom naoružavanju. Jezivo je kako znanost funkcionira…" Ime je bilo znak. U šali akronima nije bilo šale. MANIAC je napravljen za manijakalni posao. Ima li u tome nekog smisla? Znanstvenog, pripovjednog? Jesmo li došli do ruba shvatljivog i objašnjivog svijeta? Isto smo se pitali i čitajući "Kada više ne razumijemo svijet", Labatutov izvanredan roman esej o Grothendiecku, Heisenbergu, Haberu, Schwarzschieldu i Schrödingeru. "Manijak" je nastavak te proze. U glavnim ulogama su Paul Ehrenfest, Gödel, Neumann, Edward Teller, tvorac H-bombe, Dennis Hassabis, tvorac šahovskog programa AlphaZero. Tamo je bio Fritz Haber, otac umjetnoga gnojiva i otac bojnog otrova; nobelovac. Ovdje Von Neumann. Haber je umjetnim gnojivom prehranio milijune, iperitom pobio tisuće. Neumann je razmišljao i šire, mnogo šire od toga. Tu sad pamet staje. Dvije tamne zvijezde. Povezane destrukcijom koliko i bračnim tragedijama. Haberova supruga ubila se nakon masakra u Ypresu, gospođa Von Neumann ušetala je usred noći u ocean u crnoj koktel haljini.
Zašto je genijalnost tako blizu manijakalnosti? Labatut (Rotterdam, 1980.), Čileanac odrastao u Nizozemskoj, Argentini i Peruu, istražuje tu granicu. U "Kada više ne razumijemo svijet" pred zidom smo krajnje spoznaje kakvo nam tumači kvanta fizika i Grothendieckovo "srce srca" matematike. U "Manijaku" pred spoznajom smo iracionalnih temelja matematike, moći računala i umjetne inteligencije, i ujedno gledamo u lik Johnnyja von Neumanna, čovjeka koji glumi hod, psihotičnu patku; naslovnog manijaka.
Pedesetih je Neumann počeo razmišljati o sondama koje bi opremljene odgovarajućim programom same sebe gradile, same sebe popravljale i same sebe usavršavale. O "samoreproduktivnim strojevima" koji bi napučili svemir. Teoretski, jedna Von Neumannova sonda u četiri milijuna godina trebala se proširiti širom cijele naše galaksije. Na pitanje čemu, zašto, Neumann je lakonski odgovorio da "nešto mora preživjeti bombe", H bombe koje je sam stvorio, zagovarao kao geostratešku preventivu. Sa smrti nije imao problema, osim ako se nije radilo o njegovoj. Kad ga je kći na samrti upitala kako je mogao razmišljati o ubijanju stotina milijuna u preventivnom udaru na Sovjetski Savez, a sad se ne može suočiti s vlastitom smrću, odgovorio je: "to je nešto sasvim drugo".
Što je pogonilo Habera i Tellera? Što Von Neumanna? Otkud ta želja za uništenjem svijeta? Najbanalniji odgovor jest zato da pokažu da mogu… he-he-he… mali prst na kutu usana, onako kako to radi Mike Myers kao bondovski megalomanijak u "Austinu Powersu". Riječima Eugene Wignera, teorijskog fizičara, Labatut ovako zaključuje: "Prljava mala tajna koju gotovo svi dijelimo, ali o kojoj gotovo nitko naglas ne govori, jest da ono što nas je navuklo, ono što nas je navelo da pravimo to oružje, nije bila želja za moći ili bogatstvom, glasovitošću ili slavom, nego čisto uzbuđenje znanosti koja je tu bila na djelu. Tomu je bilo preteško odoljeti. Krajnosti tlaka i temperature koje stvara nuklearna lančana reakcija, ezoterična fizika, kolosalno oslobađanje energije…"
Dakle, slava i lova, i moć, ali prije svega uzbuđenje, eros znanosti: nagon koji briše granicu između znanosti i etike… Pitanjem etike i znanosti otkrivamo toplu vodu. Ali čuđenje time nije manje. Čitajte Labatuta: Benjamín je naše čuđenje u svijetu.
