Ferdinand von Schirach je pisac hladnog, preciznog stila. Poznatiji je po prevedenim bestselerima, zbirkama kratkih priča iz sudske prakse, ‘’Krivnja’’(AGM, 2015.) i ‘’Zlodjelo’’ (AGM, 2015.), te romanu ‘’Slučaj Collini’’ (Petrine knjige, 2022.). Tematski je zaokupljen profesijom branitelja u kaznenim postupcima, ali i osobnim demonima prošlosti. Suočavanje s nacizmom unutar obitelji razrješuje u svojevrsnoj moralnoj lekciji ‘’Slučaj Collini’’ uporno propitujući njemačko zakonodavstvo, ali i provocirajući njegovu reakciju koja se 2012. zbilja i dogodila. Tadašnja ministrica pravosuđa otvorila je pitanje zastare. Nelagoda zbog vlastite pozicije unutar sustava stvara opipljive tenzije u književnom stvaranju kad je posve jasan nesklad između etičkih i moralnih načela, Ustava i pojedinačnog djelovanja. Njegov dramski prvijenac ‘’Teror’’ nakon berlinske praizvedbe 2015. postao je svjetski fenomen, formulaičan i prijemčiv za različite jezike i sustave, s dovoljno poznate argumentacije te lažnog osjećaja sudjelovanja pokušava gledatelja uvući u složen etički problem tramvaja. Vrijedi li svaki život jednako te je li se opravdano oglušiti na zapovijed ako je posrijedi činjenje manjeg zla? Von Schirach razlaže problem bez previše razmišljanja o kazalištu, shvaćajući ga odviše naivno kao siguran, dirigiran proces.
U središtu je sudbina vojnog pilota, čovjeka bez mrlje, časnog i poštenog Larsa Kocha, koji se oglušio o protokol te odlučio oboriti Lufthansin zrakoplov posljedično spasivši 70.000 života umjesto njih 164. Tu za gledatelja počinje manipulacija. Jer zakon brojeva, čak i po staroj i ne baš izlizanoj utilitarističkoj vagi, radi za optuženog. Spašeno je više života, no istodobno, posve pogrešno, kako će isticati tužiteljstvo, život je stavljen na vagu. Kochovim priznanjem na početku počinje proces u kojem neće biti odnosa, a ni posebne drame. Svaki će od protagonista, ma na kojoj god strani klupe sjedio, pažljivo dati obol raspravi poput marljiva studenta koji ravnalom podcrtava važne zaključke iz rasprava i članke u pojedinom zakonu. Ponekad će, da bi suhoći dijaloga dodao nešto mesa, mahati Kantom, no izvan te prividne i uredne čistoće u podtekstu ne dobivamo ništa više od tek malo ispreplitanja ozbiljnosti i populizma. Ne načinje se suvislije pitanje posljedica činjenja, odnosno nečinjenja, ali ni pozadina lica koja su od sutkinje, pilota, odvjetnika do žrtava papirnati i pasivni.
’’Teror’’ nastao u suradnji Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku i Hrvatskog kazališta Pečuh smješten je u prilično zatvorenoj i odviše slikovitoj scenografiji sudnice Jule Lucas Erdős s tamnim kostimima Fruzsine Istvánfi. Mađarski redatelj Ivan Funk odlučuje svu pozornost usmjeriti na riječi, stoga nema ni glazbe (tek se povremeno čuju otkucaji srca i udarci prstiju u pisaću mašinu), a ni većih uzbuđenja. Osim svjedoka Lauterbacha (smireni Dejan Fajfer), svi su čitavo vrijeme na pozornici u statičnim položajima, bez promjene koda. Ta vjerna simulacija suđenja stavlja i publiku u pasivan položaj, kao one koji slušaju ili ne, pristaju na angažman ili ne. Rasprava je ponekad predugačka i iscrpljujuća, a pauza koja slijedi zbog donošenja presude dodatno usporava dvosatni ritam. Armin Ćatić staložen je i dostojanstven okrivljenik Koch, njegova eksplozija dolazi očekivano i kasnije. Puca na ivici između odgovornosti i obiteljske požrtvovnosti. No i dalje bi postupio isto, oborio avion kontra zapovijedi. Njegov branitelj Biegler (Goran Smoljanović) na samom početku otkriva karte, zgađenost procesom i plaštom, simbolom hulja. Nervozu zbog procesa otkriva manirizam s olovkom u rukama, koju će razbiti sažeta argumentacija. S druge strane, tužiteljica Nelson (Petra Bernarda Blašković) lomi svjedoke, apelira na emocije i okreće brojke u svoju korist. Njoj je prikriveno sklona i neutralna sutkinja (Tatjana Bertok). Melodramatsku notu unosi supruga žrtve, Franziska (Antonija Pintarić).
Glumci su čitavo vrijeme u nezavidnom položaju na sceni, s velikom količinom teksta i slabom međusobnom interakcijom, posloženi poput figurica na šahovskoj ploči. Sveopćoj tromosti pridonose i inspicijentica (Katarina Milićević Drahotuski) u ulozi nepomične zapisničarke, ali i čuvar (Duvnjak Jović) koji barem prošeta smirujući ili izvodeći svjedoke. Koliko god da su međusobne kazališne suradnje neophodne i poticajne, posebno kad u slučaju Osijeka i Pečuha sežu u doba putujućih družina iz 18. stoljeća, toliko je tim važnije promišljenije građenje zajedničkog repertoara. Iako je riječ o suvremenoj njemačkoj drami, ona je, nažalost, daleko od onih na koje se možda i poziva, poput nešto starijih ‘’Malo dobrih ljudi’’ Aarona Sorkina ili izvrsnih pojedinačnih studija slučaja u CBS-ovoj seriji ‘’Dobra žena’’. Daleko je i od pravog postavljanja pitanja. Pogotovo kad se sjetimo da se u našem kazalištu trenutačno više maše optužnicama, nego dramama.
