"Tasmanija" talijanskog pisca i novinara Paola Giordana je autobiografski roman u kojem autor isprepleće osobne i svjetske tragedije. Autor na intiman način progovara o problemima u odnosu s partnericom Lorenzom nakon više neuspjelih pokušaja umjetne oplodnje, vlastitim nesigurnostima u svijetu pogođenim velikim tragedijama nakon niza terorističkih napada te izražava zabrinutost zbog klimatskih promjena.
Giordanov roman odiše svjetskom boli, ali i empatijom. Autor izražava onu ljudsku morbidnu znatiželju opisujući prizore pogubljenja i terorizma, ali kao teoretski fizičar i znanstvenik pokušava im dokučiti uzrok i rješenje.
U Parizu sudjeluje na konferenciji o klimatskim promjenama te se kasnije vraća istraživanju i pisanju knjige o nuklearnoj bombi. I kada piše o katastrofalnim posljedicama koje su zadesile Hirošimu i Nagasaki i o terorističkim napadima o kojima sluša na vijestima piše o njima pomalo ravnodušno, distancirano... Ne vezuje nikakav osjećaj uz te tragedije, secira ih kirurški, iznoseći stroge činjenice bez puno vlastite intervencije i ostavlja na nama čitateljima da sami izvlačimo zaključke.
Ipak, u ponekim dijelovima autor se ogoljuje te otkriva kako razmišljajući o tim velikim tragedijama otklanja misli s one vlastite, osobne, a to je mirenje s činjenicom da se neće ostvariti kao otac. Štoviše, u jednom se dijelu pita kakvu budućnost ostavljamo djeci te treba li uopće donositi djecu na svijet koji ostavljamo u ovako katastrofalnom stanju.
"U stankama od knjige prtljao sam po Nukemapu, online simulatoru koji ti omogućuje da detoniraš nuklearne bojeve glave u bilo kojem dijelu svijeta, mijenjajući im snagu kako bi izmjerio uništenu površinu, broj žrtava i radijus radioaktivnih oborina. Detonirao bih Little Boya, potom prelazio na Fat Mana, aktivirao ih prvo na tlu, potom na visini od petsto metara: na taj se način broj žrtava udvostručavao. Iskušavao sam jednu bombu za drugom, sve do najjače, bombe Car od pedeset megatona. Za metu sam gotovo uvijek birao krov naše kuće. Prema simulaciji na Nukemapu, Car bi napravio krater od četiristo metara u središtu Rima, udarni val bi razbio prozore u Anziju i Civitavecchiji, a atomska gljiva proširila bi se do visine od četrdeset i dva kilometra. Nisam bio jedini koji se tako zabavljao: stranica je evidentirala ukupan broj bombi koje su korisnici detonirali, a koji je već bio prešao dva milijuna. Tamo vani bile su tisuće nadobudnih uništavatelja svijeta. Kraj ljudske vrste bio je novi hobi. Što se mene tiče, mnogo sam razmišljao o bombi, ne više o djeci koju Lorenza i ja nećemo imati. Bio sam prilično svjestan kako je riječ o nezgodnoj zamjeni tema za razmišljanje, ali što sam drugo mogao?", piše Giordano.
Giordanijev roman pruža oštar pogled na ono što se događa unutar i izvan nas, u pojedincu i na našem planetu i tjera nas na razmišljanje o posljedicama vlastitih životnih odluka. Iako iznosi brojne teške teme i zabrinjavajuće stanje svijeta njegov roman nas ne ostavlja depresivnima već ostavlja prostor za nadu.
