Guzelj Jahina (r. 1977.) ruska je književnica i scenaristica tatarskih korijena koja piše romane o osjetljivim temama iz povijesti nekadašnjeg SSSR-a. Ovo joj je treći roman i govori o spašavanju 500-tinjak djece koja umiru od gladi u veljači 1923. godine i njihovu prijevozu vlakom na 4000 kilometara dugom putovanju iz Kazanja u Samarkand, grad u tadašnjem sovjetskom Uzbekistanu. Nije lako čitati ovaj roman unatoč trudu autorice da mučnu i strašnu temu “upakira u lakši omot s pomoću pustolovne fabule, ljubavne priče i filmskog stila pripovijedanja, odnosno stvaranja slika s pomoću kojih će čitatelj ‘vidjeti priču’ kao da gleda film”. Glavni lik, zapovjednik ešalona Dejev čini sve kako bi što više djece stiglo živo u Samarkand, putem daje sve od sebe da nabavi hranu, medicinski materijal, ogrjev za njih, noću kad vlak zastane krišom s osobljem pokapa umrlu djecu. Dejevljeva ljubav za ljude, želja da pomogne djeci bez obzira na prepreke, naredbe, izazove i opasnosti, sudara se s hladnoćom i strogošću drugoga glavnog lika, komesarice Bijele. Ona želi ispuniti zadatak, svjesna je da primanje bolesne djece, zatim one mlađe od pet godina i trudnih maloljetnica otežava putovanje te nosi mogućnost zaraze i ovih “zdravih”.
Putem Dejev susreće različite ljude, od kojih su neki razbojnici, radnici koji rade za vojsku, željezničari, turkestanski hajduci, neprijatelji spremni ubiti za obranu svoje ideje... No kad se radi o spasu gladne djece, osobne razloge i ideološke predrasude svi oni ostavljaju po strani i pomažu - kao obični suosjećajni ljudi. Autorica je i ovoj temi gladi u SSSR 20-ih godina 20. stoljeća pristupila studiozno: proučila je dostupne izvore povjesničara, etnografa, lingvista, zatim znanstvene radove, disertacije, knjige u kojima su iznesene brojke, činjenice, imena djece (navodi ih u pri kraju romana, većinom su to slikoviti nadimci jer su djeca siročad). Potresne su stranice na kojima opisuje kako majke guraju Dejevu i ostalima sitnu djecu i dojenčad da ih uzmu te odnesu bilo kamo samo da im djeca prežive i ne umru od gladi. Jer znaju da će, ako ostanu ovdje s njima, polako i bolno umirati od gladi. Jahina je svjesna izazova s kojim se susreće u pisanju povijesnih romana o razdoblju SSSR-a: “Književnost nikad neće moći prenijeti povijesnu tragediju u apsolutnoj cjelovitosti - za to postoje povijesni izvori: arhivski dokumenti, memoari, fotografije, filmske vijesti... Naposljetku i dokumentarni radovi povjesničara.(...) Rekla bih da književnost ima drukčiji zadatak: ne pokazati tragediju u njezinoj apsolutnoj i zastrašujućoj punini, nego formirati humanistički stav prema čovjeku. To je, po mojemu mišljenju, ono što je umjetnost radila u svim stoljećima - povećavala vrijednost ljudskog života”. Težak roman, no za studente rusistike, istraživače i zaljubljenike u rusku povijest nezaobilazno i kvalitetno štivo.
