Guzelj Jahina (r. 1977.) ruska je književnica i scenaristica tatarskih korijena koja piše romane o osjetljivim temama iz povijesti nekadašnjeg SSSR-a. Ovo joj je treći roman i govori o spašavanju 500-tinjak djece koja umiru od gladi u veljači 1923. godine i njihovu prijevozu vlakom na 4000 kilometara dugom putovanju iz Kazanja u Samarkand, grad u tadašnjem sovjetskom Uzbekistanu. Nije lako čitati ovaj roman unatoč trudu autorice da mučnu i strašnu temu “upakira u lakši omot s pomoću pustolovne fabule, ljubavne priče i filmskog stila pripovijedanja, odnosno stvaranja slika s pomoću kojih će čitatelj ‘vidjeti priču’ kao da gleda film”. Glavni lik, zapovjednik ešalona Dejev čini sve kako bi što više djece stiglo živo u Samarkand, putem daje sve od sebe da nabavi hranu, medicinski materijal, ogrjev za njih, noću kad vlak zastane krišom s osobljem pokapa umrlu djecu. Dejevljeva ljubav za ljude, želja da pomogne djeci bez obzira na prepreke, naredbe, izazove i opasnosti, sudara se s hladnoćom i strogošću drugoga glavnog lika, komesarice Bijele. Ona želi ispuniti zadatak, svjesna je da primanje bolesne djece, zatim one mlađe od pet godina i trudnih maloljetnica otežava putovanje te nosi mogućnost zaraze i ovih “zdravih”.
