Kultura
69 prikaza

Teško, ali nezaobilazno štivo o sovjetskoj povijesti tatarske književnice Guzelj Jahine

PROMO
Jahina piše o spašavanju 500-tinjak djece koja umiru od gladi u veljači 1923. godine i njihovu prijevozu vlakom na 4000 kilometara dugom putovanju

Guzelj Jahina (r. 1977.) ruska je književnica i scenaristica tatarskih korijena koja piše romane o osjetljivim temama iz povijesti nekadašnjeg SSSR-a. Ovo joj je treći roman i govori o spašavanju 500-tinjak djece koja umiru od gladi u veljači 1923. godine i njihovu prijevozu vlakom na 4000 kilometara dugom putovanju iz Kazanja u Samarkand, grad u tadašnjem sovjetskom Uzbekistanu. Nije lako čitati ovaj roman unatoč trudu autorice da mučnu i strašnu temu “upakira u lakši omot s pomoću pustolovne fabule, ljubavne priče i filmskog stila pripovijedanja, odnosno stvaranja slika s pomoću kojih će čitatelj ‘vidjeti priču’ kao da gleda film”. Glavni lik, zapovjednik ešalona Dejev čini sve kako bi što više djece stiglo živo u Samarkand, putem daje sve od sebe da nabavi hranu, medicinski materijal, ogrjev za njih, noću kad vlak zastane krišom s osobljem pokapa umrlu djecu. Dejevljeva ljubav za ljude, želja da pomogne djeci bez obzira na prepreke, naredbe, izazove i opasnosti, sudara se s hladnoćom i strogošću drugoga glavnog lika, komesarice Bijele. Ona želi ispuniti zadatak, svjesna je da primanje bolesne djece, zatim one mlađe od pet godina i trudnih maloljetnica otežava putovanje te nosi mogućnost zaraze i ovih “zdravih”. 

 | Author:

Putem Dejev susreće različite ljude, od kojih su neki razbojnici, radnici koji rade za vojsku, željezničari, turkestanski hajduci, neprijatelji spremni ubiti za obranu svoje ideje... No kad se radi o spasu gladne djece, osobne razloge i ideološke predrasude svi oni ostavljaju po strani i pomažu - kao obični suosjećajni ljudi. Autorica je i ovoj temi gladi u SSSR 20-ih godina 20. stoljeća pristupila studiozno: proučila je dostupne izvore povjesničara, etnografa, lingvista, zatim znanstvene radove, disertacije, knjige u kojima su iznesene brojke, činjenice, imena djece (navodi ih u pri kraju romana, većinom su to slikoviti nadimci jer su djeca siročad). Potresne su stranice na kojima opisuje kako majke guraju Dejevu i ostalima sitnu djecu i dojenčad da ih uzmu te odnesu bilo kamo samo da im djeca prežive i ne umru od gladi. Jer znaju da će, ako ostanu ovdje s njima, polako i bolno umirati od gladi. Jahina je svjesna izazova s kojim se susreće u pisanju povijesnih romana o razdoblju SSSR-a: “Književnost nikad neće moći prenijeti povijesnu tragediju u apsolutnoj cjelovitosti - za to postoje povijesni izvori: arhivski dokumenti, memoari, fotografije, filmske vijesti... Naposljetku i dokumentarni radovi povjesničara.(...) Rekla bih da književnost ima drukčiji zadatak: ne pokazati tragediju u njezinoj apsolutnoj i zastrašujućoj punini, nego formirati humanistički stav prema čovjeku. To je, po mojemu mišljenju, ono što je umjetnost radila u svim stoljećima - povećavala vrijednost ljudskog života”. Težak roman, no za studente rusistike, istraživače i zaljubljenike u rusku povijest nezaobilazno i kvalitetno štivo.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.