Književnost i kultura
511 prikaza

'Čudo jedne knjige' Marije Stepanove ili novo veliko ime ruske književnosti?

1/4
Otkriće dnevnika i fotografija poslužilo je tome da autorica Marija Stepanova ostvari svoj davni san, da napiše knjigu o povijesti svoje obitelji, obitelji ruskih Židova, buržoaskih liječnika i inženjera

Hrvatska posljednjih godina kao da ponovno otkriva rusku književnost. Još donedavno u Hrvatskoj su manje-više sustavno prevođena djela uglavnom troje suvremenih ruskih pisaca: Vladimira Sorokina, Viktora Pelevina i Ljudmile Ulicke. Toj trojci se odnedavno, od 2018. godine, priključio i Jevgenij Vodolazkin, čija je dva romana, “Avijatičar” i “Lavr”, objavila Naklada Ljevak (bilo bi sjajno da objave i jedan raniji Vodolazkinov roman, “Solovjev i Larionov”, preveden u Srbiji, jer se radi o izuzetnoj knjizi). Tu ne treba zaboraviti niti dva izvrsna romana ruske književnosti kao što su “Granica zaborava” Sergeja Lebedeva, koji je objavila Fraktura prije nekoliko godina, i “Manastir” Zahara Prilepina, koji je objavio Sandorf. Nedostaje, barem prema mom uvidu, koji je formiran uglavnom preko srpskih prijevoda recentne ruske književnosti, još Aleksandar Terehov i njegov roman “Nijemac”. Tom sjajnom nizu sad možemo pridodati i debitantski roman “Sjećanja, sjećanja” Marije Stepanove, koji se našao u užem izboru ugledne književne nagrade Man Booker. Roman je objavila Fraktura u prijevodu Tatjane Radmilo. Marija Stepanova rođena je u Moskvi 1972. godine. Dosad je objavila deset zbirki poezije i tri knjige eseja, s tim da je i njen debitantski roman, o kojemu je ovdje riječ, neka vrsta esejističko-autobiografskog romana. Danas je urednica internetske stranice Colta.ru, koja se bavi kulturnom i društveno-političkom stvarnošću suvremene Rusije. “Sjećanje, sjećanje” počinje pomalo kamijevski: “Umrla mi je teta, tatina sestra, nedavno je navršila osamdeset godina.” Radi se o teti Galji, tetki pripovjedačice romana, koja je iza sebe ostavila dnevnik i gomilu fotografija, kojima je “zatrpala svoj mali stan”. Radi se o dnevniku banalne svakodnevice jedne usamljene žene, onoj vrsti tekstova koji “računaju na jednog jedinog čitatelja”, kako ga opisuje Stepanova na jednome mjestu u romanu. “Otvoriš bilježnicu na bilo kojem mjestu, i uvjeriš se u vlastitu stvarnost; ona je skup materijalnih dokaza kojima se potvrđuju povijest i trajanje života, a najvažnije je da ti je prošlost nadohvat ruke.” 

Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude. Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima. S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima, ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.