Hrvatska posljednjih godina kao da ponovno otkriva rusku književnost. Još donedavno u Hrvatskoj su manje-više sustavno prevođena djela uglavnom troje suvremenih ruskih pisaca: Vladimira Sorokina, Viktora Pelevina i Ljudmile Ulicke. Toj trojci se odnedavno, od 2018. godine, priključio i Jevgenij Vodolazkin, čija je dva romana, “Avijatičar” i “Lavr”, objavila Naklada Ljevak (bilo bi sjajno da objave i jedan raniji Vodolazkinov roman, “Solovjev i Larionov”, preveden u Srbiji, jer se radi o izuzetnoj knjizi). Tu ne treba zaboraviti niti dva izvrsna romana ruske književnosti kao što su “Granica zaborava” Sergeja Lebedeva, koji je objavila Fraktura prije nekoliko godina, i “Manastir” Zahara Prilepina, koji je objavio Sandorf. Nedostaje, barem prema mom uvidu, koji je formiran uglavnom preko srpskih prijevoda recentne ruske književnosti, još Aleksandar Terehov i njegov roman “Nijemac”. Tom sjajnom nizu sad možemo pridodati i debitantski roman “Sjećanja, sjećanja” Marije Stepanove, koji se našao u užem izboru ugledne književne nagrade Man Booker. Roman je objavila Fraktura u prijevodu Tatjane Radmilo. Marija Stepanova rođena je u Moskvi 1972. godine. Dosad je objavila deset zbirki poezije i tri knjige eseja, s tim da je i njen debitantski roman, o kojemu je ovdje riječ, neka vrsta esejističko-autobiografskog romana. Danas je urednica internetske stranice Colta.ru, koja se bavi kulturnom i društveno-političkom stvarnošću suvremene Rusije. “Sjećanje, sjećanje” počinje pomalo kamijevski: “Umrla mi je teta, tatina sestra, nedavno je navršila osamdeset godina.” Radi se o teti Galji, tetki pripovjedačice romana, koja je iza sebe ostavila dnevnik i gomilu fotografija, kojima je “zatrpala svoj mali stan”. Radi se o dnevniku banalne svakodnevice jedne usamljene žene, onoj vrsti tekstova koji “računaju na jednog jedinog čitatelja”, kako ga opisuje Stepanova na jednome mjestu u romanu. “Otvoriš bilježnicu na bilo kojem mjestu, i uvjeriš se u vlastitu stvarnost; ona je skup materijalnih dokaza kojima se potvrđuju povijest i trajanje života, a najvažnije je da ti je prošlost nadohvat ruke.”
Upravo je ovo “otkriće”, kojemu je kumovala tetkina smrt, poslužilo tome da autorica ostvari svoj davni san, da napiše knjigu o povijesti svoje obitelji, obitelji ruskih Židova, buržoaskih liječnika i inženjera, koja svoj vijek nije preživjela uvučena u povijesne turbulencije Rusije 20. stoljeća nego na “sjenovitoj strani povijesti”, koju je moguće rekonstruirati isključivo na osnovi memorabilija, poput tog dnevnika, te sačuvanih fotografija i pisama: “Ponekad je i sama iznenađena tom upornom željom za pripovijedanjem o tim slabo vidljivim ljudima koji sjede skriveni na sjenovitoj strani povijesti.” Ta “povijest” obuhvaća period od druge polovine devetnaestog stoljeća, pa sve do 2015. godine. Opsjednutost poviješću u zemljama poput Rusije, zemljama s “viškom povijesti”, kako se to često voli reći, neka je vrsta ultimativne književne kategorije. Dva romana spomenuta na početku ovoga teksta, “Granica zaborava” i “Manastir”, bave se Staljinovim logorima, “sovjetskim Levijatanom: izopačenim sustavom zastrašivanja i depersonalizacije pojedinca do stupnja na kojem ga je naučio da se sam žrtvuje, i ne primijetivši da to čini”, kao najvažnijim dijelom obiteljske mitologije, i to iz perspektive treće ili četvrte generacije. Kod Stepanove nema ničega sličnog, usprkos čitateljskim očekivanjima. Kod nje te dvije povijesti, obiteljska i opća, teku usporedo, gotovo se ne dodirujući, osim u jednom slučaju, a radi se o opsadi Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu, gdje je kao vojnik poginuo jedan od članova njene obitelji, Ljodik, čija su “sjećanja”, ako je suditi po pismima koja je do smrti slao obitelji, bila ponešto drugačija od opće povijesne slike, jer on nijednog trenutka ne piše o strašnoj gladi koja je vladala u opsjednutom gradu, o čemu su pisali mnogi: od Marine Cvetajeve, pa do Marije, supruge Daniila Harmsa, čija svjedočenja o tome Stepanova prenosi na jednom mjestu. U tom slučaju, kao jedini mogući način da se rekonstruira kakva-takva obiteljska povijest, ostaju sjećanja i njihova percepcija kao jedina moguća obiteljska povijest. Povijest je uz “sjećanje” ključna riječ koja opisuje ovu knjigu, i koje Stepanova na jednom mjestu dovodi u kontekst: “Sjećanje se predaje, povijest se piše; sjećanje se brine za pravdu, povijest za točnost; sjećanje moralizira, povijest zbraja i ispravlja; sjećanje je osobno, povijest sanja o objektivnosti; sjećanje se ne temelji na znanju, već na iskustvu: empatiji, suosjećanju i neizdrživoj boli.”
Stepanova istražuje mehanizam sjećanja iz svih aspekata. I uistinu je impresivan način na koji to radi, uključujući i silnu erudiciju. Teško je pobrojati sva imena koja se spominju u ovoj knjizi, od Thomasa Manna, Orhana Pamuka, Osipa Mendeljštama, Josifa Brodskog, Daniila Harmsa, Alekseja Tolstoja, Marine Cvetajeve, i mnogih, mnogih drugih. Nju prije svega zanima prošlost, koju je zapravo gotovo nemoguće rekonstruirati na osnovu sjećanja, jer “prošlost” koju otkriva preko književnih izvora i ona koju rekonstruira preko obiteljskih memorabilija su često kontradiktorne. Ona ispisuje obiteljske portrete na osnovu fragmenata, uglavnom fotografija i pisama. Tu treba istaći opis fotografije iz Pariza, na kojoj je autoričina prabaka Sarra, liječnica, koja je i neka vrsta središnjeg lika romana. Radi se o nekoj vrsti fotografske verzije Rembrandtova “Sata anatomije doktora Tulpa”. Upravo je ovaj dio, kada govori o fotografijama, možda ponajbolji dio romana koji je napisan književnim postupkom koji je do savršenstva doveo Danilo Kiš. Pogotovo je sjajan esej u kojemu Stepanova govori ponešto i o suvremenosti, koja je u dubokom raskoraku s prošlošću rekonstruiranom na osnovu sjećanja. S kulturom selfieja, na primjer: “S pojavom digitalne fotografije jučer i danas počeli su neviđeno intenzivan suživot, kao da je odvoz otpada prestao funkcionirati, i sve je smeće svakodnevice zauvijek ostalo ovdje.” Radi se o “otpadu” koji se gomila “u bezobličnim džepovima oblaka, iz kojih ga možemo dozvati u život jednim pokretom računalnog miša.” “Zaborav, taj oponašatelj nepostojanja”, tvrdi Stepanova, “dobio je brata blizanca – mrtvo sjećanje tvrdog diska.”
Stepanova piše i o suodnosu iskustvu i sjećanju, pa u tom smislu citira Šalamova, po kojemu iskustvo deformira sjećanja. Kod Osipa Mandeljštama iskustvo ne postoji, ono je trauma koju treba zaboraviti, i čiji su eseji sakupljeni u knjizi “Huka vremena” neka vrsta distancira od “prošloga”: “Cilj je ovih čudnih memoara zakucati izgubljeno vrijeme u lijes od borovine, probosti mu srce glogovim kolcem i nikad se više ne osvrnuti unatrag.” S druge strane Cvetajeva to “iskustvo” ističe u prvi plan, zbog čega se žestoko obrušila na Mandeljštamovu knjigu, što je, po Stepanovoj, neka vrsta tragičnog nesporazuma: o turobnoj stvarnosti koja je rezultat prošlosti i “sjećanja” nekada je, što je činio Mandeljštam i brojni drugi pisci, najbolje pisati kao o “boljoj budućnosti”, što je zapravo neka vrsta obrambenog mehanizma.
Ako bih morao izdvojiti neke nedostatke ove knjige, oni se ponajprije ogledaju u razvučenosti na pojedinim mjestima, što je možda rezultat toga da se ne radi o klasičnom romanu, već o nekoj vrsti, kako sam to naveo na početku, esejističko-autobiografskog teksta.
To se događa isključivo na mjestima gdje esejistički glas nerazmjerno preteže nad onim autobiografskim. Ono što je meni jako zanimljivo u vezi ove autorice je to radi li se o “čudu jedne knjige”, fenomenu koji je obilježio rusku književnost 20. stoljeća, što je rezultat tragičnih i surovih društveno-povijesnih okolnosti iz vremena razularenog “sovjetskog Levijatana”, samo ovaj put iz nekih drugih razloga koji su isključivo književne prirode. Ili svjedočimo nastanku novog velikog imena ruske književnosti? Što je od ovo dvoje točno, pokazat će vrijeme pred nama.
