Prošlost je ogledalo. Čak i kad su njezini tragovi kao što je slučaj s Osječkim ljetom kulture zameteni. Ideja o izdavanju monografije povodom dvadesete godišnjice svela se tek na bijelu knjižicu u kojoj su Srđan Lukačević i Dino Radmilović sabrali intervjue objavljivane na mrežnim stranicama tijekom 2020. i 2021. Unutar tih korica u kraćem ili dužem formati našli su se, s jedne strane, umjetnici, a s druge organizatori, koji su ovlaš dotaknuli njegove početke od Ljeta u Tvrđi do današnje pozamašne manifestacije. Tri jednotjedna ljeta u Tvrđi tijekom vremena postajali su sve dulji, da bi se od prošle godine rastegli na čitavo ljeto, usmjeravajući publiku uglavnom na vikende, te pomalo izgubivši zgusnutost događanja koja je simptomatična za svaki festival. Koncepcija koju je davno zacrtao Zlatko Sviben smještajući predstave na više lokaliteta, među drveća ili zoološki vrt, uzburkavajući nemirnim duhom i beskrajno dugim probama, odavno je napuštena. Jednostavno su zadnjih godina važniji spektakli, masovnost programa i posjetitelja, oslikane fasade, vatromet, a sam kazališni program nije izazovan. Tu je da izmami pokoji osmijeh jer ozbiljnijih premijera, ali ni gostovanja baš i nema. Nekad su se dodjeljivale i nagrade, postojao je odbor, razmišljalo se mrvicu šire. U sjećanjima i dalje žive u Svibenovoj režiji ''Bistri vitez Don Quijote od Manche'', ''Cyrano de Bergerac'', ''Rosencrantz i Guilderstern su mrtvi'', ''Grižula'', a nešto manje ''Završnica'' (usp. ''Svršetak igre''). U izvrnutim klasicima igrali su Areta Ćurković, Krešimir Mikić, Božidar Alić, Franjo Dijak, Rakan Rushaidat, Olga Pakalović, Darko Milas, Nikša Butijer, Bojan Navojec, Daria Lorenci Flatz i mnogi drugi. Scena se protezala posvuda od Vodenih vrata do Kožare. Komornu poetiku razvija Saša Anočić, predstave za djecu oblikuje Robert Waltl, stasa mlađa generacija redatelja i dramskih pisaca. Iako rezultati nisu uvijek bili blistavi, željelo se i htjelo više izvan prokušana populizma. Postojala je ambicija.
Nje kao da više nema. Uzimajući u obzir svu organizacijsku kompleksnost te standardnu boljku nedostatnog financiranja, skretanje u komercijalne vode, forsiranje maratona u umjetnosti koja zahtijeva posvećenost, trud i vrijeme, čini se poput dugačkog razdoblja traženja - što i kako ponuditi novoj publici, što od tradicije zadržati, a koje novine uvesti. Rezultati su u takvim previranjima konfuzni, a jedan od njih je i ovogodišnja premijera ''Testosteron'' poljskog svestranog autora, redatelja i producenta Andrzeja Saramonowicza u režiji Jasmina Novljakovića te združenoj produkciji zagrebačkog Teatra Exit, Ludens Teatra i Osječkog ljeta kulture. Tek površan pogled na repertoar susjednog Hrvatskog kazališta u Osijeku jasno daje do znanja da smo se komedija nagledali, zanatskih, slapstick, staromodnih ili suvremenih. Igralo se Cooneyja, Allena, Čarugu i Shakespearea, pa je odabir komercijalnog blockbustera kao premijeran u najmanju ruku prikladan za druge gradove i druge ljetne noći. Izmještanje scene u dvorište Stare pekare ostaje dvojbeno rješenje jer arhitektonska konstrukcija koja spaja novo i staro odvraća pogled s pozornice monumentalnošću i blještavilom, kao i buka koja taman fino odzvanja s katakombi preko Drave. Ambijentalnost je tu mišljenja tek kao kulisa, a ne zbiljsko uklapanje glumaca u prostor. Sve počinje tarantinovski, s prašinom i čovjekom u prtljažniku, te se stvara pogrešan dojam da nas čeka bilo inačica ''Mamurluka'', bilo polumafijaški obračun.
Pred nama je propalo vjenčanje i sedam muškaraca. Autoironično i pomalo makabrično rastvaraju se dijalozi i mačo stereotipi. Dopisuju se aktualizacije od Kopike, Tončice Čeljuske, Azre, Mate Miše Kovača, domobrana i klečavaca. Muški ansambl nerijetko ispada iz uloga čineći predstavu u cjelini kao labav pokušaj stand-up komedije. Zaplet je jasan. Ornitologa kojeg promuklo igra Ivan Simon na oltaru ostavlja rock zvijezda Ksena, da stvar ne bi do kraja propala, s ocem, braćom i prijateljima odlazi u salu za vjenčanja te uz nešto tuče i podosta votke svaki od njih grebe površinu koja je naoko jaka, čvrsta i racionalna. Nitko od njih nije posebno ni simpatičan. Osim kad zasvira u bendu. Otac u licu suzdržanog Enesa Vejzovića ima dijete u svakom gradu, konobar Jasmina Novljakovića snalazi se kako najbolje zna i umije jer igra umjesto Filipa Križana, docent Buba Ivice Pucara oblikovan je u maniri karikature, baš kao i glazbenik Hrvoja Klobučara, dok su Sebastijan Degen Svena Šestaka i drugi sin Matije Gašparija korektni, no ne izvan zadane tipizacije samog komada. Saramonowiczov ''Testosteron'' osam je godina igrao u varšavskom kazalištu Montownia od 2002., postao je i jedna od najgledanijih poljskih komedija u filmskoj inačici iz 2007. Prava su otkupljena posvuda, no kao da iznova upada u istu zamku - izvrćući stereotipe i sam postaje jedan takav. Plitki humor s ponešto pića u čaši ponekad izaziva smijeh, a ponekad i uzdah, pogotovo u kontekstu osječke publike, koja bez obzira na nuđeno zaslužuje više.
