Od Tadije se očekivalo puno: piše pjesme, a sad će studirati i književnost. I u to doba doživljavali su ga kao nekoga od koga se puno očekuje. Tadija je pristao i u šali dodao Miji da se mora požuriti jer za osam dana odlazi u vojsku. Prošetali su od obližnjeg sela do Rastušja i ispred svoje kuće Mijo Stažić izvukao je pištolj i upucao se u sljepoočnicu. Nije bila riječ ni o kakvoj šali. Bila je to ozbiljna prijetnja, ako ne i eksplicitan poziv u pomoć.
Dragutin nije mogao reagirati nikako osim pozvati Mijinu mamu da pokopa sina. On se odužio na drukčiji način: napisao je ciklus "Pjesme o ljiljanima", a Lelija koja leži na odru okružena tim cvijećem zapravo nije žena već njegov mrtvi prijatelj.
Ono što je zanimljivo u obiteljskom stablu familije Kegljen je to da se mnogo muških zvalo Mijo i Đuro. Baš zato bilo mi je teško pratiti liniju koja povezuje mene i Dragutina Tadijanovića Karlu. Pokušat ću slikovito dočarati zavrzlamu koju sam nekoliko puta pokušala izvući od svoje osamdesetogodišnje bake i svaki put bismo se pogubile u nitima i grananju. Još negdje početkom 19. stoljeća, iz Like je u Rastušje na konjima došao stanoviti Mijat Kegljen. U Lici i dalje postoji Kegljenov Dol, iz kojeg potječe cijela loza.
Mijat Kegljen imao je, među ostalima, kćer Mandu (Dragutinova mama) i sina Đuru. Manda je rodila Tadiju, a Đuro je imao sina Miju. Taj Mijo je otac mog djeda Tome. Laganim kasom kroz, kako sad vidim i ne baš kompliciranu obiteljsku trasu, ispostavlja se da je Dragutin mom djedu bio praujak. Do mene se već i izgubio trag krvi, ali čini se da je ostao pjesnički duh koji nas povezuje.
Jednom prilikom, kad mi je bilo 16 ili 17 godina, kad su ti moji pjesmuljci imali odjek u javnosti kroz nekakve nagrade, davala sam intervju lokalnim novinama. Novinarka me pitala, kao osobu od pjesništva, kako mi se sviđa Dragutinova poezija. Namrštila sam se, onako dobrano kiselo, i ponosno rekla da mi se ne sviđaju njegovi narodni stihovi. Tad mi je jedino bilo bitno da se u mojim pjesmama vide krv, kosti i demoni. Ona mi je na to rekla da su mu novije pjesme jako suvremene, poput pjesme "Doručak".
Nisam se potrudila niti saznati o kojoj pjesmi novinarka govori. A sad je, evo, čitam i plačem. Pored pjesme, na nekom internetskom neznanom portalu, stoji njegova slika. Nasmijani starac sa šeširom na glavi koji živi već cijelo stoljeće. Koji je proputovao Europu i svijet, načitao se domaće i strane književnosti, drugovao sa svim tim silnim državnicima i od njih primao povelje i priznanja. A u toj pjesmi, u nekoliko redaka, sažeo je svu jednostavnost postojanja.
Svoje selo, Rastušje. To isto Rastušje u koje rijetko tko zađe da se podsjeti na velikog barda, osim školske djece koje učiteljice tjeraju na izlete. Koliko god da se Tadijanović fizički odmicao od koordinata svog sela i Slavonskog Broda, toliko mu se pred kraj sve više primicao.
Danas Tadijanovića više nema. U Rastušju postoji njegova rodna kuća, pretvorena u spomen kuću; u samom centru Broda nalazi se njegov spomen dom, u kojem je smješten njegov stan iz Gajeve 2a. Sa svim namještajem, sa svih 10.000 knjiga i 500 umjetnina. Dok hodate tim spomen domom, osjetite miris njegova crvenog džempera, osjetite miris mlijeka koje mu je katkad sigurno i zagorjelo u njegovoj kuhinjici.
U kutu vidite crni štap za hodanje koji mu je izradio brat Đuro, koji je u ranoj dobi preminuo od tuberkuloze: crni, tanki, elegantni štap s glavom na vrhu. U jednoj vitrini zateći ćete i kositrene tanjure iz 18. stoljeća koji pričaju zanimljivu povijesnu priču o povezanosti s Blažem Tadijanovićem. U jednom izlogu njegova osobna karta, u drugom njegovi minijaturni notesi u kojima je vodio bilješke.
Jednako tako, ako se zaputite u brodski franjevački samostan, ondje ćete vidjeti kako je izgledala soba Dragutina Tadijanovića u kojoj je boravio školske godine 1920/1921. Njegov krevet, pisarnica, ormar. U ormaru šešir, odijelo i pelerina u koju bi se ogrnuo kad je šetao uz Savu pored samostana. Na krovu kofer. Pored prozora s lijevanim rešetkama limeni umivaonik i pored njega britva kojom se brijao. U tom samostanu, baš prije nego što će otići za Zagreb, jedan fratar ga je podučavao sviranju flaute.
Postoji i originalni notni zapis Tadijanovićeve skladbe za flautu – "Sjećanje". Samo nekoliko kratkih redaka nota. Ako budete malo istraživali, doći ćete i do fotografija nekadašnje knjižare Kappon, u kojoj je Tadija kupovao svoje prve knjige – do kojih tad nije bilo jednostavno doći – a koja se nalazila u prizemlju nekadašnje obiteljske kuće Ivane Brlić Mažuranić.
Nakon što smo se prvi put službeno upoznali u Zagrebu, mene je put odveo u Kanadu. Spletom okolnosti, ondje sam izbrijala svoju dugu kosu i vratila se u Hrvatsku ćelava. Nakon povratka doznala sam da je Tadijanović slomio kuk i da leži na Traumi u Draškovićevoj. Otišla sam mu u posjet.
Po ulasku u njegovu sobu vidjela sam da se oko njega vrzma medicinski tehničar. Bilo me strah da ću se morati polomiti od objašnjavanja tko sam i odakle sam – s tim starim ljudima koji leže u bijelim bolničkim sobama nikad ne znaš. Nisam pravo ni ušla u sobu, a Tadijanović je rekao bolničaru: "Kristijane, evo ti ide imenjakinja".
Ostala sam osupnuta. Kao prvo, bila sam neprepoznatljiva. Kao drugo, on je bio u posebnim uvjetima i oporavljao se od operacije, anestezije i ostalih pošasti. Kao treće, bio je još stariji! Ali desetljeća književnosti njegov su mozak i um čuvali kao u naftalinu.
Kad je Dragutin Tadijanović umro, išla sam na pogreb na Mirogoj. Ondje je bila velika, velika gomila ljudi, a ja sam bila sama. Nisam znala kud bih ni što bih. U ruci sam imala ružu. Nekako sam se progurala kroz tu masu i došla do mrtvačnice gdje se nalazio njegov lijes. Pored lijesa vidjela sam ljude iz Rastušja, poznata lica. Progurala sam se do njih kako bih bila blizu nekog poznatog, a završila sam pored Tadijina lijesa i dočekala da mi mase ljudi izražavaju sućut.
Nikad mi nije bilo neugodnije u životu jer se nisam osjećala baš tako prisnom rođakinjom, ali splet okolnosti i moje nespretnosti stavio me u red najbližih. Zapravo, sad se s lakoćom mogu tome smijati. Ali i nastaviti živjeti u spoznaji da sam bila dio jednog povijesnog trenutka.
Ne samo zbog pogreba nego i zbog činjenice što sam imala priliku upoznati najpoznatijeg Rastušanina. Velikog pjesnika, bez obzira na sve ukuse, koji je prvi i zadnji put javno čitao svoje pjesme u Rastušju 24. 5. 1964. Pjesnika koji je u književnosti zauvijek ostavio trag i posvetu Rastušju, malom selu sedam kilometara od Slavonskog Broda, u kojemu je rođen moj otac i u kojemu sam nekad brala jagode.
