Rijetki su pisci poput Williama Goldinga, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1983. godine, koji je ostao upamćen po jednom djelu, i to po debitantskom romanu “Gospodar muha”, koji je objavljen davne 1954. godine, iako je Golding autor 12 romana. Stoga je svakako dobrodošao prijevod Goldingova romana “Nasljednici”, koji je nedavno objavila izdavačka kuća Vorto Palabra u prijevodu Ivane Ostojčić, a pomoću kojega se može steći mnogo dublji uvid u djelo ovoga pisca kojega je časopis The Times 1988. godine uvrstio na treće mjesto na svojoj listi “50 najvećih britanskih književnika od 1945. godine”.
(Prije njega su na listi jedino bili Philip Larkin i George Orwell.)
Prije rata, na hrvatski je, osim “Gospodara muha”, preveden tek jedan roman ovog pisca - “Zvonik”.
Golding je rođen 1911., a umro 1993. godine. Za svoj roman “Rites of Passage” dobio je 1980. nagradu Booker. Prvo djelo, zbirku poezije “Pjesme”, objavio je 1934. godine.
Do 1940. radio je kao profesor engleskog jezika i filozofije, da bi se početkom Drugog svjetskog rata priključio Kraljevskoj mornarici. Služio je na razaraču koji je sudjelovao u potjeri i potapanju ponosa Hitlerove mornarice, njemačkog bojnog broda Bismarck, jednog od najpoznatijih i najčuvenijih brodova Drugog svjetskog rata, koji je potopljen po izričitoj zapovijedi Winstona Churchilla u svibnju 1941. godine. Također, sudjelovao je i u invaziji na Normandiju na “Dan D”.
Golding je više od 22 godine, sve do smrti, vodio dnevnik, koji je narastao na približno 2,4 milijuna riječi, u kojem je u početku bilježio svoje snove, da bi ga potom pretvorio u svojevrsni zapis o svom životu koji je sadržavao retrospektivna razmišljanja o njegovim romanima, kao i uspomene iz prošlosti. Jednom je, dok je prije rata radio kao nastavnik engleskog jezika, podijelio svoje učenike u dvije skupine potaknuvši ih da se međusobno bore, što je iskustvo koje je iskoristio kao provodni motiv u “Gospodarima muha”. Također, u tim zapisima je progovorio i o svom problemu s alkoholom, koji ga je pratio veći dio života. U Goldingovoj biografiji “Čovjek koji je napisao Gospodara muha”, Johna Careya, koja je objavljena 2009. godine, opisuje se nekoliko mučnih epizoda iz Goldingova života vezanih uz njegov alkoholizam, poput one iz Grčke, gdje je otputovao 1963. godine da u miru dovrši svoj roman “Zvonik”. Golding je radio ujutro na romanu, a oko podne bi otišao u lokalnu birtiju i cijeli dan pio, da bi ubrzo postao poznat među lokalnim stanovništvom po svojim ispadima u alkoholiziranom stanju.
Po Kunderi, umjetnost romana svodi se na umijeće da starim, općepoznatim temama pristupimo na novi način. William Goding kao da se u svom djelu rukovodi ovom Kunderinom maksimom, bez obzira na to što govorim o njemu samo na osnovu tri njegova romana koja sam pročitao. Golding ne samo da o uvriježenim književnim temama pristupa na potpuno novi, jedinstveni način, nego svojim specifičnim kutom gledanja i vrhunskim književnim umijećem otvara nova i skrivena značenja svojih neobičnih, mračnih bajkovito-mitoloških svjetova.
Ne vjerujem da postoji netko tko iole prati književnost, a da ne zna kontekst u kojemu se odvija radnja Goldingova “Gospodara muha”, o djeci koja ostaju sama na pustom otoku i kod kojih prevladavaju primitivni, nasilni nagoni. “Izbor teme je pokušaj da se uđe u trag nedostacima društva slijedeći nedostatke ljudske prirode”, izjavio je Golding o svojem “Gospodaru muha”, jer oblik društvene zajednice nužno ovisi o etičkoj prirodi pojedinca, a ne od etičke prirode društvenog sustava. Motiv klanja svinje iz ovoga romana jedna je od najšokantnijih scena svjetske književnosti uopće, koju su parafrazirali još neki pisci, više kao posvetu, odnosno pojašnjenje obrazaca u koje je Golding ubacio tu scenu. Dobar je primjer antiratni roman “Zona” francuskog pisca Mathiasa Enarda, koji je objavila Fraktura prije sedam-osam godina, koji se jednim dijelom odvija u Hrvatskoj, u Slavoniji, tijekom Domovinskog rata. U tom romanu postoji scena kad jedan od književnih likova skoči s nožem u ruci na odraslu svinju s namjerom da je zakolje, koja po svojoj brutalnosti i značenju ne zaostaje mnogo za Goldingovom scenom iz “Gospodara muha”, iako nije ni približno dobro uklopljena u tkivo romana kao što je to slučaj s Goldingom. Okrutni svijet koji su djeca izgradila na otoku na najbolji način opisuju riječi dječaka Ralpha, glavnog lika romana: “Ja se bojim. Bojim se nas. Htio bih kući. O Bože, kako bih rado kući!”. A tu su i rečenice sa samog kraja romana, kad po preživjelu djecu dolazi spasilački brod: “Usred njih, onako prljav, raščupan i balav, Ralph je plakao za krajem nevinosti, plakao je zbog tame u ljudskom srcu, plakao je za mudrim, pravim prijateljem Pajcekom, koji je odletio u zrak”. Tim plačem, na samom kraju romana, djeca ponovno od čudovišta u koja su se pretvorila pokušavaju ponovno postati djeca.
Jedan od romana koji su obilježili legendarnu biblioteku Hit zagrebačkog Znanja, koju je uređivao Zlatko Crnković, bio je i jedan Goldingov roman - “Zvonik”, objavljen 1985., dvije godine nakon što je Golding dobio Nobelovu nagradu. Po mnogima, radi se o možda najboljem romanu Williama Goldinga koji govori o alegorijskoj gradnji zvonika srednjovjekovne katedrale. Na ovaj način Golding je obradio jednu od velikih književnih tema, o djelima koja uništavaju svoje megalomanske tvorce.
Roman “Nasljednici” govori o zastrašujućoj viziji početka novoga doba koje je obilježio “homo sapiens”. Roman je objavljen 1955. godine, godinu dana nakon “Gospodara muha”, i Golding ga je sve do smrti smatrao svojim najuspjelijim djelom. Radnja romana prati posljednje dane plemena neandertalaca čiji opstanak ugrožavaju “novi ljudi” koji su se jednog dana našli na staništu gdje u ljetnom periodu pleme obitava. Neandertalci su na mnogo nižem stadiju razvoja od ljudi, od “oružja” koriste isključivo grane drveća kojima plaše životinje. Među njima se rađaju i prve naznake religije, po kojoj je Zemlja jedino božanstvo: “Zemlja je rodila ženu, a žena je iz svoje utrobe rodila prvog čovjeka”, što je ukratko neka vrsta njihove primitivne “Knjige postanka”. Neandertalaci se uglavnom oslanjaju na jako dobro razvijeno čulo mirisa, kao i na instikt, odnosno na “vizije” koje im se rađaju u glavama, koje, onda kad se na obzoru pojave superiorni “novi ljudi”, poprimaju apokaliptičke note. Neandertalci operiraju i s pojmom grijeha. Oni su biljojedi, a mesojedi postaju tek kad naiđu na ubijeni plijen koji je za njih prihvatljiv, odnosno u kojemu “nema krivice”, ako ga je usmrtila kakva druga životinja i isisala mu krv. Žive po vrlo jednostavnoj filozofiji, po kojoj je smisao života sveden na “izvrsno utoljenu glad”.
Kod “novih ljudi” sve je drugačije: neandertalci su zapanjeni njihovom agresivnošću i porocima (alkoholizam). “Oni su kao požar u šumi”, kaže za njih jedan od preostalih neandertalaca. Novi ljudi izrađuju prva primitivna plovila, ali i prva oružja - bodeže od slonovače. Jedan od ljudi, dok oštri nož, u jednom se trenutku zapita: “Kakva je svrha oštriti ga za čovjeka? Tko će naoštriti vrh bodeža za tamu ovoga svijeta?”.
Teško je pobrojiti koliko je duboko zahvatio Golding u svojim “Nasljednicima”, što vrijedi i za preostala dva spomenuta Goldingova romana, jer se pred nama neprestano rastvaraju novi slojevi značenja, koja su nam i danas podjednako bliska i svježa kao i u vrijeme kad su romani objavljeni. Svijet se od prahistorije promijenio do neprepoznatljivosti, a to je možda i osnovna poruka Goldingovih “Nasljednika”, dok je čovjek u svojoj srži ostao isto ono plitkoumno agresivno biće čijim postupcima uglavnom upravlja strah. Ako je osnovna karakteristika “Zvonika” i “Gospodara muha” bila mistično propitivanje granica ljudskog iskustva, koje počesto prelazi u alegoriju, u romanu “Naljednici” to je podignuto na jedan viši nivo: nova iskustva, neistraženi putovi, kao jedini način opstanka, pri čemu se etička načela pojedinaca pokazuju kao opterećenje.
