S obzirom na to da je lik fikcijskog detektiva Sherlocka Holmesa zanimljiv i dan danas, možemo samo zamisliti kako je to izgledalo kad su priče o njemu bile na vrhuncu popularnosti, negdje između 19. i 20. stoljeća. Kako su Britanci imali svog detektiva i uživali čitati o njemu, i Francuzi su početkom stoljeća poželjeli imati svog. Tako je i nastao Arsène Lupin, gospodin lopov preobražen u detektiva, iz pera Mauricea Leblanca. Leblanc je navodno svoga pronicljivog lopova skicirao prema liku i djelu Mariusa Jacoba, pametnog lopova koji je pljačkao samo društvene parazite, a štedio društveno korisne ljude poput arhitekata i liječnika. Leblanc je navodno napustio studij prava da bi se bavio pisanjem krimića, a romani, pripovijetke i kratke priče u kojima se pojavljuje Arsène Lupin donijele su mu veliki uspjeh i prepoznatljivost. Tko je, dakle, Arsène Lupin? To je čovjek koji prije svega ima posebnu fiksaciju na dragulje i ostale blještave drangulije i igračke buržuja. Lupin svojom iznimnom inteligencijom i snalažljivošću lako dolazi do tih materijalnih bogatstava, no čitatelji nikad ne saznaju što čini s njima. Ono što postaje razvidno na samom početku knjige priča „Neobične pustolovine Arsènea Lupina, gospodina lopova“ je to da Lupin uopće ne treba sve te stvari do kojih tako lako dolazi, već da je jednostavno opsjednut provalama i nadmudrivanjem protivnika. Jer što će recimo s unikatnim crnim biserom kojeg se domogao ili s dijamantnom ogrlicom neke poznate kraljevske loze kad su novine na sva zvona razglasile da je ukradena?
Lupin čak i više od provaljivanja, adrenalina koji mu kola žilama dok se šulja tuđim prostorijama, uživa u nadmoći svoga intelekta. Tako na primjer, da bi se izvukao iz zatvora, pribjegava drastičnoj promjeni svoga izgleda i preobražava se u skitnicu. „Na primjer, potkožna infekcija parafina napuhat će vam kožu na željenom mjestu. Pirogalična će kiselina promijeniti kožu u boju Indijca. Sok veličanstvenog rosopasa dat će vam najljepše plikove i tumore. Druga kemikalija uzrokuje rast brade i kose, treća mijenja boju vašeg glasa“, objašnjava protagonist. Priče o Lupinu zaista su više lako štivo za razbibrigu i opuštanje, nego što su mozgalice. Jednom kad se krenete povoditi pravilom da je lopov onaj na kojeg najmanje sumnjate, lako je otkriti tko je ukrao dragulje ili provalio u dvorac, iako vas autor uvodi detaljno u priču i upoznaje s likovima. S obzirom na to da Lupin zapravo nema realan motiv za svoja kaznena djela, nego ih čini iz puke dokolice i stvaranja imidža svemogućeg lopova, neke stvari koje izvodi djeluju pretjerano. Ali takve i trebaju biti. Jer što bismo s nesposobnim lopovom? I sami možemo biti takvi. Da se upustimo u kakvu pljačku, lako bismo upali u nevolju, zato valjda i volimo čitati o sposobnijima i mudrijima od sebe.
