“Moje umjetničko ime nastalo je nakon dugog perioda promišljanja. Htjela sam ime koje će ostati sa mnom do kraja života. Kako oduvijek obožavam simbole i značenja, mitologije i prenošenje starog znanja koje ide s generacije na generaciju, učinilo mi se da je jedino sveobuhvatno ime OKO”, rekla nam je na početku razgovora Marina Mesar, zagrebačka umjetnica najpoznatija po svojoj street art umjetnosti i svom amblematskom poetičkom pseudonimu - OKO!
“Po kršćanskoj ikonologiji, oko ima specifično značenje. Željela sam prikazati trenutak Spoznaje, kad dobiješ neko znanje koje te promijeni u trenu. Fasciniraju me ti trenuci u životu, kad te nešto potpuno promijeni ili barem nadogradi. Mislim da smo svi kreativni, samo na različite načine, i zapravo je fascinantno kad nam netko uspije prikazati svoj svijet.” A njezin umjetnički svijet, prepun bajkovitih biljaka i dobroćudnih čovjekolikih životinja - ptica, zečeva i vukova s ljudskim tijelima - specifičan je i prepoznatljiv. Otkako je diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, danas 42-godišnja OKO svoje je radove osim u Hrvatskoj izlagala i diljem svijeta: u New Yorku, Londonu, Tokiju, Rio de Janeiru. Šira hrvatska javnost poznaje ju po uličnim muralima, a u razgovoru za Express otkrila nam je sve ostalo.
Express: Street art umjetnica, slikarica, multimedijalna umjetnica, konceptualna umjetnica ... kako biste opisali samu sebe?
Ako bih se trebala opisati, rekla bih da sam Umjetnica. Bez nekih pretjeranih službenih etiketa. Kreativna osoba. Iako većina ljudi ostane iznenađena kad shvati da mi je umjetnost pravi posao - vjerojatno je to još uvijek pomalo čudno na ovim podnebljima. Svi znamo da nam od malena govore da kad odrastemo trebamo imati ‘pravi’ posao.
Express: Vaši radovi imaju prepoznatljivu crtačku estetiku. Iako ste odrasli u urbanom okruženju, često koristite motive prirode, životinja i biljaka ...
Rođena sam u Zagrebu, ali odrasla sam dijelom na selu, a dijelom na moru - to mogu zahvaliti roditeljima koji dolaze iz različitih dijelova Hrvatske. U tom sam pogledu imala sreće jer sam imala dosta kompletno djetinjstvo sa svim čudima koje priroda nudi. Zato i nije čudno da toliko volim crtati životinje i prirodu; oduvijek mi se činilo da se kroz njih puno bolje može izraziti ono što želite reći. Kao i svi ljudi moje generacije, odrasla sam na basnama i pričama u kojima su glavni likovi uvijek bili životinje. Jedno je vodilo drugome i likovna tematika se sama od sebe kroz vrijeme formirala.
Express: Kome ste se divili u vrijeme kad ste tek počinjali svoju karijeru? Imate li u tome smislu umjetničke uzore? Otkud crpite inspiraciju?
Nisam nikad imala problema s inspiracijom jer toliko volim svoj unutarnji svijet koji je nastao još u djetinjstvu. Taj svijet ne treba vanjske inpute, niti sugestije drugih, a čini se da ga se nikad ne može iscrpiti. Naravno da određene situacije u današnjem svijetu utječu na mene, i ponekad mi treba neko vrijeme da procijenim na koji ću način prikazati vlastite emocije oko određenih stvari. Oduvijek sam voljela estetiku Dürera i njegove grafike, a sjećam se i kad sam prvi put vidjela radove Tomislava Krizmana u Umjetničkom paviljonu. Kad sam kretala raditi crteže za ulicu uvijek mi je super bila Swoon, američka umjetnica koja radi ogromne grafičke radove, ali stvarno impresivnih dimenzija i s nevjerojatno puno detalja.
Express: Svoju umjetnost stvarate različitim slikarskim tehnikama, a crtate i digitalnim olovkama na tabletima. U kojoj se tehnici najbolje osjećate?
Kad slikam slike uvijek koristim akril. Pokušala sam slikati uljem i nekako to nije moj medij. Iako smo svi navikli na slikanje uljem na platnu, meni je proces sušenja ulja prespor. Ubrzana sam oduvijek kao osoba, tako da čak i akril ponekad pokušam brže osušiti sušilom za kosu. Kod crteža najviše volim klasični crni tuš, i ona najtanja metalna pera koja su toliko tanka da čuješ kako deru papir svaki put kad vučeš liniju. Mislim da ima nešto meditativno u tom zvuku i linijama koje tako nastaju. Odnedavno koristim i digitalne tablete. Super su. Tehnologija je toliko napredovala da se stvarno dobije dojam da radiš organsku stvar. I dalje volim crtanje klasičnim tušem, jer ima nešto posebno kad nastane pogreška i kad trebaš naći rješenje kako to spasiti. Svaka tehnika zahtijeva veliku koncentraciju i kontrolu poteza. Na neki je način isto kad crtam crtež na papiru, sliku na platnu koja je dosta veća ili kad izvodim veliki zid na zgradi koji je sam po sebi impresivan veličinom. Za sada me veseli što mogu raditi sve. Nadam se da nikad neću prestati imati tu slobodu izbora.
Express: Jedan od vaših prvih velikih radova kojim ste privukli pažnju šire javnosti bio je street art mural na zgradi MSU-a. Umjetnički ste potekli iz neformalnog miljea, ‘s ulice’?
Prije tog murala na MSU-u radila sam već nekih desetak godina, slikala po različitim gradovima u Europi, pa i izlagala baš umjetničke radove, uključujući rad unutar MSU-a. Dugo se bavim svime ovime i bilo je tu različitih faza i estetike. Završila sam likovnu akademiju u Zagrebu i imam završen magisterij na odsjeku novih medija i animacije. Po profesiji sam profesionalna umjetnica i slikarica. Sve su to činjenice i titule, ali zapravo samo radim, radim što god želim i tako je bilo od prvog dana na akademiji i prvog posla, a tako je i danas.
Express: Jesu li se po vašem mišljenju street art umjetnici u potpunosti etablirali u mainstreamu? Kakva je vaša suradnja s hrvatskim kulturnim institucijama, galerijama, muzejima?
Nikad nisam imala probleme s institucijama. Svoje prvo službeno izlaganje imala sam još na akademiji, na Salonu mladih u HDLU-u, i odmah sam dobila nagradu. Neočekivano i čudno za prvo izlaganje, ali krenulo je od starta. S MSU-om sam surađivala više puta na različitim umjetničkim projektima, pa i mentorstvu mladih.
A galerije po svijetu su opet institucije za sebe. Od New Yorka, Londona, Rio de Janeira, Tokija ... zanimljivo je vidjeti gdje te sve umjetnost može odvesti. Vesele me različitosti, i veliki ekstremi. Recimo, oslikavala sam rad za glavnu zgradu Europske banke u Frankfurtu, da bi nakon toga išla u Osijek oslikavati dječje kazalište, a zatim i zatvor u Remetincu.
Express: Je li street art postao dio ‘visoke’ umjetnosti?
Street artom intenzivno sam se bavila nekih desetak godina, a zadnjih desetak sam više koncentrirana na galerije i muzeje. Istina je da je street art nakon dugo vremena postao mainstream. Prihvaćen je više manje svuda i uvijek se pojavljuju neki novi ljudi, no nije postao dio visoke umjetnosti i mislim da nikada ni neće, iako može dosegnuti astronomske cijene, kao što se vidi na primjeru Banksyja.
Express: Banksyjeva umjetnost, kao i umjetnost mnogih drugih suvremenih konceptualnih i street art umjetnika, izrazito je politička. Čini mi se da u vašem slučaju to nije tako. Zanima li vas politika u smislu umjetničkog izražavanja? Mislite li da umjetnost treba imati neku društveno-političku ulogu?
Mislim da svatko tko stvara umjetnost ima neki svoj unutarnji razlog zašto ga to uopće vuče i zašto stvara. Puno umjetnika izvodi političku umjetnost i šalje direktne poruke. Kao što sam već rekla, oduvijek volim simbole i stara znanja, i samim time moji crteži i slike često imaju puno više značenja nego što bi se to moglo vidjeti na prvu. To mi je i cilj, želim da imaju nešto zbog čega će ljude zainteresirati da prouče ili da se zapitaju zašto je određena biljka, simbol ili što god na motivu, da prouče sami za sebe i nadograde svoje znanje pročitanim. Mislim da na taj način obogaćuju svoj život. Duhovnost je nevjerojatno blago, ako znaš na koji način ju koristiti ili osvijestiti. Uostalom, tko kaže da moji radovi nemaju političku komponentu? Samo ne vrišti toliko.
Express: Radili ste umjetnost za DM, Europsku središnju banku u Frankfurtu, resort Kempinski u Savudriji. Kao netko tko je potekao iz urbane skejterske zajednice, kako gledate na rad za simbole kapitalizma? Jeste li se ‘prodali’ korporacijama?
Odrasla sam osoba i umjetnost mi nije hobi. Bavim se profesionalno kreativnim zanimanjem i zapravo me baš to što dolazim iz neke urbane podloge, kulture skateboardinga i ulične umjetnosti, naučilo puno o sebi, zamjećivati okolinu oko sebe i općenito procjenjivati psihologiju ljudi. Volim raditi komercijalne projekte zato što me to na neki način tjera da razmišljam na nekoj novoj razini i da nađem rješenje koje funkcionira. Od početka mi je u svemu, od ulice, tetoviranja, galerija, slikanja za sebe ili za druge, najbitnije pravilo bilo da ne radim kompromise i da ne surađujem na projektima i proizvodima u koje sama ne vjerujem ili ih ne koristim. Samim time nemam problem sama sa sobom, a ako drugi ljudi imaju, uglavnom se to svodi na pojedince koji nisu nikad razgovarali sa mnom niti me ikad upitali zašto nešto radim. To je opet na njima, svakome svoje. Puštam druge da žive neke svoje živote, i ja ću živjeti svoj. Najzanimljiviji dio je kad uspiješ nekome proširiti um i znanje oko određenih stvari, tako da nije neuobičajeno da nakon inicijalnog sastanka osnovni korporativni planovi odu potpuno drugim tokom. Tu mislim da leži snaga pojedinca, čak bih rekla i odgovornost, da mijenja svoju okolinu.
Express: Nedavno je napokon otvorena vaša velika izložba u Japanu, koja je bila više puta odgađana. Proveli ste nekoliko tjedana u toj zemlji. Kakve su impresije? Jeste li postali ‘Big in Japan’?
Japan sam prvi put posjetila 2019. godine. Tada sam imala prvi sastanak s galeristima, dogovorili smo sve i stvar je krenula. Radovi su bili nacrtani, karte spremne i nervoza oko puta prisutna, ali korona je učinila svoje i čitav svijet se organizirao na drugačiji način. Nakon toga je održana olimpijada u Tokiju, što je dovelo do još jedne odgode. Napokon smo našli termin koji nam je svima odgovarao i napokon je sve opet krenulo. Izložba je održana, nova znanja i iskustva su tu. ‘Big in Japan’ je neka stara iluzija i predrasuda. Oni su svjesni svijeta oko sebe i imaju pristup apsolutno svim informacijama. Super je osjećaj biti tamo - doslovno se osjeća koliko su oni ipak ispred ostatka svijeta. Barem je takav dojam. Pristojnost, čistoća i organizacija. Učenje o novoj kulturi, pogotovo kad poznajete ljude koji su tamo rođeni. To je ogroman bonus.
Express: Više ste puta spominjali da vam je uzor francuska konceptualna umjetnica Sophie Calle. Zašto baš ona?
Sophie Calle sam zavoljela kad sam vidjela njezine prve knjige. Postoji gomila knjiga i svaka je umjetničko djelo za sebe. Kad sam vidjela njezin rad na Venecijanskom bijenalu, morala sam izaći van u roku od par minuta. Sve stvari su joj jako emotivno intenzivne. Bila sam u prilici i da ju osobno upoznam, ali nisam to željela. Mislim da je stvarno bolje neke idole ostaviti netaknutima. Kupujem njezine knjige gdje god da putujem i često ih listam u ateljeu.
Express: Što za vas osobno znači vaša umjetnost? Možete li se zamisliti da radite neki drugi posao?
Meni je umjetnost toliko prirodna da često kažem da ću prestati stvarati kad se jedan dan samo srušim mrtva. Do tada trebam samo pustiti mozgu da bude kreativan i imati hrabrosti isprobavati nove tehnike ili što god mi već padne na pamet. Ponekad se čini da je teško othrvati se šablonama koje ti nameću drugi, ali zato mislim da vrijeme koje provedem sama u ateljeu dok slikam - a to može biti i po desetak sati dnevno - čini ogromnu razliku. Bitno je provesti neko vrijeme sam sa sobom i svojim mislima, a moj posao zahtjeva puno samoće. Definitivno je to neki oblik meditacije i terapije u jednom.
Express: Oduvijek crtate i slikate, ljubav vam je postala posao. Putujete po svijetu i održavate izložbe, crtate po javnim površinama bez straha da će vas potjerati ... čini se kao da su se svi vaši snovi ostvarili. Jeste li zadovoljni svojim životom? Imate li još neispunjenih ambicija?
Jako volim svoj život i mislim da je to najbitnije, jer ako ti voliš život čini mi se da će i život voljeti tebe. To ne znači da je lagano, ali barem ne odustaješ. Uvijek kad mi je teško postavim to sebi kao neki test, da ako sad odustanem, to znači da nisam ni trebala biti na tom nekom novom nivou u životu. Što se snova tiče, ima ih gomila, i zapravo nikad kraja, samo treba održavati radnu disciplinu tako da ih u konačnici i ostvarimo. Kombinacija hrabrosti ili ludosti kako bi neki rekli, starih prijatelja koji te drže prizemljenim i za koje znaš da su uvijek tu za tebe, i samo se zapravo usuditi sanjati što više i više, nema kraja ni granica. A ako ti ih netko i pokušava postaviti, iskoristi to samo kao dodatnu motivaciju da slijediš sebe i ne odustaješ.
Express: Kad se osvrnete na svoju karijeru, ima li nešto što vam se sada čini kao pogreška?
Pogreške su dio života. Ne osuđujem se toliko. Prije jesam, kad sam bila mlada, ali sam si sad naučila oprostiti. Samim time zapravo dobiješ još više hrabrosti isprobavati nove stvari, baš zato što se ne libiš raditi pogreške. Ne bih mijenjala ništa. Mislim da te određene stvari nauče određene lekcije i to tako treba biti da bi postao ta neka osoba. Kad držim predavanja, slušatelje ohrabrujem da se usude više. I da pokušaju sve što žele.
