Kultura
1778 prikaza

Tko je ubio Josipa Kira? Sve je tu pomalo crno-bijelo

1/3
Pixsell/Express
Ono najvažnije što nam donosi roman ‘Gdje je nestao Kir’ je to da iza svakog mita stoji banalna ljudska priča, obični život kojem smrt daje neki mitološki suspens

Neki prijelomni događaji iz nedavne prošlosti poprimili su, vrlo brzo nakon što su se dogodili, mitološke razmjere i postali svojevrsna razdjelnica iza koje se vrijeme dijeli na ono prije i na ono poslije tog događaja. Takvo je, na primjer, ubojstvo Joze Leutara, zamjenika ministra unutarnjih poslova u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koji je umro od posljedica ranjavanja nakon što je na njega izvršen atentat u Sarajevu u ožujku 1999. godine. Zatim ubojstvo Zorana Đinđića u Beogradu iz 2003. godine. A tu, po svemu, spada i ubojstvo zapovjednika osječke policije Josipa Reichel-Kira, koji je u srpnju 1991. godine ubijen iz zasjede u Tenji kraj Osijeka. Ono što je zajedničko u sva tri ova slučaja je to kako niti u jednom od njih nisu otkriveni nalogodavci, iako su o njima cvrkutale (i još cvrkuću) i ptice na grani. I da je u sva tri slučaja riječ o iznimnim pojedincima koji su hrabro plivali protiv struje i za to platili najveću cijenu. Slični događaji vrlo su zahvalni za književno oblikovanje jer su dobar i točan opis vremena u kojemu se događaju slične stvari. Ipak, ubojstvo Josipa Reichel-Kira po mnogočemu se izdvaja jer je mnogo kompleksnije od druga dva. Najviše zato što je palo u vrijeme početka rata u Hrvatskoj, u svojevrsni vakuum. Zato pretjerano ne čudi da je upravo taj slučaj romanom “Gdje je nestao Kir” Elvisa Bošnjaka dobio svoju književnu verziju, što je za svaku pohvalu, bez obzira na to što na samom početku, kao ograda, stoji upozorenje kako je “roman inspiriran istinitim događajem”, a kako su “likovi i zbivanja u romanu izmišljeni i ne odgovaraju stvarnim ljudima i događajima”.

 | Author: Hena Com Hena Com

Elvis Bošnjak, dramski pisac, scenarist i glumac, rođen je u Splitu 1971. godine. Dosad je objavio dvije knjige dramskih tekstova. Ovo mu je prvi roman. Koncipiran je na vrlo zanimljiv način, od dvije pripovjedne linije koje se ravnomjerno izmjenjuju, ona iz perspektive žrtve i druga iz perspektive ubojice. Dionicu romana prije ubojstva pripovijeda Josip Kir, a onu nakon njega njegov ubojica, Marko Šutalo. Jedna pripovjedna linija teče prema početnoj točki druge, da bi se te realističke linije spojile u fantastičnoj završnici priče. Taj postupak autor na jednome mjestu i pojašnjava: “Vrijeme prije događaja puno je brže od vremena nakon događaja. (...) Trenutak nakon događaja vrijeme stoji, ono može ostati jako dugo zarobljeno u jednoj jedinoj sekundi i u toj sekundi može trajati godinama.”  Bošnjak u romanu parodira jedan zahvalan književni motiv, ali koji, nažalost, nepotrebno prenaglašava, a to je mučeništvo. Josip Kir na neki način predviđa vlastitu smrt i vidi sebe kao mučenika: “Pokuša se sjetiti ima li ijedan svetac brkove. ‘Možda negdje u Latinskoj Americi postoji takav svetac?’ Zamišljao je da je on taj svetac.” Njegovi motivi su pomalo nategnuti, on svjesno srlja u pogibelj jer je jednom na televiziji izjavio kako neće biti rata sve dok je on živ. Na drugome mjestu u romanu Kir, tako, pita svog vozača Tolja: “Jesi li ikad čuo za sveca koji ima brkove?” Nešto slično je, čini mi se, danak dramskom stvaralaštvu ovog pisca, nešto što prirodno funkcionira u drami, ali ne i u romanu. Postoje još neki detalji u romanu koji boluju od sličnih nedostataka.
“Kir je povijest dijelio na ‘povijest istine’ i ‘povijest razloga’. Te dvije povijesti međusobno su suprotstavljene. ‘Povijest istine’ sastoji se od niza neoborivih istina, koje ogoljene do srži isključuju iz svoga sadržaja bilo kakve i bilo čije razloge. ‘Povijest razloga’ sačinjena je od niza razloga u odnosu na koje ova ili ona strana prilagođava tu istinu svojim potrebama”, stoji na jednome mjestu u romanu. Jedna povijest, “povijest istine”, karakterizira žrtvu, Kira, a ona druga, “povijest razloga”, ubojicu. Ta druga, ubojičina povijest, tek je izlika. Ovaj detalj izvrstan je opis ‘90-ih na ovim prostorima, kad je povijest bila izlika za sve. Osnovna zamjerka romanu, koji je stilski besprijekorno izveden,  su spomenuta prenaglašavanja određenih motiva i likovi koji su poprilično plošni, bez potrebne dubine, što se pogotovo odnosi na lik ubojice Marka Šutala. Da je riječ o nekoj vrsti dokumentarističke rekonstrukcije, to bi najvjerojatnije funkcioniralo. Ali u literarnom tekstu - ne. Šutalo je, u najkraćem, imbecil. Bez obzira na to što je stvarni lik na osnovi kojeg je nastao možda i bio takav, pisac to nepotrebno prenaglašava banalnim izlikama, poput one koju Šutalo neprestano ponavlja, da su mu Srbi na zvjerski način u Staroj Tenji ubili roditelje. Šutalova priča ima dvije različite verzije, što djeluje poprilično neuvjerljivo. A on vjeruje u obje. Dakle, izlika zbog izlike. Međutim, stvarni likovi, ako je o tome riječ, doslovce preneseni u fikciju rijetko kad funkcioniraju. Čitatelji traže dublji uvid, nešto više od onoga što su imali priliku pročitati u novinama ili vidjeti na televiziji, to je onaj temeljni problem transformacije stvarnosti u fikciju i obrnuto. Pozitivan lik u književnosti, da pojednostavim do kraja, može biti dosadan i banalan, negativac, s druge strane, ne smije. A Marko Šutalo je beskrajno dosadan i nezanimljiv lik. Njega čak u jednom trenutku progoni i paranoični osjećaj krivnje, kad u Čileu, kamo je pobjegao nakon ubojstva, u vrijeme crkvene procesije u kipu svetog Jurja prepozna Josipa Kira. Čileanski svetac ima brkove. Ovaj motiv kao da je telepatskim putem prešao sa žrtve na ubojicu i predstavlja nepotrebni višak, jer iz vizure Marka Šutala Josip Kir nije mučenik nego obični izdajnik, vrijedan samo prezira.

 | Author: Ivo Čagalj/PIXSELL Elvis Bošnjak Ivo Čagalj/PIXSELL

S druge strane, lik Josipa Kira, “pravednika” koji stremi nekoj vrsti mučeništva, kao da je izveden po uzoru na neke likove iz dva velika romana Meše Selimovića, “Derviš i smrt” i “Tvrđava” (Ahmet Nurudin i Čehaga Sočo), s tim da su Selimovićevi likovi životni i kompleksni, što se za Josipa Kira ne bi moglo reći. Sve je tu pomalo crno-bijelo, postavljeno u vestern klišeje. Mene je ovaj roman, možda upravo zbog toga, najviše podsjetio na jedan film, na klasični vestern Johna Forda “Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea” iz 1962. godine. Josip Kir neodoljivo podsjeća na lik Ransoma Stoddarda (glumi ga James Stewart), mladog tužitelja koji vjeruje u zakon i red, ali odbija nositi oružje. Kad u grad stigne odmetnik Liberty Valance (Lee Marvin), i kad počinje praviti probleme, Stoddard odluči suprotstaviti mu se oružjem iako je svjestan da u tom sukobu nema nikakvih izgleda. Josip Kir se sa sličnim motivima, nekom vrstom očajničke tvrdoglavosti i principijelnosti, suprotstavlja kolektivnim histerijama, što je čin koji je unaprijed osuđen na propast. Ipak, bez obzira na sve manjkavosti, koje bi vješta urednička ruka s lakoćom otklonila po onom jednostavnom principu “manje je više”, riječ je o solidnom romanesknom ostvarenju. Pogotovo je sjajan završetak romana, razrješenje enigme Kirova nestanka iz naslova romana. 
Kir je zapravo uskrsnuo, on sjedi na drvetu i cijeli njegov život, od trenutka smrti pa do perioda od desetljeće-dva kasnije, pretvorio se u jedan tren, u onu sekundu koju autor spominje na početku, koja “može trajati godinama”. Tu Bošnjak varira jedan motiv iz priče “Čekanje” Jorgea Luisa Borgesa. Riječ je o trenu u kojem Kir iščekuje sasvim izvjesnu smrt. Tad ugleda lice svoje kćeri. “Ne boj se, u snu ne možeš umrijeti”, govori mu ona. I Kir zbog toga sklopi oči. “Jednim pokretom ruke zamolio ih je da pričekaju, a zatim se okrenuo prema zidu kao da se vraća u san. Je li to on učinio da bi izazvao sažaljenje onih koji su ga ubili, ili zato što je lakše okončati jedan strašan doživljaj nego ga u mašti vječito preživljavati... (...) Bio je uhvaćen u toj magiji kada ga je izbrisao pucanj”, stoji u Borgesovoj priči. Konačno, ono najvažnije što nam donosi ovaj roman je to da iza svakog mita stoji banalna ljudska priča, obični život kojem smrt daje neki mitološki suspens. Život ljudi poput Joze Leutara, Josipa Reichel-Kira ili Zorana Đinđića svode se u našoj percepciji na onaj trenutak u kojem ih je “izbrisao pucanj”, pretvorivši ih na taj način u mit. Elvis Bošnjak kao da je ovim romanom svim sličnim ljudima udahnuo novi život. U ovom detalju krije se najveća vrijednost ovog romana.

  • Galus92 14:47 22.Svibanj 2021.

    Kira nije trebalo ubiti, negoli eventualno smijeniti, ako je netko važan u Hrvatskoj mislio, da je njegovo djelovanje, nekakvog jalovog mirotvorca bilo štetno po Hrvatsku

  • Galus92 14:45 22.Svibanj 2021.

    Josip Kir je bio naivac onog vremena, koji nije mogao ili nije htio sagledati realnost, što se iza brda valja.

  • BESTpartizan 10:24 16.Svibanj 2021.

    pitajte hdzovce