Ugo Korani (1994.) član je ansambla Zagrebačkog kazališta mladih od 2019. godine, a prije stalnog angažmana upoznali smo ga i na drugim kazališnim adresama. U aktualnoj predstavi “Neprijatelj naroda” po Ibsenovu klasiku i u režiji Ivana Penovića u matičnom kazalištu, Korani ima energičnu i zabavnu ulogu. Tako je igra. Ibsenovski ključ zahvalan je za svaku suvremenu temu, laviramo između klasike i realnosti glumačkog posla i razmišljanja.
Express: Kakav je lik koji igrate, taj naš ibsenovski suvremenik, u čemu je njegova poanta? Sudeći po Penovićevu redateljskom potpisu, ovaj bi Ibsen mogao biti ‘pomaknut’ iz klasičnog registra u multiperspektivnom smislu? Pokušati izvesti ptičju perspektivu na vlastitu predstavu, to je uvijek zanimljivo.
Lik koji igram zove se Horster. On je kapetan broda i jedini je pravi prijatelj Thomasa Stockmana, neprijatelja naroda. Čovjek koji istinu, pravdu i prijateljstvo stavlja iznad materijalnih dobara. Kad Thomasu Stockmanu svi okrenu leđa, on mu daje svoju kuću kako bi održao skup bez obzira na to što će zbog toga ostati bez posla. Kad ostane bez posla, ne vidi to kao tragediju, nego kao priliku za odmor. Ne zamara se politikom, lokalnom upravom ni zagađenim vodovodom, njemu je jedino u interesu pomoći prijatelju. Osoba koju bi svatko od nas volio imati kraj sebe. Tih i šutljiv, ali kad treba pomoći, uvijek je tu. Podržava ideju Thomasa Stockmana da bi o važnim stvarima morali govoriti oni koji su za to kompetentni. Ne dopušta da mu raspoloženje pokvare ljudi koji su se, da citiram Penovića, premalo igrali u djetinjstvu. To bi, ukratko, bila njegova poanta. Što se tiče pomaka iz klasičnog registra, nisam siguran da znam što to znači. Našu predstavu vidim kao vrlo klasičnu. Ima linearnu radnju, likovi su emocionalno utemeljeni i priča je jasna. Ako pomak iz klasičnog registra znači da smo adaptirali tekst kako bi komunicirao s današnjim gledateljima, to jesmo. I neka smo. Imamo na to pravo. Posljednji prijevod ovog teksta je iz 60-ih godina i on je iz današnje perspektive potpuno negovorljiv, a što je najvažnije nerazumljiv. Kazalište nije muzej. Mora se mijenjati i komunicirati s trenutkom u kojemu se nalazimo inače nema smisao.
Express: Ova Ibsenova drama je i u vrijeme nastanka imala, naravno, dvostruki kod: neprijatelj naroda je ironijski znak za društvenu nepravdu prema ‘junaku našega doba’. Transpozicija samog naslova u domaću zbilju nudi pregršt primjera: iako se bizarna (ne samo) politička situacija danas čini luđom od bilo koje inscenacije? Tko je za vas mogući pretendent za ‘junaka našega doba’? Je li to uopće kategorija za naše moralno i/ili mentalno zdravlje ili tek komični odušak?
Odnos znanosti i politike jedna je od tema koju naša predstava propituje. Mali grad živi od ljekovitog kupališta. Situacija je idealna. Posao cvate, bolesnici se dolaze ondje liječiti, svi zarađuju od kupališta. Međutim, otkrije se da je voda u kupalištu otrovana i tu nastaje problem. Treba li ljude na to upozoriti i tako uništiti ekonomiju ili stvar treba prešutjeti i tako sačuvati ekonomiju? Poznato? O, da... Niti je zbilja luđa od inscenacije niti je inscenacija luđa od zbilje. One se naprosto preklapaju. Što se tiče junaka našeg doba, za mene su to svi oni koji svoj posao rade pošteno. Koji ne kradu, unatoč tome što svi oko njih kradu. Koji svoju slobodu mjere slobodom onoga drugog, koji ne mrze nego prihvaćaju. Junaci su oni koji će stati na stranu slabijeg, ma koliko to koštalo. Za naše je mentalno zdravlje bitno biti okružen takvima.
Express: Prije stalnog angažmana u ZKM-u, igrali ste u zagrebačkom HNK-u, i to u njegovim vrlo uspješnim predstavama ‘Ciganin, ali najljepši’, ‘Tri sestre’, ‘Kralj Lear’, ali i u kazalištu Žar ptica, na Dubrovačkim ljetnim igrama, Teatru Poco Loco, De facto kazališnom grupom. Nećemo sve nabrajati, istakli smo one iz nacionalnog teatra, te su uvijek najupadljivije. U relativno kratkom vremenu ste, dakle, spojili iskustva velikih i manjih pozornica: kako vas je to oblikovalo, što je za vas tu izazov?
Prvenstveno su me oblikovali ljudi s kojima sam radio. Ne radim razliku između, kako ste rekli, velikih i manjih pozornica. Kazalište se događa između glumaca i publike, a prostor je samo okvir. Evo i dokaza: nedavno sam radio predstavu ‘Višnjik u Višnjiku’. Riječ je od Čehovljevoj drami koju smo zbog situacije s COVID-om postavili na platformi Zoom. Ljudi koji su gledali vrlo su brzo prihvatili Zoom prozorčiće kao okvir, a ono što ih se ticalo su likovi, njihovi odnosi i priča. To nije moja teorija, takve smo poruke dobivali nakon izvedbi. Trenutačno je moj profesionalni izazov učiti kako se ‘optimizirati’ u različitim predstavama. To znači da kroz proces spoznajem koja je moja uloga u nekom komadu. Ne lik, nego uloga. Učim da je priča koju pričamo važnija od bilo kojeg lika: kako biti jednostavan, a učinkovit.
Express: Počeli ste u rodnom gradu, Puli, iz ‘Raponjina inkubatora’, pedagogije kazališnog redatelja Roberta Raponje. A gdje, u čemu, bio je trenutak odluke za studij glume: sve je vodilo tome?
Da, izgleda da je sve vodilo tome. Kao dijete pokušao sam trenirati razne sportove, međutim od svakog bih odustao u trenutku kad bi se počela spominjati natjecanja i prefiks ‘naj’. To me i danas odbija. U kazalištu, a pogotovo tom Raponjinu važno je bilo zajedništvo i u tome sam pronašao radost koju osjećam i danas. On me učio da moram biti posvećen tome što radim, da ničiji ego i ambicija ne smiju biti važniji od predstave i da moram raditi ozbiljno, ali da se nikad ne zaboravim igrati ili, jednostavnije rečeno, zezati.
Express: Na zagrebačkoj ADU, kažete, na vas je najviše utjecao Bobo Jelčić, redatelj koji inzistira na koautorstvu i povjerenju koje autor/glumac treba najprije zaslužiti: tako nekako? Pa što, po vašem glumačkom i privatnom karakteru, to zapravo znači? Na čemu kazališni čovjek treba sa sobom raditi? I tko je još snažna figura, ako je imate, u vašem formativnom smislu?
Bobo nam je uvijek govorio da moramo znati više od onoga tko predstavu gleda, tako se zaslužuje povjerenje. Naučio me da ono što radim mora biti konkretno i jednostavno, inače nije razumljivo. On je redatelj koji predstave radi iz potrebe da nešto kaže, a to je zarazno. Na ADU je na mene puno utjecao i Saša Božić. On mi je otkrio Peeping Tom, Force Entertainment, Pinu Bausch, Rosas, DV8... Gledanje filmova, slušanje glazbe, čitanje knjiga, izložbe, promatranje ljudi u tramvaju, na ulici, slušanje sugovornika - sve su to bitne stvari. Neće one od tebe napraviti (boljega) glumca, ali te mogu inspirirati.
Express: Stereotipi umjetničkog rada su žilavi u našem narodu. Od romantizacije te profesije kao estetičkog viška u društvu do totalnog zanemarivanja radnog statusa umjetničkog rada u usporedbi s ostalim, ‘građanskim’ zanimanjem: slažete li se, na čemu to primjećujete? I ako je to znak neumrlog domaćeg mentaliteta, taj se pojačao u ovo vrijeme pandemije: svatko je očekivao zabavu sa svog online ekrana, a rijetko tko se uživljavao u situaciju radnika na sceni? Na koji se način, ako uopće, umjetničke profesije mogu i/ili trebaju izboriti za svoj glas u društvu? O temama izvan ‘kazališne zbilje’?
Ideja da su umjetnici boemi koji noći provode za šankom stara je i smrdi na pokvareno. Najčešće tako misle oni koji sapunice smatraju umjetnošću, a film trošenjem novca poreznih obveznika. Izboriti se za svoj glas u društvu možemo jedino ako prestanemo mistificirati naš posao. Nitko se ne može uživjeti u situaciju radnika na sceni ako ne zna kako to izgleda. Ljudi moraju znati da iza filma, predstave, knjige, slike ili pjesme stoje sati i sati napornog rada. Moj rad na predstavi ne završava odlaskom s probe, dapače, moglo bi se reći da on tek tad počinje. Međutim, takvo se mišljenje ne gradi preko noći. Za početak bi bilo dovoljno da se na kulturu prestane gledati kroz prizmu njezine novčane vrijednosti jer je to krivo. Materijalno nas neće obogatiti, ali duhovno i intelektualno hoće. Upravo se to događalo, kao što ste primijetili, tijekom lockdowna. Kulturni sadržaj na internetu je ljudima služio kao slamka spasa, bijeg iz COVID svakodnevice.
Express: Dvije ‘generacijske’ predstave: ‘Mladež bez Boga’ u režiji Boruta Šeparovića i ‘H.E.J.T.E.R.I’ prema tekstu Dina Pešuta u režiji Judite Gamulin obilježili su vaš rad u matičnom kazalištu. Predstave koje radi izvaninstitucionalno kazalište KunstTeatar naglašeno su generacijski kodirane, progovaraju iz perspektive vaše, mlađe generacije. U tom smislu predstavljaju neki značajan rez u poimanju - čega sve? Osim u tematskom smislu, neke od nabrojanih predstava pokušavaju pokazati da je došao novi, drugačiji trenutak u ideologiji čitave kazališne proizvodnje i igre? Je li tako? Kako vi to vidite, postoji li zajednički nazivnik ovoj pojavi?
Zajednički im je nazivnik neopterećenost. Neopterećenost kazališnim konvencijama, idejama kako bi predstava trebala izgledati, a vjerojatno i bunt prema temama koje se u ‘konvencionalnom’ kazalištu propituju. Publiku ‘Mladeži bez Boga’ i ‘Hejtera’ čine mladi ljudi. Te su predstave za njih i rađene. Naravno da će kod starije publike one ostaviti dojam indiferentnosti i u tome ne vidim problem. Umjetnost je na kraju krajeva subjektivna stvar. Kako kaže kapetan Horster: ‘Svijet se mijenja i gazi one koji misle da je sve oko njih vječno’.
Express: Što je za vas politika: u užem i širem smislu riječi? Ako inzistiramo na generacijskom ključu, ljudi vaših godina su u naponu snage da promijene stvari: ovdje ili na nekom drugome mjestu na Zemlji. Ako to nije politička snaga, što jest? Ili pak pitanje vjerujete li u institucije? Kakvo je to pitanje za građanina ove zemlje?
To jest politička snaga, ali ja nemam nikakve ambicije baviti se politikom. Politika kakvu mi poznajemo destruktivna je, ne pruža nadu i nije empatična. Čitam novine, pratim portale, vidim što se događa, ali ne dopuštam da me takvo što izbaci iz takta. Tko u ovoj državi iskreno vjeruje u floskulu da institucije rade svoj posao? Prije nekoliko godina, čini mi se u Zadru, jedna je prodavačica dobila otkaz jer je nakon cijelog dana posla pojela dvije fete pršuta. Cijela je priča završila na sudu koji je ustanovio kako nema dovoljno dokaza da je prodavačica pojela dvije fete pršuta jer je bila iscrpljena pa je uz otkaz, valjda kao nagradu, trebala platiti i sudske troškove u visini nekoliko tisuća kuna. Pričati dalje o institucijama čini mi se nakaradno. Ono u čemu ja vidim spas su Ljudi. Namjerno s velikim Lj. Prijatelji, obitelj, kolege, ljubavnici... Na njih vrijedi trošiti snagu.
Express: Kako vidite da su pandemija i potres utjecali na ljude oko vas? I na vas, privatno i profesionalno? U čemu nalazite privatni eskapizam od stresa, straha?
Moj eskapizam je taj da eskapizma nema. Prihvaćam to što je oko nas i živim s time. Pandemija će u jednom trenutku završiti, a na potrese ne možemo utjecati. To je priroda. Veća je od nas. Potres je samo najrecentniji dokaz koliko smo mali i nebitni naspram Nje. Glupo mi je govoriti o potresu jer koliko god je u tom trenutku izgledalo katastrofično, u stanu mi se nije razbila ni jedna čaša, a ljudi su na Baniji ili Banovini (kako vam drago) ostali bez svega. Profesionalno, utjecaj pandemije vidim samo u ograničenju broja gledatelja. No je li to toliko katastrofično? Nije. Barem ne, ako mogu tako reći, s glumačke strane. Ovo je idealno vrijeme da predstave rastu. Igraju češće, intimnije su i meni izgledaju kao da smo na probi. To ne znači da ih ne izvodimo kako treba, baš naprotiv. Osjećam veliku zahvalnost prema tih 26 ljudi koji radi zaštite svoga zdravlja pod maskama gledaju predstave kad dolaze u kazalište. Ako to nije dokaz koliko je kultura ljudima ipak potrebna, onda ne znam što je. Naravno, lako je meni govoriti o pozitivnim stvarima kad imam sigurnu plaću i predstave na repertoaru. Slobodnjacima sigurno nije lako.
Express: A što biste od sebe u profesionalnom smislu htjeli postići, a što izbjeći? I svoj optimizam trenutka, koji je?
Nekako sam sebi premlad da bih se ograničavao ciljevima. A i situacija u kojoj se nalazimo zadnjih godinu dana naučila me da se stvari mogu preokrenuti naglavačke već do kraja ovog intervjua, tako da ako cilj i postoji on je jednostavan - preživjeti. I to nije malo. Imao sam dva mjeseca prekrasnog procesa s Penovićem, i to mi je za sada dovoljno.
