Tehnikalije kažu, a tehnikalije su važne za upoznavanje, da je "Abadon" (knjiga prva) vrlo pristojno, gotovo pa luksuzno, crno-bijelo ili bolje u svim nijansama sive otisnuto izdanje stripa od četiri poglavlja u tvrdom uvezu na A4 formatu i opsega 152 stranice. Otvori li netko - dobro, ne baš prve stranice koje su uglavnom crne, pa onda crne s nešto slova dijaloga - no praktično bilo koju drugu stranicu, shvatit će da se radi o naslikanom, a ne nacrtanom stripu, i da je taj strip-slikar netko s kim definitivno treba računati, podržati ga na sve načine, jer se radi o talentu kakav nisam kod nas vidio otkad sam, a to dobro pamtim već 30-ak godina, sreo Žeželjev "Sun City". Naprosto, demonstrirani trud i disciplina uvezani s talentom su impresivni. Taj se čovjek zove Mihael Bađun, rođen je 1996. godine u Varaždinu, kao i Denis Vedak, s kojim je napisao scenarij i storyboard za strip.
Google kaže da je stripu prethodio drugi scenarij, onaj za film koji, sasvim sigurno ne slučajno, nije prošao filtere nekih komisija koje jamče kvalitetu, pa su ga onda autori odlučili adaptirati za strip, u čemu je Bađun imao podršku profesora s Akademije likovnih umjetnosti. Iz profesorskog tima tri imena treba izdvojiti: mentoricu Ines Krasić, Zlatana Vehabovića, čiji je kratak, više protokolaran, nego analitičan ili instruktivan tekst uključen u izdanje, te Irenu Jukić Pranjić, koja je držala kolegij Stripa i zauzela se oko promocije izdanja. U tu svrhu je podignut i informativan site https://abadon.hr/, na kojemu dok kažete klik možete na uzorku provjeriti o kakvom se stripu radi.
Da je osim slikarstva inspiracija za ovaj strip filmskog podrijetla vidljivo je nakon prvih nekoliko kadrova u kojima se nepogrešivo ocrtava žanr, noir-thriller, a uskoro je jasno da policija ima posla s patološkim serijskim ubojicom. To su obično oni u misiji, veći i važniji od tuđih života, što sebe i svijet liječe ubojstvima, za što najčešće podlogu i potvrdu nalaze u osobno interpretiranim religijskim tekstovima. Filmografija, dijelom i ikonografija su nastale na bazi Fincherovih "Sedam" i "Zodiaca" te serije "True Detective". Od filmsko-stripovskih utjecaja, Vehabović je zabilježio da se radi o Millerovu "Sin Cityju", a ja bih dodao i neprikrivenu posvetu Danijelu Žeželju, kad se iz sivog spektra iskorači u crno-bijeli. Tako se ovdje susreću Sin i Sun City.
Naslov stripa nije najsretnije izabran, jer je oko Abadona već velika gužva i eksploatacija, od Sabatova Abadona, anđela uništenja, nadalje, još ih je tu nekoliko knjiških, a pamtimo ga i uz Begemota i Ašmedaja u jednom "Neobičnom danu", što ne smeta. Naprosto, prvoloptaški je da se serijski ubojica nazove po Anđelu uništenja, tako odmah ostavlja previše tragova, već miriši njegov religijski kerozin, iako se takve situacije obično tumače igrom s policijom i time da mnogi serijski ubojice zapravo žele biti uhićeni, kako bi se riješili vlastite muke.
U stripu će se profilirati klasičan duo detektiva, Dejan Varga (54) i Marin Beker (38), od kojih je stariji ozbiljno sjeban razvodom od Ane, na rubu suicida, dok mlađi ima toliko posložen život i manjak osobnosti da je nezanimljiv. Ilustracija sređenosti je izložba na zidovima kuće njegove sretne obitelji. Dobra fora je to što su te slike zapravo autorova mala posveta prijateljima, čije radove je ubacio u strip i tako diskretno promovirao. Kao i svoju sliku "And My Head Exploded", samo je nju okačio u mračnu kuću policiji sumnjivog slikara Butcha. Kad smo već kod posveta, spomenimo da je ovaj strip posvećen Miroslavu Cmuku, velikom znalcu i popularizatoru stripa i autorovu pokojnom prijatelju. Svim tim gestama je autor zadobio moje ljudske simpatije.
No vrijeme je da kažemo koju i o fabuli-gabuli u kojoj se nađu naši detektivi. Nađen je leš, dekapitirano golo žensko tijelo s bondage povezom pored valjda zadnje naftne crpke, točno tamo gdje je prije dvanaest godina Abadon započeo svoju karijeru serijskog ubojice, tad s lešom u položaju fetusa. Potpis ubojice je jasan, uvijek negdje upisano ili urezano slovo A i smjesa kojom ispire tragove s tijela je istog kemijskog sastava. Trećim svojedobnim ubojstvom, svećenika kojemu je s lubanje bilo skinuto meso, a u usta ubačena ceduljica s natpisom Otk 9:11 (Otkrovenje), Abadon se svojedobno legitimirao. Ubojstva se nakon ovoga novoga nižu, jer je očito da je krenuo u novi ciklus, čak mu podigao frekvenciju, nakon višegodišnje pauze. Dodamo li u skicirana kultna ubojstva i prstohvat apokalipse, univerzalnog začina za psihopatologiju, a naravno da je susrećemo, dobit ćemo jasne konture scenarija i morati se složiti da nije naročito originalan koliko pak god da je maestralno strip naslikan. Drugim riječima, ALU ipak nije ADU.
Bađunovi kadrovi su veliki, vrlo ih je malo po stranici, djeluju kao platna, često zauzimaju cijelu stranicu, na njima se vide slojevi, nanosi boje, nekad se one i cijede, i sve je uglavnom naslikano u tamnom spektru sive (obavezno čitati pri dobrom svjetlu) s bijelim oblačićima dijaloga i ponekom bijelom plohom ekrana ili krugom svjetla ili podlogom. Bađun zna naći intrigantne planove i kutove, dobiti volumene, dug je popis njegovih odličnih rješenja, kao što je ubacivanje kvazidokumenata i novinskih isječaka, slika u slikama, ekrana u ekranima... Postoje i neka koja su meni suvišna, kao ispisivanje marke automobila ili naznačavanje smjera pogleda.
Iako je strip vrlo amerikaniziran, posebno u predstavljanju policijskih kolega i stanice, on ga smješta u Hrvatsku. Neki varaždinski arhitektonski motivi su prepoznatljivi - spomenimo da je Bađun odličan u totalima, kao i u detaljima ili slikanju životinja - kao i brendovi u dućanu kojima je promijenio jedno slovo pa su na policama Kras, Ožujko i Frank.
Bađunov grad je velik i pust, turoban i otuđen, geometriziran. Pripovijedanje mu je nekad presporo, postoje ovdje kadrovi bez kojih pripovijedanje ne bi patilo, ali kompozicija stranice vjerojatno bi, za što nisam siguran da je dovoljno dobar motiv za uvrštenje. No to je sve nevažno, neka njegovih slika.
Osim već spomenutog scenarija koji kao da je AI napisala, veliki su problem dijalozi koji pate od zalihosti i neprirodnog pripovijedanja, nešto kao hrvatski filmovi iz 1990-ih, što im oduzima svaku ekspresiju sa svim tim zaista, oslovljavanjem po imenu u situaciji jedan na jedan, tom pompoznom i uštogljenom jeziku. Eto nekoliko citata: "Ne spominješ je previše često, ali posve je jasno kako je Ana činila veliki dio tvojeg života. Ne mogu ni zamisliti agoniju kroz koju si morao proći. Ja... Zaista mi je žao." Ili: "Ono što hoću reći je... Čast je raditi s tobom. Stvarno imaš iskustvo i kvalitetu. Ali ja zaista trebam tvoju pomoć da riješim ovo".
Ovakvim dijalozima svaka ekspresija je ukinuta, kao i svaka individualnost govornika, u ovom kontekstu i psovke zvuče nasilno i neprirodno, situacijska logika i dinamika su poništene.
Ali hajde, dečki obećavaju još četiri dijela, prva knjiga završava s klasičnim cliffhangerom, u drugoj knjizi bi bilo važno da im netko sredi scenarij (očekujem da prve žrtve nisu slučajno pored zadnje naftne crpke, a nešto od svojih očekivanja moram i prešutjeti da ne spoilam), a ako to sad već ne ide, premda scenarij načelno nikad nije cementiran, ove dijaloge nije problem riješiti da zvuče ljudski i uvjerljivo, pa i po cijenu dijaloške nekoherencije s prvim dijelom stripa. Sretno!
