Koliko je strip kao medij popularan, toliko je i omražen. Možda zato što ga je lako čitati, a užasno teško o njemu pisati. Budući da zauzima liminalan prostor između književnosti i likovne umjetnosti, strip od nas zahtijeva dvostruki napor. Ne samo da nam valja pročitati tekst, nego moramo protumačiti i sliku. Povrh svega, sam je medij himera s nekoliko glava koje gledaju u različitim pravcima, pa ga kritika onda tako i tretira – kao neman koja je jednim dijelom u visokoj umjetnosti, a drugim u kloaki popularne kulture. Čas ga čitamo opušteno, impresionistički, čas se moramo pozivati na književne teoretičare i povjesničare umjetnosti da protumačimo političke alegorije i teške obiteljske traume koje autorice tematiziraju.
Strip u društvo, dakle, zasijeca s mnogih strana, a koliko to uspješno radi, ne možemo uvijek točno prosuditi jer, kao što himera jurca na sve strane, tako i kritičari bauljaju u njezinoj neuhvatljivoj sjeni. Netko će vidjeti glavu lava, netko drugi pak trup koze, a treći nešto sasvim deseto. Upravo o kutu gledanja i sjeni koju strip na nas baca ovisi hoćemo li o njemu govoriti kao o banalnoj razonodi za djecu ili kao o slojevitoj naraciji koja zavređuje Pulitzera. Jul Maroh, multidisciplinarni umjetnici i transfeministički aktivisti, kako kratka biografija na kraju hrvatskog izdanja kaže, u svom su se hvaljenom i nagrađivanom stripu “Plava je najtoplija boja” (V.B.Z, 2021) uhvatili delikatne teme: lezbijske ljubavi. Djelo je 2013. godine slavodobitno ekranizirao redatelj Abdellatif Kechiche, adaptirajući radnju tako da bude više po ukusu mainstream publike. Teško je zaboraviti eksplicitne i dugotrajne scene lezbijskog seksa između glumica Lée Seydoux i Adèle Exarchopoulos, o kojima je brujala svjetska javnost. No iako je ispoštovao simboliku plave boje, redatelj filma “La Vie d’Adèle” radio je intervencije koje katkad nisu u duhu stripa. Ne ulazeći u to zašto V.B.Z. ovaj strip objavljuje tek sad, a ne kad ga je kontroverzna ekranizacija popularizirala, važno je to što će ga hrvatska publika napokon imati priliku pročitati. Ne samo zbog LGBTQ+ tematike nego i zbog toga što je bitno raditi na popularizaciji umjetničkog stripa, koji je kod nas ozbiljno zapostavljen.
Maroh su rad na stripu “Plava je najtoplija boja” počeli kad su imali 19 godina i ti se tinejdžerski počeci itekako osjete. Ponajprije u tekstu, koji, iako mjestimice banalan i patetičan, svejedno ne možemo zbog toga kritizirati. Tekst namjerno podržava ton kakav koristimo prilikom pisanja intimnog dnevnika, računajući na to da ga nitko neće čitati. Plavom su bojom označeni, zapravo posebno istaknuti, važni detalji u životu pripovjedačice Clémentine. Tako i dnevnik koji ona nakon svoje smrti ostavlja djevojci Emmi na čitanje – ima plave korice. Taj je plavi notes zapravo priča unutar priče. On posreduje između različitih pripovjednih trenutaka, poput poruke u boci, i jedini zapravo zadržava simbolički značaj plave boje u trenutku u kojem ona gubi svoju vrijednost. Strip počinje riječima: “Ljubavi moja, kad ti budeš čitala ove riječi, ja više neću biti na ovom svijetu”. Raspoloženje je tmurno, priča tragična. Znamo da neće biti sretnog završetka, ali ta nas plava boja ipak tjera na čitanje. U trenutku u kojem priča počinje, plava je tek jedna od mnoštva drugih boja, stopljena s prigušenim koloritom svakodnevice. No posredstvom intimnog dnevnika plavih korica, Clémentine nas vraća u svoje srednjoškolske dane, kad je sve oko nje bilo sivo, dok su pripovjedno važni detalji bili nježno plavi i odskakali su od okoliša. Ova se razlika gubi kad je Clémentine prinuđena naglo odrasti: roditelji ne prihvaćaju njezinu lezbijsku vezu s Emmom i izbacuju je na ulicu. Ti su kadrovi roditeljskog nasilja prijelomni jer pripovjedačica u tom trenutku gubi svoj romantični i sanjarski pogled na svijet. “I odrasla sam brže nego što sam planirala”, kaže Clémentine dok gledamo kako njezino golo tijelo više nije crno-bijelo nego obojeno. Plava boja gubi svoju toplinu, postaje standardno hladna.
Ilustracija vjerno prati pripovijest i evocira alternativnu, grunge estetiku devedesetih. Ne mogu reći da sam ljubiteljica ovakvog stila, iako odlično prati ekspresivnost likova, njihovu “ružnoću”. Umjetnici grade svoj stil neovisno o afinitetu čitatelja: to što osobno više volim drugačiju vrstu crteža i linija, nimalo ne umanjuje moje uživanje u priči općenito. Ipak, najdraži su mi oni kadrovi u kojima autor(ica) gubi uzde nad vlastitim potezima i crtež preuzima glavnu riječ, kao da emocija nije posredovana crtežom nego obrnuto: ilustracija je dovela emociju u postojanje. Kadrovi u kojima Clémentine sanjari o lezbijskom seksu s Emmom, čije fantazmatske ruke polako meandriraju po rubu pidžamskih gaća kao dvije plave rijeke, podsjećaju pomalo na Enkija Bilala i njegovu plavu, ali s jasnim queer predznakom. Ovakvo sam oduševljenje osjetila samo još jednom, pred sam kraj. Pogreb je ispraćen crtežom koji rastače tri minijaturna kadra u nervozne linije pogrebne crnine, a one potom zakrivljene padaju s odijela u tamu grobnog mjesta. Ako me scena s plavetnim rukama podsjetila na Bilala, ovaj me pak trenutak podsjetio na Joanna Sfara. Francuska je stripovska tradicija doista vrlo bogata, pa je vrlo lako povlačiti paralele i u crtežu jednog umjetnika prepoznavati tuđe poteze.
Jul Maroh koriste nepretenciozni, intimistički ton da se dotaknu tema koje nadilaze osobno. To je važan pripovjedni sloj koji u ovom, sad već suvremenom klasiku, ne smijemo previdjeti. Pitanje homofobije u prvom je planu. Ne govorimo samo o otvorenoj netrpeljivosti školskih kolega i prijateljica, roditelja – već i o pošasti autohomofobije. Maroh ne prikazuju lezbijski odnos kao savršen, dapače. “Za Emmu je njezina seksualnost dobro okrenuto drugima. Društveno i političko dobro. Za mene je to najintimnija stvar koja postoji. Ona to naziva kukavičlukom, a ja samo nastojim biti sretna…”, žali se Clémentine svom dnevniku. Dva kadra ranije vidimo izbornu pobjedu bivšeg francuskog predsjednika Sarkozyja. Intimno dnevničko javljanje i zbilja u očitom su nesrazmjeru: je li uopće moguće biti sretna lezbijka u zemlji s desničarom Nicolasom Sarkozyjem na čelu? Redatelj Abdellatif Kechiche od lezbijskog je seksa napravio međunarodni spektakl, a toga u stripu doista nije bilo. Realnost, dakle, čini dodatan interpretacijski sloj za svako čitanje lezbijske intimnosti zatvorene u “četiri zida”, ne samo u stripu nego i izvan njega. Trebali bismo, stoga, obratiti pažnju tko se tom interpretacijom stripa u nas bavi i kako. “Plava je najtoplija boja” iznimno je ostvarenje koje toplo preporučujem, sviđale se vama žene ili ne.
