Većinu života Helene Hanff (1916–1997) borila se za egzistenciju. Dijete “velike depresije”, mogla je priuštiti samo jednu godinu koledža, pa je uglavnom bila samouka. Do objavljivanja kratkog epistolarnog romana ‘’Ulica Charing Cross 84’’ bila je relativno nepoznata televizijska scenaristica i autorica knjiga za djecu. Rodom iz Philadelphije, nakon dobivene stipendije odlazi i ostaje u New Yorku. Željela je biti dramski pisac. Prije tridesete napisala je dvadeset drama, no nijedna nije dospjela na pozornicu. O pokušajima i promašajima proboja u kazalište pisala je u memoarima ‘’Underfoot In Show Business’’ (1961). Umire siromašna u staračkom domu. Bolničke su troškove pokrili tantijemi i fond za pomoć piscima. Ipak, popularnost i odana baza fanova Charing Crossa sedamdesetih joj godina donosi relativno kratkotrajno financijsko olakšanje. Knjigu 1981. James Roose-Evans adaptira za kazalište, a godinu poslije dolazi na Broadway. Zloglasni kazališni kritičar Frank Rich tad zapisuje: ‘’Ovo nije predstava nego popodnevna čajanka”. Ni kazališna, a poslije ni filmska adaptacija s Anne Bancroft i Anthonyjem Hopkinsom, ne usuđuju se odmaknuti se od predloška. U središtu su uvijek pisma i ljubav prema knjigama, i to pretežito starim.
Helene se predstavlja već na prvim stranicama: ‘’Ja sam siromašna spisateljica sklona antiknim knjigama, a knjige koje želim ovdje je nemoguće nabaviti osim u rijetkim i vrlo skupim izdanjima, ili u izdanju Barnes and Noblea, polovne i prljave, pune žvrljotina srednjoškolaca’’. Njezina idealizacija Londona nakon viđena oglasa u Saturday Review of Literature preko beznačajnih sitnica, i dvadesetogodišnje razmjene pisama s londonskim knjižarom Frankom Doelom, smještaju nas u mekanu, udobnu fotelju, gdje se utjeha ne mjeri novcem nego u tvrdom, kožnom uvezu i zlatnoj kaligrafiji rijetkog, ali iznimno povoljnog izdanja. Pisma putuju preko Atlantskog oceana od 1949. do 1969., novac se šalje u običnoj kuverti. London je ranjen, dani su teški. Helenina pisma prozor su antikvarijatu Marks & Co. u njujoršku svakodnevicu i šetnje Central Parkom, navijanje za Dodgerse te fascinaciju lokalnom politikom. Prijateljstvo je neobično čvrsto. Šalju se paketi konzervirane i svježe hrane ne bi li se isprao gorak okus američke vanjske politike. Ključno je meso. No tu su i nimalo nevažne najlonke, ali i otvoreno, bez zadrške, nezadovoljstvo: ‘’Ovo nije Pepysov dnevnik, ovo je nekakva blijeda zbirka ULOMAKA iz Pepysova dnevnika po izboru nekog urednika s previše slobodnog vremena, dabogda gorio u paklu. Mogla bih pljunuti na njega.’’ Helene čita sve od Jane Austen do Izaaka Waltona, od Platona do Virginije Woolf. Trača Johna Donnea.
Iako je Frank protagonist gotovo svakog pisma, Helene prvo nakon njega dobiva pisma od Cecily, zatim Megan, pa Billa, Nore, onda i susjede Mary, da bi posljednja došla od tajnice Joan i Frankovih kćeri. Nude joj smještaj, pozivaju je na krunidbu kraljice Elizabete II., no uvijek je sprečava nešto, bilo novi zubi, bilo kronična besparica, jer njezin džemper izgrizli su moljci, pepeljara je puna, a kauč je pohaban i kupljen star. No ponovno je fina prijateljska gesta prozor u jedan bolji svijet kad joj Maxine ushićeno piše: ‘’Tvoja knjižara je predivna, ravno iz Dickensa, da je vidiš, izbezumila bi se od sreće. (…) Police se protežu u vječnost. Protežu se sve do stropa i stare su i sivkaste, poput stare hrastovine koja je s godinama upila toliko prašine da drvo više nema vlastitu boju’’. Ekscentrična Helene neće nikad upoznati drugu stranu pisma, samozatajnog Franka. Gledat će ga tek na fotografijama. Djeca će odrastati, doći će gubici, a potrebe se mijenjati. London će vidjeti prekasno, u vremenu u kojem antikno knjižarstvo izumire, a mijenjaju ga uredski kompleksi. Thomas Lask u New York Timesu davnu kritiku počinje tezom kako je riječ o knjizi iz 19. bačenoj u 20. stoljeće. Na hrvatske police, zahvaljujući Petrinim knjigama i vrsnom prijevodu Ire Martinović, bestseler ulijeće 52 godine nakon prvog izdanja. U naoko malenu, banalnu knjižicu, upisano je toliko humora, iskrenosti i topline da njezinu nježnost ne ubija ni prašnjava spomen-ploča iznad koje posve očekivano u londonskoj ulici danas bliješti McDonald’s.
