Kultura
222 prikaza

Totalitaristička utopija na ruševinama građanskog rata

1/2
PROMO
Kako stanovnici uređene države, kako je mi vidimo, kao što je Finska zamišljaju distopijsku budućnost? Odgovor na to pitanje u jednoj je mjeri moguće pronaći u romanu ‘Nebo’ finske spisateljice Piie Leino

Načelno, dva su glavna pristupa znanstveno-fantastičnom žanru. Moguće je stvarati potpuno novi svijet koji postoji sam po sebi i unutar njega logiku koja funkcionira neovisno o realnosti, iako takve priče često počivaju na snažnoj alegoriji, što ih čini i više utemeljenima na stvarnim događajima, od onih koje se izravno oslanjaju na društvene prilike, da bi prikazale neki oblik alternativne prošlosti ili budućnosti. Roman “Nebo” finske spisateljice Piie Leino, dosad vjerojatno nepoznate hrvatskoj publici, svakako pripada drugoj skupini.

Smješten u 2058. godinu, u svojevrsni grad-državu Helsinki, u vrijeme nakon nekakvoga građanskog rata (ni na jednome mjestu nije sasvim objašnjeno kakvog točno niti kojeg trajanja), prikazuje isječak iz svijeta razjedinjenog u upravo takve manje zajednice ograđene od okoline. Svijet je to izrazitih podjela, potpuno kontroliran od strane vlasti, ukratko ulazimo u stanje sveopće otuđenosti. Ljudi postoje kao jedinke za sebe, ne zaljubljuju se, ne održavaju bliske odnose, ne rađaju djecu. Središnji motiv romana je naslovno Nebo, prostor virtualne realnosti u kojemu je moguće promatrati “svijet kakav je nekad bio”, svojevrsnu romantiziranu verziju stvarnosti koju mi sad živimo. Pristup Nebu nemaju svi, ono je pitanje socijalne privilegije i mogućnosti. Upravo tamo susreću se dvoje protagonista, Akseli i Iina, nakon čega se odlučuju sastati i u stvarnosti, jer potpuno očekivano (ne zbog uvjerljivosti razvoja likova i odnosa među njima, nego isključivo formulaičnosti priče) ulaze u ljubavnu vezu. O kojem god se pristupu znanstveno-fantastičnom romanu radilo, zajedničko im je, i rekla bih najvažnije, da logika tog alternativnog svijeta funkcionira unutar sebe i da je kao čitatelji nemamo potrebu preispitivati. U slučaju stvaranja potpuno nove stvarnosti, to možda zahtjeva više mašte, dok oslanjajući se na činjenice iz stvarnosti koju poznajemo, za očekivati je da ćemo naići na barem donekle utemeljenu projekciju, drugu verziju svijeta koja je u nekoj mjeri ipak moguća. Tu leži težina žanra, s obzirom na to da je potrebno ne samo poznavanje aktualnih okolnosti, nego i spretno tumačenje, sposobnost povezivanja i predviđanja uz, podrazumijeva se, spisateljsku vještinu. Svega navedenog u ovom romanu ima, nažalost, malo.

 | Author: Vuković & Runjić Vuković & Runjić

Kako stanovnici uređene države, kako je mi vidimo, kao što je Finska zamišljaju distopijsku budućnost? Odgovor na to pitanje u jednoj je mjeri moguće pronaći u ovom romanu - ništa nije poduzeto da bi se spriječile klimatske promjene, društvo je generalno apatično, nacionalizam je u porastu, izbjeglička kriza je stvar prošlosti, a kako se završila nije sasvim jasno, kao ni puno toga drugog. Helsinki je u nekoj vrsti totalitarističke utopije, njime vlada stranka Svjetlo, koja kontrolira Nebo, no ni njihovo ustrojstvo, kao ni sam pristup Nebu, nisu do kraja objašnjeni. Šteta, s obzirom na to da se radi o potentnoj ideji koja svakako ima uporište u trenutačnoj situaciji u Europi (mora se priznati autorici da je ipak vizionarski postavila ideju o ograđivanju država i prije eskalacije sukoba u Ukrajini i finskog odgovora). Sve teme načete u ovom romanu generalno su važne i otvaraju promišljanje o našoj budućnosti, no u tekstu su obrađene manje ili više površno. Odaje se dojam kako je upravo ta težnja zahvaćanju svih kriznih točaka suvremenog društva onemogućila da se ijedna dubinski obradi ili prikaže u nekom literarno zanimljivom ekstremu. To bi se moglo opravdati da se radi o djelu iznimno mladog autora koji tek istražuje žanr, no pomalo je razočaravajuće kad je riječ o autorici koja više od dvadeset godina radi kao novinarka za Finsku novinsku agenciju, zbog čega je za očekivati pronicljiv i dubinski uvid u suvremeno društvo. Otvaraju se tu teme poput finskog nacionalizma, za koji je pretpostaviti da dovodi do separacije i ograđivanja, skinheadsa, koji su prikazani kao magijski pojam, sveprisutni u razgovoru, ali nigdje konkretni u tekstu, te konzumerizma i potrošačkog društva, što čak i funkcionira u okviru teme zatomljenih želja, nadovezujući se i na romantični aspekt priče među protagonistima. Daleko najveći problem takvog društva, prema ovom romanu, odnos je s muslimanskim stanovništvom, nažalost tek okrznut u tekstu u vidu sjećanja na jednog Akselijeva prijatelja iz djetinjstva, Ahmeda, koji djeluje kao nužno upisan u priču - ako već spominjemo muslimane, neka postoji jedan s imenom, nema veze što nema osobnost i nije nikako relevantan za tijek radnje. Najzanimljivija postavka izložena u romanu je odnos vladajućih prema socijalno ugroženim skupinama, opisanima kao “starci i drugi kojima je potrebna socijalna pomoć”, koje i dalje neobjašnjena vlada koristi za iskazivanje snage - ne postoji sustav socijalne države, nego oni “plaćaju prošnjom na mjestima koja su im za to određena. Tako se prosjaci ne motaju posvuda i ne dovode u pitanje snagu države, nego su njezina pojavnost”. (str. 48-49)

No čak i korektno postavljene teme padaju pod literarnim izrazom, što je vjerojatno slučaj i izvornog teksta, iako ne znam što bi navelo da u hrvatskom prijevodu stoji rečenica poput “Iina žudi za čamcem i pokušava izdržati oštro briđenje svojih misli i vidjeti bezbrojne detalje”. (str. 102), koja ne označava ništa i svakako ne pridonosi čak i pojedinim pametno načetim temama u romanu. Nije izuzetak, tekst obiluje neinventivnim motivima jela od kukaca, mirisa bagremova cvijeta, zavođenja u žarkocrvenoj haljini (koja “otkriva grudi, noge i ruke”), pravilnoga gibanja nepravilnih valova itd.

Roman je iz nekog razloga nagrađen Europskom nagradom za književnost i tu je možda najveći njegov problem, prezentacija koja mu više odmaže. Ono što se Nebu mora priznati je činjenica kako se radi o knjizi koja nije opterećujuća i ima zaista prohodan ritam. Također, istraživanje međuljudskih odnosa i pozicije moći muškaraca nad ženama u apatičnom futurističkom svijetu nešto je što se svakako pamti i navodi na promišljanje. Čitatelji koji traže ljubavni roman smješten u nešto drugačiju atmosferu, to će dobiti i možda uživati u romanu. Oni koji ipak traže intelektualno izazovnu distopijsku literaturu, vjerujem da mogu proći daleko bolje.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.