Ona u toj potresnoj knjizi svjedoči o vlastitoj tragediji, vodeći čitatelja kroz labirint svoje boli, tuge i kaosa u kojem se odjednom našla, sve do trenutka u kojem pronalazi snage da ponovno preuzme kontrolu nad svojim životom. Također donosi izvrsnu antropološku analizu uloge udovice u različitim kulturama i religijama te tako pokazuje kako se zapravo i nije mnogo toga promijenilo u tom statusu žene u posljednjih tisuću i više godina.
Erica Johnson Debeljak rođena je u San Franciscu, a dolazi iz obitelji odvjetnika i liječnika. Studirala je u New Yorku francusku književnost, zatim je stekla magisterij iz ekonomije, te je potom radila u sektoru investicijskog bankarstva. Tek je dolaskom u Sloveniju početkom ‘90-ih, kad se udala za Aleša Debeljaka, svoju novu domovinu, počela prevoditi, a potom i pisati. Prvu knjigu eseja, “Strankinja u kući urođenika”, objavila je 1999., a u njoj je opisala svoje dojmove i razmišljanja o Sloveniji. Nakon toga uslijedile su zbirka kratkih priča “Tako si moj”, zatim memoari “Zabranjeni kruh” te romani “Antifa Zona” i “Tvornica bicikla”, sve u izdanju Modrijana. Njeni radovi objavljivani su u Italiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Slovačkoj, Finskoj i Mađarskoj. Proza “Djevica, supruga, udovica, kurva” izabrana je za knjigu godine na 37. slovenskom književnom sajmu, a u Hrvatskoj je objavljena u izdanju Frakture. Autorica je bila gošća na zagrebačkom Festivalu svjetske književnosti.
BestBook: U svojoj najnovijoj knjizi vrlo otvoreno i hrabro pišete o tuzi, boli, bespomoćnosti i zbunjenosti nakon gubitka supruga, ali i o tome kako ste smogli snage i ponovno preuzeli kontrolu nad svojim životom. Što je bio glavni motiv za pisanje?
Ovo je knjiga koju sam morala napisati. Nisam imala izbora. Kad se dogodi užasna trauma ili gubitak kao što je ovaj, kronologija tvog života potpuno se poremeti. Ništa više nema smisla. Prošlost se više ne ulijeva u sadašnjost koju ste poznavali, niti u budućnost koju ste očekivali. To je nekakav kaos, gotovo ludilo. Jedini način da preživite takav raskid je rekonstruirati kronologiju svog života tako da ponovno ima smisla. Ovo se ne odnosi samo na pisce nego na svakoga tko pati od snažne tuge ili traume. Pripovijedanje je bitno ne samo za ponovno uspostavljanje kronologije nego je također bitno ispričati priču drugima, a ne samo sebi, tako da ne morate sami nositi teret svoje tuge i traume. Često opisujem pisanje prvog dugog poglavlja ove knjige kao najbrže i najlakše pisanje koje sam ikad napravila. Bilo je gotovo kao povraćanje. Traumu povratka kući mrtvom suprugu doslovce sam morala izbaciti iz svog tijela kroz pisanje. Nakon tog prvog poglavlja, odlučila sam da projekt ima smisla samo ako sam potpuno iskrena i otvorena te da ću, nakon što završim, odlučiti ima li knjiga više od osobne terapeutske vrijednosti, ima li književnu vrijednost i treba li je objaviti i predstaviti čitateljima.
BestBook: Kako ste se osjećali dok ste pisali knjigu? Je li vam bilo teško tako otvoreno i bez zadrške pisati o tako intimnim osjećajima i teškim temama kao što su smrt, gubitak supruga, osjećajima?
Pitam zato što je smrt još za većinu ljudi tabu... Smrt nam je prije jednog stoljeća bila mnogo poznatija, ali nam je postala strana, čudna, gotovo neprirodna. Veliki filozof smrti Philippe Aries smatra da se najveći pomak dogodio kad su ljudi počeli umirati u bolnici, a ne kod kuće, te više nismo imali intiman kontakt sa smrću i umiranjem. I tako smrt i tugovanje postaju medikalizirani, birokratizirani, privatizirani, a postoji čak i neobičan osjećaj srama povezan s tim. Kao što rekoh, ovu sam knjigu napisala gotovo iz terapeutske nužde. Dakle, moj cilj nije bio ublažiti bol koju sam osjećala, niti bijes zbog reakcije društva, a niti maskirati te emocije u profinjenu književnu prozu. Htjela sam da bol bude sirova. Kad je knjiga objavljena u Sloveniji, pokazalo se da ima i katarzičan učinak na čitatelje. U kratkom vremenu izlaženja, od veljače 2021., prodano je 8000 primjeraka, a iz knjižnice posuđeno više od 10.000 primjeraka. Osvojila je nagradu za najbolju knjigu godine na Slovenskom sajmu knjiga 2021., a ja sam imala zapanjujuću i dirljivu komunikaciju s bezbrojnim čitateljima o njihovim iskustvima vezanim za smrt, gubitak i bol.
BestBook: Otvorili ste posve novu temu – status udovice, te pokazali što se sve mijenja u životu žene s tim statusom, od financija i odnosa prijatelja prema udovici pa do restrikcija vezanih za njen seksualni život. Što vam je na tom putovanju bilo najteže i što vam je najviše pomoglo da prihvatite tu ulogu?
Nisam prihvatila tu ulogu - pokušavam izmisliti novu ulogu. Ali najteži dio bila je jednostavno šokantna spoznaja nakon Alešove smrti da sam kao udovica imala nižu ulogu u društvu nego što sam imala kao supruga, te da je u nekom smislu moj život žene, kao vitalan, fizički, seksualni život, smatran završenim. Mlade čitateljice feministkinje ponekad me prekore da sam toga trebala biti svjesnija prije jer se single žene, pogotovo starije žene, smatraju problematičnima u društvu. Moja divna (i neudana) urednica u Mladinskoj knjizi, Nela Malečkar, samo se nasmijala svojim lijepim osmijehom i rekla mi da u hijerarhiji slobodnih žena udovica zapravo ima najbolji položaj: sama je zbog tragedije, a ne vlastitom krivnjom. Rastavljena žena, s druge strane, gotovo sigurno snosi neku krivnju za kraj braka, a ženu koja se nikad nije udala, koja nije postala majka, jednostavno gledaju kao nakazu.
BestBook: Ali udovica je često, kao što pišete, stigmatizirana...
Udovica je ambivalentan lik. U povijesti je često imala obilježja časne sestre - čista, asketska, povezana s crkvom, ili je pak doživljavana kao seksualno opasna, nezasitna, zavodnica tuđih muževa; to je legendarna vesela udovica. Ali u svakom slučaju, ona je obilježena smrću, što je svojevrsna stigma. Zanimljivo je da su u nekim mjestima i u nekim vremenima udovice imale privilegije koje udane žene nisu imale, poput posjedovanja imovine ili ulaska u financijske transakcije, dok su ih u drugim mjestima i u drugim vremenima slali u samostan ili bacali na muževu pogrebnu lomaču. Dakle, to je mješovita slika, vrlo ovisna o zakonima o nasljeđivanju i braku te ulozi žena u društvu.
BestBook: Rekli ste svekrvi da nećete biti tipična udovica. Jeste li pod time mislili da nećete prihvatiti sliku udovice kakvu nameće društvo već stotinama godina, dakle, ženu koja nosi crno i više ne pogleda niti jednog muškarca?
Kad sam to rekla, zapravo sam mislila da neću biti kao tipična slovenska udovica, svaki dan odlaziti na grob, paliti svijeće, njegovati cvijeće. Ali neočekivano, Alešov grob postao mi je mjesto velike utjehe, i još je. A što se tiče Alešove majke, ona je veličanstvena žena koja je hrabro nosila svoju strašnu tugu i bila velika podrška meni i mojoj djeci.
BestBook: Osim o ulozi udovice, govorite o još nekoliko uloga žena – djevice, supruge/kraljice i kurve, donoseći kroz analizu tih položaja žene prilično preciznu antropološku sliku društva. Je li se nešto promijenilo tijekom stoljeća u odnosu prema tim ulogama žene u društvu?
Naravno, u modernim, sekularnim društvima, žene imaju više slobode nego što su imale u drugim društvima i povijesnim razdobljima, ali patrijarhat je još jak na načine koje primjećujemo, kao što su žene izgubile ustavno pravo na pobačaj u mojoj domovini Americi, i na načine koji su suptilniji, skriveniji ispod površine društva. Na primjer, sjećam se da sam išla na vjenčanje kad sam pisala ovu knjigu. Mlada, iako već trudna, nosila je djevičansko bijelo i otac ju je dao mužu, novome muškom zaštitniku. Naravno, mogli bismo reći: oh, to je samo tradicionalno i simbolično, šarmantno je i bezopasno, ali još odražava ulogu žena kao vlasništva muškaraca i kao seksualno podređene robe. Upravo sad su feminizam kao pokret i prava žena koja smo tek nedavno uzimali zdravo za gotovo, napadnuti. Činjenica da danas u nekim američkim državama trudnice i djevojke koje su bile silovane ili čiji je život ugrožen, recimo izvanmaterničnom trudnoćom, ne mogu dobiti potrebnu medicinsku pomoć, potpuno je šokantna. To je kao iz srednjeg vijeka. Čini se da će se žene ponovno morati boriti, i to žestoko, ako se ne želimo vratiti i živjeti na način na koji smo živjeli stoljećima prije.
BestBook: Također pišete o ružnim glasinama o navodnom samoubojstvu Aleša Debeljaka, koje su nakon njegove smrti počele kružiti Ljubljanom, a doprle su i do Zagreba. Što mislite, zašto su ljudi mislili da se uspješan čovjek, pjesnik i profesor, suprug i autor mnogih knjiga, ubio? I kako ste se nosili s tim?
Pa, prihvaćam da je Alešova smrt bila čudna i na neki način neobjašnjiva i misteriozna, što je razlog zbog kojeg je pokrenula toliko glasina i nagađanja. Jedan od razloga zbog kojih su glasine poprimile takav oblik kakav jesu, a koji je možda specifičan za slovensko društvo, jest ikonografija melankoličnog i suicidalnog pjesnika, stereotipnog i gotovo omiljenoga kulturnjaka. Ali postoje i drugi razlozi, koji su univerzalniji. Kao što sam rekla, smrt je tabu i strah od nje, a smrt poput Alešove, tako iznenadna i neočekivana, koja je moćnog čovjeka u najboljim godinama upravo oduzela životu, možda je najstrašnija. Reći da je počinio samoubojstvo znači reći da je iza događaja stajala agencija, da nije bilo slučajno i iz vedra neba. Drugim riječima, znači reći: to se meni ne može dogoditi, ovo se ne može dogoditi mojemu mužu, ja sam sigurna, ja sam imuna na smrt. Ali iako sam na kraju uspjela razumjeti ovaj odgovor, zbog svih tih glasina i tračeva, čak i na sprovodu, podivljala sam od bijesa. Osjećala sam da ga društvo ne poštuje. I malo tko se udostojio pitati me što ja mislim. Devet mjeseci nakon Alešove smrti, za Delovu Sobotnu prilogu napisala sam tekst u kojem sam objasnila, analizirajući zašto su ljudi tako reagirali, neke okolnosti njegove smrti, poput one da je policija službeno proglasila da je to bio nesretni slučaj. Najvažniji učinak tog članka je da sam uopće progovorila o tome što se dogodilo, da sam konačno otvorila usta i upotrijebila svoj glas. Bilo je to nevjerojatno osnažujuće i na kraju je dovelo do pisanja ove knjige.
BestBook: Vaša se knjiga može svrstati u žanr autobiografske proze, koji je zadnjih godina vrlo popularan u svijetu. Što mislite, zašto ljudi vole čitati o tuđim tragedijama?
Ova je knjiga malo drugačija, hibridni žanr, jer ne uključuje samo moju priču nego i nevjerojatne priče legendarnih udovica u povijesti i mitovima. Ali da, autobiografija je postala vrlo popularan žanr. Mislim da možda postoje razdoblja u povijesti u kojima su čitatelji gladni stvarnih priča, a možda su ovo vremena u kojima mnogo neistina kruži javnim životom i ljudima treba nešto što smatraju autentičnim, istinitim, a ne izmišljenim. Novim valom memoara i autobiografije više ne dominiraju autobiografije velikih ili slavnih ljudi nego manje poznatih autora koji pričaju intimnije priče, često o traumatičnim iskustvima, kao što su silovanje, incest, ovisnost ili, u mojem slučaju, tuga. Autobiografija također može istaknuti prethodno marginalizirane društvene identitete. Doista, autobiografija je uvijek služila funkciji stvaranja identiteta i empatije za takve identitete u čitalačkoj publici: osvještavanja čitatelja o životnim iskustvima koja nisu njihova. Sjetite se, na primjer, memoara o holokaustu. Postoji, međutim, nesretna tendencija da se na autobiografski žanr gleda kao na neki način inferiorniji od romana ili poezije. Ali zapravo u svim tim žanrovima postoji nekvalitetna i visokokvalitetna književna produkcija. Naravno, u mnogim romanima ima autobiografskog sadržaja, a u mnogim memoarima transcendentnih književnih kvaliteta.
BestBook: U Sloveniji živite više od 25 godina i u knjizi pišete i o svojim zapažanjima imigrantice, strankinje, žene koja je došla iz druge sredine. Kad ste došli početkom ‘90- ih, što vam je bilo najteže prihvatiti? Koje su bile najvidljivije razlike između Amerike i Slovenije?
Teško je sjetiti se tih ranih dojmova. Toliko toga se promijenilo u posljednjim desetljećima, kako u Americi tako i u ovom dijelu svijeta. Naravno, Ljubljana mi je bila užasno mala i uspavana te ruralna u usporedbi s Manhattanom. Slovenci su mi tad govorili da je Zagreb kozmopolitska prijestolnica s najljepšim i najotmjenijim ženama. Ali bila sam iznimno sretna tijekom godina nakon što sam došla u Sloveniju. Možda zvuči kao klišej, ali bila sam mlada i zaljubljena, i bilo je toliko toga za naučiti i otkriti u novoj zemlji. Lokalnim se ljudima to uvijek činilo čudnim – većina bivših Jugoslavena mislila je da sam luda što sam New York zamijenila Ljubljanom – ali nikad se nisam osvrtala, nikad nisam požalila zbog tog poteza.
BestBook: Rođeni ste u San Franciscu, studirali francusku književnost na Sveučilištu Columbia u New Yorku, radili u bankarskom sektoru. Jeste li tad razmišljali o tome da će se vaš život totalno promijeniti odlaskom u Sloveniju i da ćete postati spisateljica?
Bila sam malo naivna. Preselila sam se iz San Francisca u New York, pa sam pomislila da nije neka velika razlika skočiti preko Atlantika i preseliti se u Europu, i to ne čak u zapadnu Europu nego u malu novu državu Sloveniju. Kako se pokazalo, odabir egzila, čak i dobrovoljnog egzila, vrlo je ozbiljan korak koji vam zauvijek mijenja život. Iako su putovanja i komunikacije promijenili prirodu i trajnost egzila, ipak sam jače osjećala emocije određenih promjena u svom životu: kad sam i sama postala majka, kad se moja majka razboljela i nisam mogla biti uz nju, kad je Aleš umro. Ali zasigurno je jedan nevjerojatan i neprocjenjiv dar u ovoj priči to što sam postala spisateljica, što je na mnogo načina bila izravna posljedica moje migracije. Prije svega, ta velika životna promjena dala mi je materijal za moje prve knjige: ‘Tujka v hiši domačinov’ i ‘Zabranjeni kruh’. Ali isto tako, život s Alešom i kretanje u njegovim društvenim krugovima pružili su mi mogućnosti koje sigurno ne bih imala da sam ostala u Americi.
BestBook: Kako slovenski čitatelji reagiraju na vašu prozu?
Imam vrlo posvećenu publiku u Sloveniji i jako ih cijenim. Smiješna je to situacija jer sam se malo natezala sa slovenskim književnim establišmentom jer sam takozvana ‘tujepisoča pisateljica’ – pišem na engleskom, ali su praktički sve moje knjige prvo objavljene u slovenskom prijevodu. Smatram se slovenskom spisateljicom jer je to društveno tkivo u kojem živim i stvaram. To je mjesto na kojem imam moćan odnos s čitateljima, a naravno, tu sam i počela pisati. Mojim slovenskim čitateljima svejedno je na kojem jeziku pišem. Uvijek kažu: ‘Ti si naša!’ Mnogi ljudi u Sloveniji, i čitatelji i književni profesionalci, vjeruju da je samo Amerikanac, ili barem ne Slovenac, mogao napisati tako brutalno iskrenu priču kao ‘Djevica, supruga, udovica, kurva’, jer se slovenski pisci ne bi mogli otkriti na taj način. To je možda istina. Ne znam, ali u svakom slučaju mislim da sam obogatila slovensku književnu scenu stilom svoje proze, koji je drugačiji od srednjoeuropskih pisaca, možda izravniji, te svojim istraživanjem autobiografskog žanra. I obrnuto je istina: moja književna karijera u Sloveniji uvelike mi je obogatila život i omogućila mi da preživim ove protekle godine, koje su bile toliko izazovne.
BestBook: Kako vidite Sloveniju danas?
Sloveniju doživljavam kao svoj dom. Ima, naravno, mnogo mana, često i neinspirativnu, pa čak i korumpiranu vladu - tu posebno mislim na Janšinu vladu, ali svejedno osjećam veliku simpatiju prema građanima Slovenije i prema ljudima svih drugih država koje su 1989. nastale iz svoje socijalističke i u nekim slučajevima autoritarne povijesti, nadajući se boljoj budućnosti, samo da bi se našli u distopijskoj situaciji u kojoj smo svi sad: rat, nejednakost, klimatske promjene, izrabljivački kapitalizam, demokracija kao nešto više od ispražnjenih ideja. I osjećam veliki prijezir prema takozvanim demokracijama – uključujući i moju domovinu, koje nisu uspjele potpuno ispuniti svoja obećanja i ideale. Malo se toga dobroga može reći o današnjem stanju u svijetu, malo je mjesta na kojima bismo mogli pronaći nadu. No unatoč tome imam dobar život u Sloveniji, divna prijateljstva, poticajnu kreativnu karijeru, svoju beskrajno zanimljivu djecu, koja dolaze i odlaze u svoje mladenačke avanture, i sjajna sjećanja na divnog čovjeka koji me prije gotovo 30 godina doveo u Sloveniju.
