Premda nadrealnog okvira, ovo je Tribusonova priča o nastanku i razvoju fašizma

Premda Gorana Tribusona šira čitateljska publika ponajviše prepoznaje kao pisca krimića i autora koji stoji iza lika Nikole Banića, jednog od najdojmljivijih “domaćih” knjiških inspektora s finom luzerskom crtom, osobno se uvijek radije odlučujem za autobiografsku i fantastičarsku dionicu njegova rukopisa. I dok je prva, u kojoj bi teško koji drugi roman s trona skinuo kultnu “Povijest pornografije”, nadopunjena mnogim naslovima u kojima se odrastanje povezuje s nekim ključnim žanrovima pop kulture, fantastičarska dionica nešto je manje aktivna nakon autorovih početaka vezanih uz generaciju hrvatskih fantastičara (ili hrvatskih borgesovaca, kako vam drago). “Vilinska priča”, naslov vam možda već to i govori, jednim svojim dijelom nadopunjuje upravo nju, referirajući se, također, na zbirku priča “Zvijezda kabarea” (1998.). Dok je u njoj, pisanoj u modelu tzv. eruditske fantastike, Tribuson iskazivao interes za povijest i tzv. alternativnu znanost, “Vilinska priča” drži se povijesti (ali je ne odmiče u paralelnu zbilju), ljubavi (koja je uvijek propusna za takva odmicanja), kao i njemačke legende o djevojci Lorelei, poznate i zbog istoimene pjesme Heinricha Heinea. Iznenađenje ovog romana svakako jest njegovo pozicioniranje u vrijeme i prostor, odnosno povijesni i geografski odmak koji je njime načinjen. Glavni lik Max Linder je tribusonovski (a kako drukčije?) inteligentni junak i istovremeno antijunak. Njegova sudbina, ponekad luzerska, ponekad za njega podnošljiva i obećavajuća, približava ga i udaljava od različitih poslova, avantura i što je najvažnije - ljubavi koje neće završiti onako kako bi očekivali čitatelji optimističnih romana. A kako i bi, kad je pozornica kojom se Max kreće prva polovica 20. stoljeća u Europi, točnije u Njemačkoj i “sestrinskoj” Austriji. Atmosfera je to dva svjetska rata, nastanka fašizma, stradanja i svega što se u takvoj atmosferi događa u međuljudskim odnosima. Priča započinje u realističkom ključu, ali na kraju shvaćamo kako je njezina poanta poprilično fantastična. Početak, naime, u potpunosti ostavlja dojam bildungsromana i u središte postavlja sukob mladoga Maxa s autoritarnim ocem, što kulminira njegovim odlaskom od kuće, obitelji i iz Berlina te različitim poslovima kojima se bavi. Ljubavne priče s dvije žene - mladalačkom ljubavi Sonjom koja završava kao žrtva predratnih sukoba u  Njemačkoj i bračnom ljubavi Friedom koja završava preljubom - preklapaju se s tajanstvenom ljubavi između Maxova prijatelja Jacka Rossa i Jutte Jansen. Upravo preko njih dvoje, koje će Max slučajno upoznati na jednom brodskom putovanju, Tribuson je vješto provukao tri važna motiva ovoga romana; jedan stvarnosni (sudbina Židova u nacističkoj Njemačkoj), jedan književni i fantastični (legenda o rajnskoj vili Lorelei) i jedan umjetnički (film). Pravim imenom Jacob Rosenstern, njegov je prijatelj filmaš koji je svoju tajanstvenu ljubav pronašao u jednom bavarskom selu, fasciniran njezinom idealnošću upravo za ulogu Lorelei u filmu koji snima. Bajkoviti elementi (njezino podrijetlo, majka, nijemost i tajanstveni nestanak) u toj su dionici vrlo naglašeni, ali ne ometaju jasnu sliku sumorne europske stvarnosti toga doba.