Premda Gorana Tribusona šira čitateljska publika ponajviše prepoznaje kao pisca krimića i autora koji stoji iza lika Nikole Banića, jednog od najdojmljivijih “domaćih” knjiških inspektora s finom luzerskom crtom, osobno se uvijek radije odlučujem za autobiografsku i fantastičarsku dionicu njegova rukopisa. I dok je prva, u kojoj bi teško koji drugi roman s trona skinuo kultnu “Povijest pornografije”, nadopunjena mnogim naslovima u kojima se odrastanje povezuje s nekim ključnim žanrovima pop kulture, fantastičarska dionica nešto je manje aktivna nakon autorovih početaka vezanih uz generaciju hrvatskih fantastičara (ili hrvatskih borgesovaca, kako vam drago). “Vilinska priča”, naslov vam možda već to i govori, jednim svojim dijelom nadopunjuje upravo nju, referirajući se, također, na zbirku priča “Zvijezda kabarea” (1998.). Dok je u njoj, pisanoj u modelu tzv. eruditske fantastike, Tribuson iskazivao interes za povijest i tzv. alternativnu znanost, “Vilinska priča” drži se povijesti (ali je ne odmiče u paralelnu zbilju), ljubavi (koja je uvijek propusna za takva odmicanja), kao i njemačke legende o djevojci Lorelei, poznate i zbog istoimene pjesme Heinricha Heinea. Iznenađenje ovog romana svakako jest njegovo pozicioniranje u vrijeme i prostor, odnosno povijesni i geografski odmak koji je njime načinjen. Glavni lik Max Linder je tribusonovski (a kako drukčije?) inteligentni junak i istovremeno antijunak. Njegova sudbina, ponekad luzerska, ponekad za njega podnošljiva i obećavajuća, približava ga i udaljava od različitih poslova, avantura i što je najvažnije - ljubavi koje neće završiti onako kako bi očekivali čitatelji optimističnih romana. A kako i bi, kad je pozornica kojom se Max kreće prva polovica 20. stoljeća u Europi, točnije u Njemačkoj i “sestrinskoj” Austriji. Atmosfera je to dva svjetska rata, nastanka fašizma, stradanja i svega što se u takvoj atmosferi događa u međuljudskim odnosima. Priča započinje u realističkom ključu, ali na kraju shvaćamo kako je njezina poanta poprilično fantastična. Početak, naime, u potpunosti ostavlja dojam bildungsromana i u središte postavlja sukob mladoga Maxa s autoritarnim ocem, što kulminira njegovim odlaskom od kuće, obitelji i iz Berlina te različitim poslovima kojima se bavi. Ljubavne priče s dvije žene - mladalačkom ljubavi Sonjom koja završava kao žrtva predratnih sukoba u Njemačkoj i bračnom ljubavi Friedom koja završava preljubom - preklapaju se s tajanstvenom ljubavi između Maxova prijatelja Jacka Rossa i Jutte Jansen. Upravo preko njih dvoje, koje će Max slučajno upoznati na jednom brodskom putovanju, Tribuson je vješto provukao tri važna motiva ovoga romana; jedan stvarnosni (sudbina Židova u nacističkoj Njemačkoj), jedan književni i fantastični (legenda o rajnskoj vili Lorelei) i jedan umjetnički (film). Pravim imenom Jacob Rosenstern, njegov je prijatelj filmaš koji je svoju tajanstvenu ljubav pronašao u jednom bavarskom selu, fasciniran njezinom idealnošću upravo za ulogu Lorelei u filmu koji snima. Bajkoviti elementi (njezino podrijetlo, majka, nijemost i tajanstveni nestanak) u toj su dionici vrlo naglašeni, ali ne ometaju jasnu sliku sumorne europske stvarnosti toga doba.
Povijest, ljubav i fantastika ključne su odrednice prema kojima se može odrediti i žanrovska pripadnost ovoga romana, no svemu tome treba dodati i one dionice u kojima je primjetno iskustvo pisanja krimića. Ono pak filmsko iskustvo iskazuje se u kompoziciji romana koja je povremeno “sređena” prema scenarističkim pravilima “filmskog preskakanja vremena”. Fantastika svoje mjesto, dakle, nalazi između motiva ljubavi i motiva filma (emocije i umjetnosti, a kako drugačije?), no ono što je najzanimljivije jest njezino uklapanje u vrlo pomno osmišljene, gotovo i dokumentarističke dionice koje se tiču povijesti i ambijenata kojima se glavni lik kreće. Berlin, München, Beč, u ovom romanu djeluju kao autorov domaći teren. Premda nadrealnog okvira, ovo je priča u kojoj pratimo sudbinu prilično beskompromisnog i vrlo emotivnog junaka, ali istovremeno i vrlo uvjerljivu priču o nastanku i razvoju fašizma tamo gdje je i nastao i razvijao se. Možda začudno, možda neočekivano, no Tribuson je ispisao roman koji kao da pripada nekoj drugoj kulturi, iako je njegov srednjoeuropski štih ono što ga itekako vraća doma. Romantičarski motivi fatalnih ljubavi i tajanstvenih nestanaka, koji daju prevladavajući štih ovom romanu, ipak su utišani “stvarnosnom” dionicom, stvarajući neubičajen spoj, neuobičajen za trenutačnu domaću produkciju, no ne i književnu fantastiku u kojoj nadrealno i iracionalno upravo na taj način ulazi u prostore stvarnog.
Tribuson je, kad ne bi bio pisac kakav znamo da je, od ove građe mogao napraviti doista pretenciozno velik roman, ambiciozan do beskraja, kao što bivaju romani u kojima se spajaju povijesne silnice i individualne sudbine pojedinaca koji ni krivi ni dužni stradavaju od spomenutih silnica. Nabildan povijesnim znanjima (mnoštvo je tu proučene građe i podataka), upućen u povijest njemačkog filma (Tribusona bez filma ionako je teško zamisliti), spreman se poigrati s jednim od njemačkih mitova, ali ipak s jasnom nakanom da u prvi plan gurne Maxa, tipičnog luzera zamislivog na bilo kojem komadićku karte Europe, svojim specifičnim stilom koji uključuje humor, ironiju i živahne dijaloge uspio je pobjeći svakoj pretencioznosti. Lakoća pripovijedanja, zanatska vještina i zrelost kojom miksa raznorazne žanrove, filmična naracija i spoj velike povijesti s elementima malog nesretnog života pojedinca, “Vilinsku priču” čine kompleksnim, ali istovremeno vrlo čitkim romanom, što je odlika starog lisca među piscima: spoj znanja, iskustva i mašte. Zaključno, ovaj Tribusonov roman odličan je primjer književnog mainstreama ili barem onoga što bi se pod njim trebalo podrazumijevati, potencijalan čitateljski hit koji daje na razmišljanje kako je “stvarnost ta koja nam može pobjeći, priče uvijek stoje na mjestu”.
