Ime Vande Winter zvuči poznato različitim generacijama publike. Zvuči logično, za pjevačicu i glumicu koja je profesionalni put počela u tinejdžerskoj dobi. Možda baš zato Winter nije sklona medijskom hajpu: vrijeme popularnosti televizijskog showa "Tvoje lice zvuči poznato", u kojem je nastupala, a koje spominjemo "na prvu", pamti kao najnapornije razdoblje.
"Kad se susretnete sa svojom fotografijom na kiosku, pobjegnete, ne želite takav presing javnosti, previše vam je", kaže sugovornica dok tražimo najbolju ulaznu točku razgovora, a nije lako.
Pogledate li Vandinu profesionalnu biografiju, dojam lakoće kojom prelazi iz glumačko-pjevačkih žanrova i formi podcrtava stabilnost njezina životnog odabira, dinamike posla i stalnog uzbuđenja u susretu s novim. A repertoarna sezona u njezinom matičnom kazalištu Komedija je na izmaku, bilanca zahtjevna i gusta. Osim uloga u dvije premijerne predstave: farsi "Legenda o svetom Muhli" Mate Matišića i rock operi "Jesus Christ Superstar" A. Lloyd Webbera i T. Ricea, Winter je ove godine igrala i u mjuziklima "Mamma Mia", koncertnom gala programu "Čarobni Broadway" i "Aidi" E. Johna i T. Ricea.
Ljeto će biti radno, sprema se premijera "Fine strine s Opatovine" N. Škrabe i Z. Mužića Histriona, a u idućoj sezoni očekuje ju uloga Belle u mjuziklu "Ljepotica i zvijer" što će biti poseban izazov jer se toj ulozi vraća nakon što je u Kazalištu Trešnja za ulogu Belle u 2008. Winter dobila Nagradu hrvatskoga glumišta za glumice do 30 godina.
"Uh, toj se ulozi posebno veselim i istodobno pomalo strepim jer sam ju tako davno igrala. Imate osjećaj da vam je ta uloga dala sve i da ste od nje uzeli sve što se moglo tada… Bit će zanimljiv pokus, ponovno stati u Belline cipele i pronaći što je iskustvo distance i svakog drugog mog posla donijelo i meni i ulozi", mirno će Winter dok pokušavamo dokučiti u čemu je ključ, metoda ili sistem kojim se pjevačica- glumica tako spretno "prebacuje" iz različitih glazbenoscenskih predstava.
"Ali ne vidim nikakvu razliku", smije se Vanda, "jer u različitim stvarima koje radim nekako uspijem pronaći ono što je svemu zajedničko. To je valjda osnova moga posla, a tako sam, valjda, i posložena. Glazbeni sluh je ključna točka: pogotovo u komedijama, gdje sve što je komično mora biti izrazito ritmično. Komedija je stvar čiste matematike, ritam mora biti precizan inače ništa ne funkcionira", gorljivo tumači Winter i odmah je jasno, muzičarski habitus posve je odredio njezin život - profesionalni i svakodnevni.
Budnost prema ritmičnosti svakog događaja. Evo, aparat za kavu u kafiću ometa nam razgovor pa Winter u pauzama buke dozira intonaciju. Pozadinska muzika kao da sugerira promjenu intonacije u razgovoru. Sve je čujno, ali ništa ne ometa: prilagodba ritmu prostora i situacije stvar je njezine profesionalnosti. Ništa mudro u tome, Winter se ne opterećuje detaljima koje registrira. Fokus:
"Glazba inspirira čitav emocionalni spektar, na puno lakši način. Često sam ulogama pristupala preko glazbe. Čula bih song koji pokaže smjer oblikovanja dramske uloge. Ili obratno: kad vidim priču, točno znam na koji ću je način pjevati. Sve je u ritmu glazbe i ritmu priče, tome se nekako prepustim, u to zaronim" veli ona.
Urođena muzičarska intuicija je bila, čini se, okidač za odabir studija.
"E da. Zahvaljujući angažmanima u mjuziklima u Komediji, odlučila sam se za studij glume. Kroz mjuzikl sam došla do 'čiste drame' što je možda neobičan put i izbor kod nas", vedro će Winter, koja je 2003. godine debitirala na pozornici Komedije ulogom Shiele u mjuziklu "Kosa"… Ali, polako, vraćamo biografski trenutak rane inicijacije: kako, kad, gdje?
"Ja sam prigradsko dijete. Iz malog mjesta Buševec pored Velike Gorice. Kako sam jedinica, puno sam vremena provela igrajući se sama i najprije sam samo crtala, crtala…Obožavala sam svaki vizualni poticaj, sve likovno, sve što se moglo rukama. A glazba je došla kasnije, tek negdje u trinaestoj godini. Po završetku osnovne škole, ideš ili u Goricu ili u Zagreb. Tako sam paralelno s jezičnom gimnazijom u Zagrebu pohađala i sate pjevanja, išla sam na Rock akademiju…" kaže Winter.
Turopolje? Kraj poznat po specifičnom vokalnome muzikalitetu, ako smijemo koristiti lokalne stereotipe?"O da, ali malo ljudi zna da su podrijetlom iz tog malog Buševca braća Rene i Sven Medvešek, Zvonimir Črnko, Filip Detelić. U lijepo sam se društvo djenula, ali želim naglasiti da moje rodno mjesto ima takvu umjetničku vibru. Ima i dug kontinuitet amaterskog teatra, pa očito ništa nije slučajno".
I nije slučajno. Winter je svoj posao radila odmalena savjesno, temeljito. Nakon satova solo pjevanja kod profesorice Ljiljane Labazan za vrijeme gimnazijskog školovanja, nije trebalo dugo proći do prvih javnih, ozbiljnih nastupa. Kao petnaestogodišnjakinja je u emisijama javne televizije pjevala evergrinske standarde. Zapravo, stvar je s ozbiljnim pjevačkim angažmanom počela u njezinoj trinaestoj, kad je nastupala na "Turbo Limach Showu" Siniše Cmrka.
"Joj, toga se svi sjećaju! Svaki moj intervju počinje s tom epizodom"; veselo će Winter, hvalimo tu epizodu kao posljednju doista dječju glazbenoscensku emisiju u Hrvata.
"Slažem se, bilo je to posljednja dječja emisija, posljednja u pravom smislu i dostojanstvu prema djeci. Ondje su djeca mogla pokazati vještine i talente bez ikakvih opasnosti šou biznisa post festum. Bila je to posljednja stanica, prije realityja", kaže Winter.
"Nikad nisam sudjelovala u tom valu realityja, pripadnica sam posljednje generacije mladih pjevačica koju je zaobišao taj trend. Ali tu mogu puno zahvaliti i Dinu Dvorniku".
Tadašnji njezin menadžment potražio je Dvornika i zatražio profesionalnu pomoć za Vandin album, a kako je on tada bio pri kraju vlastitog albuma, zajedno su snimili pjesmu "Kome pripadam" u kojoj Vandin vokal zrelo odgovara žanru funkyja. Kristalno čist, gibljiv, specifične boje koja odgovara funku, glas je oduševio Dvornika.
"Nisam bila jedina mlada pjevačica s kojom je Dvornik surađivao i svojim iskustvom pomagao. Štoviše, bio je tako karizmatična pojava: kao kompletan glazbenik, kao osoba koja je u sebi zadržala onu djetinju notu zbog koje se doista iskreno veselio svačijem talentu. Baš se znao oduševiti kad je čuo nekoga tko mu je bio super. Bez kalkulacija, s puno entuzijazma: za takvo što je bio naprosto previše spontan. I da, jako sam se ugodno osjećala u njegovom glazbenom miljeu, taj mi je duet donio profesionalnu vidljivost. Za mene je to tada bilo mnogo", veli pjevačica koja je zahvaljujući suradnji s Dvornikom ubrzo dobila poziv na audiciju mjuzikla "Kosa".
"Nazvao me Vlado Štefančić i predložio audiciju, bila sam izvan sebe. Par godina prije njegovog poziva prvi put sam gledala "Jesus Christ Superstar" u Lisinskom. Oduševljena, mjesecima sam programsku knjižicu s premijere držala iznad kreveta. I onda dobijem poziv za istu stvar! Idem, hoću sve to, rekla sam si i u osamnaestoj godini dobila sam tu ulogu Shiele. A nakon 'Kose', zvali su me i na audiciju za operu 'Gubec beg'. I tu se opet u meni sve pokrenulo. Mjuzikl je, naime, takva forma koja ima govorne dramske dijelove dok rock opera toga nema. Ipak, u 'Gupcu' je specifičan song 'Janino ludilo' koji sam prvi put čula u izvedbi Josipe Lisac. Kad sam ga dakle čula, taj mi je song prošao kroz kosti. Doslovno. Evo, i sad se naježim od emocija koje u meni taj trenutak izaziva. Bila sam još jako mlada, ali sam tada shvatila: želim studirati glumu. Poput trenutka prve ljubavi, takva je bila moja odluka", živo tumači Vanda koja je na prijemni zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti došla posve kul, kao da "dolazi doma".
"Po prirodi sam inače strašljiva, ali taj dan, u tom kaosu prijemnog ispita obuzeo me čudan osjećaj da ondje naprosto pripadam. I krenulo je najprije lako, a onda sam drugi semestar prve godine proplakala. Akademija je inkubator, eksperiment grupe ljudi u zatvorenom prostoru. Ondje su da ti otpočetka govore: ne znaš govoriti, ne znaš hodati, ne znaš, ne znaš…Ništa ne znaš. Pa se doslovce pitaš: zašto su me primili? I onda na drugoj godini odlučiš sam sa sobom riješiti i posložiti stvari. Da ti bude važnije što ti osjećaš, manje što drugi misle. To je očito dobitna kombinacija. O Akademiji mogu reći i lijepoga i negativnoga, ali mi je stvarno drago da sam studij završila. Fokusirala sam se na ono što je dobro, dobila sigurnost i iskustvo. Na temelje", razumno veli Winter koja je, čini se, uvijek znala tempirati vlastiti uzmak i angažman.
"Neke sam stvari u mladosti propustila, ali to je bio moj izbor", kaže ona.
S Norijade je ranije otišla na probu kazališta, na vlastitoj maturalnoj večeri nije bila, propustila je školsko nagradno putovanje u Pariz koje je dobila kao zaslužna učenica.
"Male stvari, detalji. Nikad nisam požalila. U glazbu sam ušla iskreno. Kad sam upisala studij glume, posve sam se tome posvetila. Ali sam imala i nešto sreće: na drugoj sam godini Akademije dobila ulogu u "Ljepotici i zvijeri", na četvrtoj sam bila angažirana na "Operi za tri groša" a istodobno sam radila i u kazalištu Komedija čija sam bila stipendistica.
Logično stoga izgleda, ova pjevačica-glumica nema određeni profesionalni uzor, niti ikakav klasični komad profesionalne žudnje.
"Stvarno nemam ni želja ni žudnji u tom smjeru. Zapravo, volim da me podjela iznenadi. Po hijerarhiji je već tako. Glumac je netko tko je izabran. I da, važno je kako te drugi vidi u onome što radiš. S tim nemam problem", tumači naša sugovornica.
Redateljski autoritet? Kakav, kako ga doživljava?
"Kad sam se riješila vlastitih profesionalnih nesigurnosti, dječjih bolesti gdje redatelja doživljavaš kao kritičara, shvatila sam da je dobar režiser poput roditelja. Uvijek sam voljela onakvog redatelja koji jasno pokazuje autoritet znanja i poštuje profesionalni doprinos ljudi s kojima radi. Sve suprotno od toga, za mene ne funkcionira. Nisam taj tip. Kao glumica, volim osjetiti da me se voli i da mi se vjeruje. Povjerenje je ključno", mirno kaže Winter koja o vlastitoj izvedbenoj tremi govori otvoreno.
I svako malo, kao usput, podsjeti da je "inače strašljiva". Pa sad, netko tko je u ranoj tinejdžerskoj dobi javno nastupao i isprobao najrazličitije pjevačke "modele", kako može misliti da je "strašljiv"?
"Dobro, kad tako postavite stvari…imate pravo. U startu sam stvarno bila hrabra, možda hrabrija nego danas. Ključ bi bio u mladosti? S druge strane, danas se ne bojim svih novih izazova. A je li to hrabrost ili poniznost, pojma nemam", razmišlja Vanda.
Hrabrost i poniznost, to bi bila školski dobitna kombinacija?
"Nadam se, iako ne znam. Živimo u vremenu koje ne podnosi, ili ne prihvaća, poniznost kao kategoriju. Jedino hrabrost. Odnosno dobru pozu koju zauzmeš. To bi onda bila definicija površnosti vremena u kojemu živimo. I kad mislim u tom ključu, zaključim da to ne mogu. Ne znam zauzeti pozu. Ne znam glumiti izvan scene", kaže Winter koja na premijerne evente ide u "kontroliranoj količini".
"Nije da ne volim ali nakon mnogo javne buke moram imati vlastito 'čišćenje'. Zatvoriti se, ne komunicirati, biti obična mama u trenirci u kvartovskom parku. Sve obične jednostavne, životne stvari", kaže mama dvogodišnjeg Fabijana, supruga profesionalnog nogometaša Ivana Parlova.
"Obične stvari" za Vandu Winter podrazumijevaju dnevni ritam uz "puno dobre glazbe koju sluša". A bez kategorizacije dobroga i lošega u glazbi, za Winter ostaje "fenomen turbo folka" s čime se susrela "slučajno, na TV program". U njezinom je slučaju "novokomponirani folk" doista ostaje na razini očuđenja.
"Gledam, slušam, čudim se. Evo, o tome ništa ne znam i ne razumijem kako se to može slušati. Čitava supkultura turbofolka me posve zaobišla," iskreno, bez imalo elitističke poze veli Winter.
Elitizam je, pak, kategorija koja u glazbenoscenskom svijetu funkcionira po žilavima stereotipovima po kojima je, recimo, mjuzikl "treš" u odnosu na dramski teatar? Winter se na to znalački, sitno nasmije. Tko poznaje žanr mjuzikla ili ga dobronamjerno želi upoznati, brzo će shvatiti ono što naša sugovornica misli kad uspoređuje ritam, matematiku i komediju u teatru. Preciznost- tu je Winter stroga. Ili kad govori, ponovno, o vlastitoj tremi i zrelosti koja nosi metodičku sumnju.
"Kad sam kao mnogo mlađa pjevačica izvodila 'Ave Mariju' iz 'Gubec-bega', bila sam hladna ko špricer. A onda, kad sam istu stvar pjevala na Trgu bana Jelačića u noći ulaska Hrvatske u EU, sasvim je drugačija odgovornost i možda zrelost, je l'", smije se Vanda Winter, optimizam novih "zadataka koje je očekuju" djeluje zarazno.
