Knjigu ‘Kućni ljudi’ Almin Kaplan (Mostar, 1985.) promovirao je na sarajevskom festivalu Bookstan početkom srpnja, nastala je na urednički prijedlog Semezdina Mehmedinovića u ediciji ‘Dnevnik’. Kaplanov nastup pratili smo online, odakle nam detalji o procesu nastanka knjige: to nam je bilo važno jer je draž Kaplanove literature (poezije, proze) u mikrosvijetu običnog, a senzacionalnog. Mizanscena ‘Kućnih ljudi’ je takva: obična i puna senzacija, o čemu razgovaramo.
Express: Na promociji “Kućnih ljudi” otkrili ste da ste “opsesivno pisali dnevnik” i prije nego što vas je Semezdin zvao. Profesionalnom piscu je, pretpostavljamo, žanr dnevnika radna, svakodnevna stilska vježba, ali i izazov u odabiru forme: napisali ste specifičan dnevnički roman, ili roman dnevnik. Roman dnevnik pjesnika, u tom je smislu Semezdin sasvim pogodio? Sinkronija u dijakronijskoj formi, idealna za vas? U opsesivnom bilježenju svakodnevice, što vam je važno?
Kao što je Semezdin primijetio, svi autori iz edicije “Dnevnik” formu dnevnika su prilagodili sebi. Ja sam dnevnike oduvijek pisao, ali uglavnom, kao što ste rekli, kao stilsku vježbu. I to nisu bili dnevnici koje sam ikad planirao objaviti, to su stvarno bili rokovnici kojima sam se povjeravao, ogledala u kojima sam tražio nedostatke vlastitog pisanja… Ovaj put sam dnevnik počeo pisati iz nekih drugih razloga. U početku, opet ne pomišljajući da ću to ikad objaviti, ali onda se uključio Semezdin i potaknuo me da nastavim udomivši me pod krov svoje edicije koju je upravo pokretao. No, ispada, ja sam se, pišući taj dnevnik, od dnevničke forme neprestano udaljavao i na kraju napisao nešto što je po mom osjećaju najviše roman.
I sada dolazimo do te čudne riječi “svakodnevica”, koju smo skloni podcjenjivati. Odnosno, dolazimo do pitanja koje je jedno od ključnih pitanja kad se govori o književnosti - šta je ona, šta bi trebala biti i čime bi se trebala baviti? Ne mislim da je dobra priča dovoljna da bismo pisali dobru književnost. Vrlo često mi kažu, kad u društvu ispričam nešto iz svog ili tuđeg života - zapiši to, to je dobra priča. Obično prešutno odmahnem jer mi se ne da objašnjavati da nisam i ne mogu biti takav pisac. Kad ispričam priču, kao da joj ukradem dušu i ona za mene izgubi književni potencijal.
Moje priče, pa i kad su o meni (kao što je to ovaj roman dnevnik) moraju nastajati prirodno, iz rečenice u rečenicu. Kad pišem, riječ mora da izlazi iz riječi, odnosno rečenica iz rečenice. Ja sam pisac koji piše u jeziku i koji nikad ne prestaje da sluša njegov diktat.
Ne doživljavam svakodnevicu kao većina. Mene može uzbuditi prazna soba; može me rasplakati nespretno postavljena slika na zidu. Mogu da osjetim puno toga iz rasporeda namještaja u nečijem boravku i da o tome pišem; mogu da stojim pored frižidera koji, kao i naša srca, za nas neprestano radi - i da mu se divim. A da ne kažem koliko mi je uzbudljiva svakodnevica u svoj svojoj punoći, sa svim tim dešavanjima i ritualima koji stvari dovode u začudne odnose. Ne radi se tu o bilježenju svakodnevice na način da nefiltrirano u tekst propuštam sve ono što mi se događa. Ne! To nikako. Ja sam, ispisujući “Kućne ljude”, bio neka vrsta redatelja. Ja sam tu knjigu, ako se to tako može reći, režirao.
Veće su vam šanse da ćete vidjeti čudo dok buljite u prazan zid nego u sve šarenilo današnjice. Samo trebate biti strpljivi i ponizni…
Express: Na početku “Kućnih ljudi”, knjige čiji naslov najtočnije govori o njezinoj temi i sadržaju, rukom ste narisali tlocrt mjesta radnje. To je kuća, nevelika, u njoj stanuju protagonisti, četveročlana obitelj s dvoje male djece. I tu već počinje rizik posla za autora, (nevine) članove obitelji, ali i za čitatelje: voajerizam je zavodljiv koliko i nelagodan. Nasreću, odmah ste nas riješili nedoumica, običnost svakodnevice vama je izazov, a nama poistovjećenje u prisutnosti vašeg-našeg prostora. Prizorište – pozorište je u vašoj kući u šumi, idila je u sinesteziji i vaše kuhinje i šume. Ali dinamika pisanja ove knjige uvukla je i vaše protagoniste? Kažete, pisali ste svakodnevno, a dionice u kojima spominjete ukućane i roditelje njima ste pošteno pokazali dok je još bilo “vruće”: baš lukavo. Pa kako su se protagonisti ponašali u tom realityju? Ispada da vam je ova knjiga preuzela organizaciju života…
Da, svi smo mi pomalo voajeri, i to je prirodno. Pa šta je svaki film nego gledanje, između ostalog, u tuđe živote?! Ali zar danas ova vrsta voajerizma, tj. čitanje nečijeg dnevnika (za koji ni autor ne zna koliko je unutra stvarnog a koliko izmišljenog) može biti toliko privlačna – danas kad imamo realityje koji nude voajerizam uživo?
I da, dolazimo do nečega vrlo zanimljivog. Ja sam dnevnik pisao opsesivno, svaki dan, a što je, usput budi rečeno, za mene bilo najintenzivnije iskustvo pisanja dosad. I tako sam, pišući, ljudima koji su protagonisti tog romana u nastajanju, počeo da pokazujem to što sam o njima napisao. Zanimalo me kako se tekst čini njima kao čitateljima, ali isto
tako, htio sam na vrijeme da vidim dozvoljavaju li mi da ih koristim u romanu kao likove, kao karaktere. I oni su, tako, čitajući, počeli da na tu postavljenu pozornicu, dakle u našu kuću i okućnicu, ulaze u nekim drugačijim (modifikovanim) raspoloženjima. Počeli su da se sređuju i tako sređeni, i učtivi, ulaze u štivo koje im se, očito, dopadalo. Onda sam vremenom i sam počeo da mijenjam svoje dnevne navike i na taj način utječem na tekst. To je bilo jako zanimljivo i neobično. A ovo je moje “prvo ljeto” nakon “Kućnih ljudi”. Prije ljeta proživljavao sam i svoje “prvo proljeće”. Ne kažem to tek tako. Pišući o ljetu i proljeću koje se dešavalo 2021., sebi sam, na neki način, oduzeo od života. Pišući ovu knjigu, promijenio sam odnos prema svakodnevici, prema stvarima, ljudima. Sve ovo što danas proživljavam, imam osjećaj da mi se već desilo – jer je napisano. I to je neugodan osjećaj. Nakon što je knjiga izašla, oni koji su unutra i koji su je pročitali uglavnom bi bili bez komentara. Mislim da su shvatili da je ova knjiga prije svega tekst pa onda život. I da su se, zbog toga, pomalo razočarali.
Express: Kuća je organizam, šuma je organizam: sve je u vašim “Kućnih ljudima” živo i nepredvidljivo, a stišano karakterom pripovjedača. Kuća i vrt oko kuće koji obrađujete za vlastiti gušt su ravnopravni protagonisti, sve se odigrava u razdoblju proljeća i ljeta na selu - a slučajno i u vrijeme korone. Što je čovjek bez kuće? I ritam pripovijedanja: moderato cantabile (con sordine), u mjeri skromnosti prema onome što seoski život u izmjeni godišnjih doba na hercegovačkoj zemlji dopusti: tako nekako? Što ste od ove knjige, naposljetku, naučili ili “dobili” u profesionalnom i ljudskom smislu?
Ja sam jednom ostao bez kuće i moje gledanje na kuću je drugačije. Ali to sad nije bitno… Šta je kuća? Pa kuća je naš pokušaj da umanjimo čitav jedan svijet kako bismo ga lakše shvatili, obujmili ili zagrlili. Naše kuće su uvijek pomalo one faraonske grobnice u koje navlačimo sve te stvari, knjige, ploče, predmete, vjerujući da ćemo se tako zaštititi od prolaznosti ili iščezavanja. Mi kućama krotimo vrijeme, usporavamo ga, u našim kućama imamo više šanse da se proslavimo. Ali ovo sve nije odgovor na pitanje šta je čovjek bez kuće - svjesno odugovlačim odgovoriti jer je odgovor jednostavan: čovjek bez kuće je čovjek koji svoju kuću nosi u sebi.
Nema čovjeka koji nema nekakav svoj atelje. Ne mora ga imati u materijalnom smislu, ali ga ima. U mom slučaju to je naša mala kuća koju smo sagradili prije pet godina na rubu jedne šume. Što moj drug Igor Borozna voli reći, dobro je imati svoju kuću, u njoj svoj zid, u zidu svoju utičnicu - koju možeš kad hoćeš, iščupati, slomiti, a da ti niko ništa ne kaže. I stvarno jeste. Osim kuće i okućnice, koji su važni za knjigu, tu su i smjene godišnjih doba, kao i svega drugog što se kroz ta godišnja doba mijenja. Ja sam dijete koje je odrastalo na selu i živjelo od poljoprivrede, u meni je ukorijenjen strah od nevremena, od krupe (grada), kiše ili mraza. U svijetu u kojem sam odrastao ljudi su uglavnom o vremenu devrili, o tome kakvo je i kako će se odraziti na usjeve. Osim toga, živim u prirodi koja je agresivna, dakle u šumi, sa svim tim raslinjem i životinjama koje svoje navike, rituale, boju i agregatno stanje mijenjaju u skladu s godišnjim dobima. Tako da se ovaj koncept knjige nekako sam nametnuo. I naravno, godišnja doba su diktirala ritam pisanja.
Kao što rekoh, ovo je meni moja najvažnija knjiga. Pišući ovu prozu, prihvatio sam da pišem o sebi i to će uvelike utjecati na moje pisanje u budućnosti. Onda, prihvatio sam sebe kao književnog lika, uspio se nekako bolje vidjeti, neke si stvari priznati. Ovom knjigom sam pomaknuo nešto u sebi i poslije nje neće više ništa biti isto. To sam siguran. Jer to osjećam.
Express: Pri svemu, obrađivanje vrta ovdje nije metafora tobože višeg, voltaireovskog cilja, nego baš kalendar ratarskih radova, potraga za dobrim sjemenom. San Marzano sorta šljiva paradajza, odnosno rajčice ili kavade. Eto, to bi bilo proustovski. Prousta, naime, uz još neke vama važne pisce i pjesnike, spominjete u knjizi. A između usporednih, čitateljskih literarnih referencija na “Kućne ljude” koje su već javno spomenute, poput Prousta ili Knausgårda, biramo vašu ruku kao autentično treći put. Jeste li uopće imali originalni literarni autoritet za ovu svoju formu? I još malo Proust. Kažete: “Upalim televizor i na TV kalendaru gledam prilog o Proustu. Slušam citat književnoga kritičara koji govori kako ne razumije zašto bi neko pisao o tome o čemu piše Proust. O čemu piše Proust?” Pa o istome, kažemo, o čemu i Knausgård ili vi. Različito mjesto radnje, melankolija je uvijek u detaljima života: kao gorivo, lakmus i kreativni elan? Kako bi ravnodušan tip uopće vodio dnevnik? Melankolija je optimizam detalja života, kako drukčije?
Da krenemo od Prousta. To je pisac koji me oduvijek oduševljavao i kojeg mogu čitati kad god; i to od stranice koju nasumično otvorim, bez da stremim kraju knjige vođen onom nezdravom i za književnost pogubnom pobudom - da vidim kako će knjiga završiti. Rekao sam jednom da bih volio pisati knjige koje bi se čitale kao što se slušaju ploče. E pa eto, u tome je uspio Proust, zato mi jeste drag i jedan je od literarnih autoriteta važnih za ovu knjigu. Osim toga, meni je Proust blizak svojom vizurom, odnosno pozicijom.
I on je, kao i ja, odrastao u tom nekom okruženju koje je sporo, među svojim djedovima, bakama i tetkama. I on je vrijeme provodio u sobi, među četiri zida i od toga pravio uzbudljivu književnost. A onda Knausgård, kao jedan od najvećih talenata našeg vremena, kojeg mnogi, koliko vidim, ne kuže. I on je jedan od tih autoriteta, koji me ohrabrio u nakani da glavom lupam u bijeli zid (u sporu svakodnevnicu) sve dok mi se ne ukaže čudo. I na tome sam mu zahvalan. I da, u pravu ste, detalji su važni. U detaljima je energija koja meni treba da bih živio, a zatim i da bih pisao. U detalju se ogleda književnost. Koliko god da smo napravili besprijekornu konstrukciju romana i popunili je korektnim tekstom, ako nema detalja, to je knjiga koju čitatelj vrlo brzo zaboravlja. A kako bi ravnodušan tip bilo šta činio - to je pitanje. Nažalost, ravnodušni ljudi čine puno toga što im logikom stvari nije svojstveno. Njih ima svugdje, ima ih jako puno kao književnika, da ne govorim da ih je i među književnim kritičarima. Svugdje, pa i u književnosti, ima onih inteligentnih koji su podjednako mogli biti uspješni u bilo kojoj branši. Mogli su dobro raditi čega god da su se prihvatili - jer su inteligentni i jer su ravnodušni. Tako da da, ravnodušni ljudi također pišu svoje dnevnike - i ti dnevnici, naravno, imaju svoje mjesto u policama javnih biblioteka. I to je u redu. Ne treba se uznemiravati jer njihova jedina zadovoljština jest nemir koji u nama izazivaju.
Express: Ako je strah od otkrivanja emocija negdje duboko prisutan, to je uvijek u obitelji: po stereotipu mentaliteta ovdašnjih generacija, to je zakon žanra? A vaš je roman dnevnik u jakoj dionici posvećen odnosu prema majci i ocu. I nervoza u dinamici tog odnosa izuzetno je produktivna, u vašem slučaju vidimo je kao iskrenu i hrabru: ali to je tek naš dojam. Nema kraja složenosti obiteljskih nijansi, tome i služi literatura, nije to samo vaša privatna stvar… U postratnom, posttraumatskom smislu, fokus na nečije upaljeno grlo i odlazak liječniku, to je znak normalnosti, znak da je obitelj “funkcionalna”?
Kao kultura, imamo strah od emocije kao takve. Emocija nije poželjna u društvu u kojem živimo, ona je znak slabosti onoga ko ju ispoljava. Emociju radije prigušimo i ostavimo u sebi da cvili. Mi svi stalno cvilimo jer ne ispoljavamo emocije. Ali emocija je ozbiljno oružje - u svijetu u kojem je emocija nepoželjna. Kad ste spremni govoriti iz emocije, onda vas se ljudi ustručavaju. I to treba koristiti.
Moji roditelji su tipični predstavnici takve sredine. Meni je u odnosu s njima nedostajalo emocija. Naša komunikacija je prolazila različite faze. To je bio jedan tinjajući konflikt, gdje sam ja bio neko ko bi njih da promijeni, a oni neko ko bi mene da odvrati od puta kojim sam pošao. I sve, moglo bi se reći, iz najboljih namjera. Zatim sam došao u godine kad sam shvatio da ja svoje roditelje ne mogu promijeniti, da za to, naprosto, više nema vremena. I shvatio sam da je jedino bitno, kako za njih tako i za mene, da im je krvni pritisak u granicama normale, da su, dakle, dobro. Pa sam se odlučio stišati, posustati, dakle odlučio sam se za kompromis. U knjizi “Kućni ljudi” moji roditelji, ako knjigu budu čitali, neće baš vjerovati da su to tamo oni. Malo iz razloga što se ne vidimo onakvim kakvim jesmo, a malo iz razloga što sam i njih, kao i sve druge likove, podredio žanru, jeziku, književnom tekstu. I oduzeo im možda baš ono po čemu bi se lako prepoznali.
Express: O perspektivi povratka i povratnika iz vizure djeteta pisali ste u svom prvom romanu, “Trganje” (Synopsis, 2017.). Roman “Meho” (V.B.Z., 2019.), koji je bio i u užem izboru za Književnu nagradu Fric ovog tjednika, bavi se pokušajem protagonista da vlastiti povratak u stari kraj nakon rata premosti u bolje, posvećujući se minimalizmu života. “Kad me netko pita tko si, što si ti, ja bih najprije rekao da sam povratnik”, više puta ste rekli. Identitet je, međutim, posve privatno pitanje, nije transgeneracijsko: danas mlađe generacije vrlo jasno ističu uvjerenje da treba prestati pričati o ratu. Ono što nije življeno iskustvo neugodna je prepreka u progresivnom shvaćanju svijeta? Eskapizam i renesansa života u globaliziranom kapitalizmu: nekome krene, drugome nikako?
Tema povratka nedovoljno je obrađena. Povratnik je neko ko se neprestano vraća, a nikako da se vrati. Ja još nisam povjerovao da sam se vratio tamo odakle su me iščupali 1993. A vratio sam se prije 22 godine. Ja sam većinu života proživio kao povratnik, ali meni je moj prijeratni život, dakle prvih osam godina, kudikamo duži. Teško je otrgnuti se toj potrebi da si objašnjavaš šta ti se to desilo i zašto si takav; teško je ne pisati o ratu koji te je u svakom pogledu odredio. Ja razumijem mlade ljude koji su frustrirani pisanjem o ovoj temi. Ali oni neka pišu o toj svojoj frustraciji -
bolje nego da izvikuju parole i pozivaju da se neka tema odbaci. Povratak o kojem govorim prije svega je povratak u normalnost - u tačku iz koje bi se naši životi razvijali u nekim drugim pravcima. Nemoguće je pobijediti osjećaj da vam je neko ukrao život - i da živite život koji i nije baš vaš. Jer ga niste birali. O kapitalizmu sam prestao razmišljati jer je uzaludno. Svi ovi aktivisti koji su primarno antikapitalisti nisu baš spremni da se odreknu ni najmanje svoga komfora kako bi tamo nekome pomogli. Evo, sad imamo svi priliku da u djelo pretvorimo teoriju, da primijenimo principe o kojima okolo galamimo. Štedimo energiju i tako ćemo pomoći ljudima u Ukrajini! Koliko nas je spremno ovo ljeto živjeti bez klima-uređaja? Lako je staviti zastavu na displej pametnog telefona i pisati statuse po Facebooku.
Express: U “Kućnim ljudima” srećemo i gostujući lik prevoditeljice iz Berlina. Posjećuje protagoniste i prvi put se susreće s njihovim miljeom. Citat: “Dok se vozimo kroz krš novim putem, zalazi sunce i boje su magične. Pričam joj o podjelama koje su prvo što mora o nama znati: da ovdje, jedni pored drugih, ljudi žive paralelnim životima”. Dionica je između Mostara i Stoca, podjele među sugrađanima Bošnjacima i Hrvatima su stazis mostarskog života - i ne samo ondje. Ali koja zajednica ne živi paralelnim životima svojih građana? U čemu je sad problem takvog života, što je vama nelagoda, tenzija, nenormalno u toj podjeli?
Ovdje se radi o tome da su podjele nešto što se njeguje i na čemu se insistira. To nisu paralelnosti koje su prisutne u svim sredinama i koje su posljedica otuđenosti pojedinaca. Ne. Ovdje se radi o podjeli ljudi na dobre i loše - i u tome je suština problema. U redu je držati ljude na distanci i ne biti s njima prisan, živjeti neku svoju paralelnost, ali nije u redu da je ta paralelnost posljedica nametnutoga koncepta - dobri mi i loši oni. Evo vam konkretan primjer. Živite u istoj ulici, ali u potpuno paralelnim stvarnostima - složit ćete se možda samo o tome je li danas sunčano ili je oblačno i hoće li kiša. I ni o čemu više. To ide do te mjere da se prirodne zakonitosti mijenjaju u vlastitu korist. Problem takvog života je u ovome: šetate ulicom i neki ljudi vas pozdrave, neki ne. I sada djetetu morate objasniti zašto je to tako: da vas ne pozdravljaju jer vas zbog vašeg imena ne smatraju dostojnim njihova pozdrava. I te podjele su postale nešto sasvim normalno. Jer, pazite, puno je godina od rata, puno je vremena koje su nacionalisti utrošili u generiranje ovog ludila.
Express: Ako je političku situaciju u BiH nemoguće objasniti racionalnim argumentima (a nama svakako jest), kako je osjećate? Što se, u dojmu političke i posve obične svakodnevice njezinih građana “čeka” u Bosni: kao da je vrijeme ultimativna kategorija, a ne (politički) prostor? Ljudsko vrijeme je kratko, ljudski materijal se troši: to je taj pervertirani “pogled u budućnost”? Pa ako je o privatnom optimizmu, u čemu je?
Politička situacija u BiH je takva da ju je teško osjećati. Radi se o jednom nezgrapnom političkom sistemu koji je sam sebi svrha i koji je sam po sebi u suprotnosti s logikom normalne države. U BiH niko, ni Hrvati, ni Srbi, ni Bošnjaci, nema kapaciteta za građansku BiH. I posebno je opasno što se bošnjački nacionalisti predstavljaju kao nosioci nekakve probosanske ideje. A još opasnije je to da opozicija (lažni ljevičari i ono nešto malo iskrenih) nije spremna Bakiru Izetbegoviću reći u lice ono što svaki dan govore Draganu Čoviću ili Miloradu Dodiku. Iz nekog razloga on je za te ljevičare manje zlo od ove dvojice. Onda imamo trend mladih političara koji insistiraju na poštenju, a koji su ozbiljni nacionalisti. Ozbiljniji od svojih prethodnika. S takvim nam dolaze nova vremena, kojih se pribojavam. Oni su “poštenje” uzeli kao svoj osnovni cilj, kao misiju, njima su slobode nepoznanica. Strašna je to država koju oni sanjaju - strašnija od ove koju imamo.
Express: Što je vama u literaturi njezina važna, prva kvaliteta? Što vas u literaturi fascinira, što biste htjeli od sebe kao pisca “postići”: pisanje je rad, radite puno.
Tomas Espedal negdje kaže da je pisati isto što i voljeti nekoga koga nema. To je nešto što sam u skorije vrijeme pročitao i što me zabavlja. Ne znam kako da odgovorim na vaše pitanje - ali znam da bez literature ne bih mogao, prije svega kao čitatelj, a onda i kao pisac.
Express: Nismo se, čitateljski, lako rastali od “Kućnih ljudi”. Knjiga završava zadnjim danima ljeta i sad nas zanimaju i jesen i, posebno, zima. Dali ste naslutiti da ćete pisati i “drugi dio” “Kućnih ljudi”? A ako si utvaramo da vas kao pisca poznajemo, sigurni smo da su paralelne pruge otvorene: što pišete, što uskoro objavljujete? I koja vam je - recite što vam prvo padne na pamet - najbliža ambicija u životu?
Skoro je izašla i još jedna moja knjiga: “Razgovori s Markom” (Vešovićem). Ostvario mi se dugogodišnji san, napravio sam knjigu razgovora s omiljenim pjesnikom - pa mi sad ostaje još to da prođe određeno vrijeme, da knjigu zaboravim, pa da joj se vratim kao čitatelj i da je s užitkom pročitam. Inače, završavam svoj novi roman, na kojem radim već nekoliko godina. Osim toga, u planu imam napisati nastavak “Kućnih ljudi”, dakle “Jesen” i “Zimu” - i nadam se da će to biti već ove godine. Ustvari, radujem se septembru, kad ću sjesti pred svoju svakodnevicu, pred taj bijeli zid, i u nju buljiti dok mi se ne počnu ukazivati čuda.
