'U boj! U boj! Za narod svoj!’ napisao je srpski pjesnik

U dominantno oportunističkoj klimi, Hrvoje Klasić snažno navaljuje na tvrdo utvrđene zidine predrasuda. Čime? Činjenicama, faktima, podacima. Koliko jako? Neobranjivo. Koliko uspješno? Hm... To ćemo vidjeti. Mitovi ne nastaju na terenu ratia, pa se ratiem niti ne ruše, kako je davno primijetio Wilchelm Reich. Ali tko ne pokuša, neće ni uspjeti. Tog rizika se ovaj povjesničar ne boji. Ne postoji tako utvrđena kula koju Klasić nije napao, nema te “svetinje” čiji oreol nije propitao, nema tog rizika kojeg se nije prihvatio. Danas, kad to više nije nimalo konjunkturno - naprotiv, kad je nepopularno, riskantno, pa čak i opasno, a u nekom katastrofičnom razvoju događaja možda i pogibeljno, Klasić propituje sve što drugi doživljavaju nespornim. Obično su to konstitutivne legende naše desne hemisfere. U “Crveno na crno” objavljene su britke Klasićeve kolumne s Net.hr, koje sjajno funkcioniraju i kao knjiga. Klasića je inače baš krenulo - nakon godina “dozrijevanja” u katakombama Prisavlja, na HRT-u mu je krenula 12-dijelna serija o NDH (preporuka: obavezno gledati), a sad se u nakladi Ljevka pojavljuje i “Crveno na crno”. “Europski sud za ljudska prava odbacio je tužbu hrvatskog nogometaša Josipa Šimunića u kojoj se ovaj žali na rad hrvatskih sudova i optužuje ih da su mu, kažnjavajući ga zbog izvikivanja ustaškog pozdrava ‘Za dom - spremni’, povrijedili pravo na slobodu izražavanja”, piše Klasić u uvodnom tekstu koji ćemo opširnije citirati jer je paradigmatski. Klasić nastavlja: “U tužbi i dalje tvrdi da se radi o starom hrvatskom pozdravu. Šimunić i njegovi odvjetnici imali su ustvari vrlo jednostavan zadatak. Trebali su pronaći samo jedan jedini pisani trag koji dokazuje da je itko ikad dosad u hrvatskoj povijesti koristio taj pozdrav prije (i osim) ustaša. I gle čuda, ni on ni njegovi odvjetnici, ali ni svi ostali ‘stručnjaci’ za povijest po opskurnim internetskim portalima i TV emisijama, pa čak ni hrvatska predsjednica nisu uspjeli pronaći taj jedan jedini dokaz! Znači li to da će prestati spominjati ‘stari hrvatski pozdrav’? Naravno da ne jer (njima) činjenice ionako nikad nisu bile bitne. E sad, znajući da će i dalje inzistirati na svom pravu na stav unatoč nepostojanju argumenata kojima bi potvrdili taj stav, evo mog prijedloga za jedno kompromisno rješenje. 

Budući da za nekoga tko je rođen 1930-ih kažemo da je star, onda i pozdrav koji su Hrvati, pripadnici ustaške organizacije, izmislili baš tih godina možemo nazvati osamdeset godina starim hrvatskim (i, naravno, ustaškim) pozdravom.” Idemo dalje. “S obzirom na općeprihvaćeno mišljenje da se radi o stihu iz hrvatske junačke opere ‘Nikola Šubić Zrinski’, procedura je vrlo jednostavna. Potražite na internetu tekst opere, ako ne želite cijele, onda barem najpoznatije arije ‘U boj, u boj’, i pokušajte pronaći riječi ‘u boj, u boj, za narod svoj’. Ne ide? Pa naravno, kad ih u toj operi nema. Ako vas je ta spoznaja iznenadila, pravi šok tek slijedi. Dakle, da, postoji jedna pjesma koja u sebi ima spomenuti stih, ali ju je 1876. napisao srpski pjesnik Jovan Jovanović Zmaj. Zove se ‘Bojna pesma’ i govori o pozivu na oslobođenje Srba od Turaka. Budući da je napisana ćirilicom, za one koji ne znaju čitati ovo omraženo pismo, evo transliteracije samog početka pjesme:
‘U boj! / Za narod svoj! / Da crnoj noći svane, / Da jako sunce grane, / Da Srbin lance zdere, / I tešku kletvu spere, / Kletvu sa srama svog - / Pa da nas vidi Bog! / Za narod svoj / Napred - / U sveti boj! - U boj! / U boj! Za narod svoj!’. 

Hm, i što ćemo sad?!”, pita se Klasić. “Hoće li činjenica da znamo podrijetlo i kontekst i to da je više nego jasno da se fraza ‘narod svoj’ odnosi na srpski narod utjecati na daljnje korištenje omiljenog navijačkog pokliča? Naravno da ne, pa to su ipak samo činjenice. Koje bi naravno mogli iskoristiti i u vlastitu korist i pokazati cijelom svijetu da nismo neobrazovani nacionalisti, nego da, naprotiv, više i od čega cijenimo dobru poeziju. Pa čak i onu srpsku na ćirilici.” Marko Perković Thompson svojedobno se “proslavio” pjevanjem pjesme Jasenovac i Gradiška Stara, u kojoj jedan stih  – “to je kuća Maksovih mesara” -  govori sve o samosvijesti radikalno desnog pokreta u Hrvatskoj. Sve oni znaju, nema tu igorvukićevske bajke o Jasenovcu kao La Scali hrvatske ravnice, kući u kojoj logoraši veselo pjevaju, to je kuća u kojoj operira mesar, dakle, koljač, Maks... “Stvari se nisu mijenjale ni tijekom rata. Umjesto da junačkom borbom, u suradnji s njemačkom i talijanskom vojskom, ali i četničkim odredima, slome otpor u početku jedva naoružanih partizana, oni su svoju ‘hrabrost’ pokazivali masovnim i svirepim ubijanjem Srba, Židova, Roma i nepoželjnih Hrvata. Što je to točno hrabro u ubijanju maljem ili nožem nevinih civila u Glini, Jadovnom ili Jasenovcu? Imali su ustaše priliku hrabrost i patriotizam pokazati i na samom kraju rata. Od tako hrabrih dečki moglo se očekivati da Zagreb pretvore u neosvojivu tvrđavu te ne dopuste Jugoslavenima i komunistima da gotovo bez ispaljenog metka preuzmu glavni grad Hrvatske. 

Umjesto takvog ‘spartanskog scenarija’, napustili su svoju domovinu onako kako su u nju i došli. Skrivećki i bez borbe. Svi narodi u svojoj povijesti imaju događaje i ličnosti koje trebaju osuditi i sramiti ih se. U hrvatskom slučaju ustaše i NDH u potpunosti ulaze u tu kategoriju. Naravno, kao i svi ostali, i Hrvati imaju čitav niz događaja i ličnosti u svojoj povijesti na koje mogu biti ponosni. Bilo bi lijepo da u tom traženju, umjesto ratnicima, malo više pozornosti posvetimo književnicima, izumiteljima, kulturnjacima, humanitarcima i svima onima koji su bili spremni žrtvovati vlastiti život kako bi spasili tuđi. Naravno, da bismo pronašli takve primjere, trebalo bi poslušati savjet nogometaša s početka priče. Kad su ga upozorili da nije u pravu u vezi s ustaškim pozdravom, on je svima poručio da bi ‘trebali malo bolje pročitati povijest’. Pa eto, kad već on nije, vi si dajte truda...”
Klasićevom preporukom završavamo ovaj tekst. Dajte si truda. Isplatit će se!