Kultura
270 prikaza

U carstvu umjetničke kolonije u Galićevoj zgradi u Vukovarskoj

1/14
PIXSELL
Poslije Drugog svjetskog rata nova vlast je Ulicu grada Vukovara zamislila kao okosnicu novoga ‘socijalističkog’ velegrada, te je u njoj prezentirala i modernističku arhitekturu tad najvećih hrvatskih arhitekata

Moj atelier projektiran je slično kao Le Corbusierov, a zgrada je zasluženo spomenik kulture koji emanira duh vremena, postajući sve jasniji i inspirativniji simbol jednog razdoblja, kaže Damir Sokić, suvremeni hrvatski umjetnik i nekadašnji profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, u čijem se atelieru u slavnoj Galićevoj zgradi u Vukovarskoj ulici 35-35a, završenoj 1957. godine, zadržala tradicija nekadašnjih umjetničkih salona.

Sokićev atelier samo je jedan od mnogih ateliera koji su u poslijeratnom razdoblju soc-realizma dodjeljivani priznatim, ali i mladim hrvatskim umjetnicima. Naime, poslije Drugog svjetskog rata nova je vlast Ulicu grada Vukovara zamislila kao okosnicu novoga “socijalističkog” velegrada, te je u njoj prezentirala i modernističku arhitekturu tad najvećih hrvatskih arhitekata, od Drage Galića do Kazimira Ostrogovića. U toj ulici je demonstrirala i odnos nove socijalističke države prema kulturi i umjetnosti. Strategija je bila jednostavna: država je počela ulagati novac u umjetničko stvaralaštvo, a zatim priznatim umjetnicima otkupljivati radove te im dodjeljivati i ateliere. Najzaslužniji za takvu gradsku politiku brige i potpore umjetnicima bio je tadašnji zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, čijim je zalaganjem nastala u Vukovarskoj ulici jedna od najpoznatijih umjetničkih kolonija poslijeratnog Zagreba.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Moj atelier projektiran je slično kao Le Corbusierov, a zgrada je zasluženo spomenik kulture koji emanira duh vremena, postajući sve jasniji i inspirativniji simbol jednog razdoblja, kaže Damir Sokić, suvremeni hrvatski umjetnik i nekadašnji profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti Sandra Šimunović/PIXSELL

Drago Galić bio je osebujni zagrebački arhitekt i sveučilišni profesor, koji je na zadnjem katu te zgrade projektirao prostrane i prozračne ateliere s puno svijetla, koji su imali goleme prozore na sjevernoj i južnoj strani, idealne za umjetnike. Galić je čak specijalno dizajnirao atelier za svog prijatelja, arhitekta i slikara, akademika Josipa Seissela, iliti Jo Kleka, koji je sudjelovao i u avangardnom pokretu vezanom uz grupu Traveleri i časopis Zenit. U toj zgradi ateliere su imali akademici i profesori na Akademiji likovnih umjetnosti, poput Otona Postružnika, Vjekoslava Paraća i Ljube Ivančića, a kasnije i Boris Dogan i Nikola Reiser, koji su danas, kako kaže Sokić, naša ozbiljna povijest. Te umjetnike kasnije su nasljeđivali mlađi, a zatim su ti prostori postupno mijenjali svoju funkciju.

Sokić kaže da je Galićeva kuća sagrađena u vremenu ideološke kape soc-realizma, ali je usprkos tome evidentno da je tadašnje društvo imalo svoje vizionare te ozbiljne i dugoročne ambicije. “Cijela Galićeva zgrada, pa i ovaj dio tzv. Zapadne Vukovarske, slika je jedne ozbiljne ideje koju današnja površnost gleda kao ocvalu modu. Da ne idemo dublje, pogledajte samo uljepšanu zgradu HEP-a, koja je tipičan primjer onesviještene kulture. Naravno da je u tom poslijeratnom periodu bilo i grotesknih rješenja, preambicioznih, megalomanskih, plitko utopijskih. Tehnologija gradnje i korištenje armiranog betona omogućavali su i lošim fantazijama realizaciju, pa smo dobili i kreature koje su poslije nazivane ‘brutalizmom’ i koje danas zabavljaju površne kritičare i znatiželjne lutalice internetom. Vukovarska, njen zapadni dio, primjer je pametnog i lijepog urbanizma te ugodnog stanovanja, a za Galićevu zgradu rekao bih i skladne zajednice”, kaže Sokić.

 | Author: Privatna arhiva Vukovarska, njen zapadni dio, primjer je pametnog i lijepog urbanizma te ugodnog stanovanja, a za Galićevu zgradu rekao bih i skladne zajednice, kaže Sokić Privatna arhiva

Praksu dodjeljivanja ateliera priznatim umjetnicima u poslijeratnom razdoblju pojašnjava Jasna Galjer, redovna profesorica s Odsjeka za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja podsjeća da su i radnici velikih tvrtki dobivali stanove na korištenje, pa su tako u jednoj zgradi živjeli zaposlenici HEP-a, dok su umjetnicima dodjeljivani atelieri već ranije, primjerice, u sklopu Akademije likovnih umjetnosti, zatim u Voćarskom naselju, ili u Turininoj zgradi u Križanićevoj ulici.

”Dodjeljivanje ateliera umjetnicima bilo je dio državne kulturne politike, kojom se poticalo stvaranje umjetničkih kolonija na određenoj lokaciji s idejom da se na tom prostoru počnu okupljati određene grupe ljudi, umjetnici, ljubitelji umjetnosti te intelektualci, što je zatim dovodilo do mikro socijalne dinamike. To možemo usporediti sa stambenim blokom u Marseillesu gdje je Le Corbusier izgradio Unité d’Habitation za 3600 stanovnika, koji je postao uzorom za mnoga rješenja sa sličnim aspiracijama. To nije bila samo kuća za stanovanje nego stambeni blok s dječjim vrtićem, dućanima i terasom na krovu, na kojoj se odvijao društveni život. Takva praksa bila je odraz državne strategije i političkog modela odlučivanja kojim su kultura i određeni umjetnici dobivali mjesto i status u društvu. Naravno, umjetnici su kasnije te odluke potvrdili kvalitetom svog rada. Tim potezom dokazuje se da je vlast bivše zemlje svojom kulturnom politikom egzistencijalno i profesionalno zbrinjavala umjetnike”, zaključila je Jasna Galjer.

 | Author: Privatna arhiva Slikar Ljubo Ivančić u atelieru ‘50-ih Privatna arhiva

U toj Galićevoj zgradi atelier je imao i samozatajni slikar Ljubo Ivančić, jedan od najboljih poslijeratnih umjetnika i predstavnika egzistencijalnog i enformelnog slikarstva. Poslije je taj prostor naslijedila njegova kći, također vrsna slikarica i profesorica na splitskoj akademiji, Nina Ivančić, koja nam je ispričala da se njezin otac uselio u atelier na sedmom katu čim je zgrada sagrađena. Kaže da je taj prostor na sedmom katu bio savršen: sa sjeverne strane pucao je pogled na cijeli grad i Sljeme, a s južne strane bila je terasa koju je dijelio s atelierima u kojima su stvarali kipar Belizar Bahorić te slikar i pedagog Josip Roca.

”Kad je dobio atelier, moj otac je imao 30 godina, do tada je radio u malome mračnom prostoru bivšeg mljekarstva u Degenovoj. Bila sam klinka, mogu samo zamisliti koliko mu je mogao značiti taj novi, veliki, svijetli prostor. Voljela sam tamo dolaziti, činilo se kao izlet iz centra grada, gdje smo tad stanovali. Još dobro pamtim miris, mješavinu uljanih boja, drva, papira, prašine. Dao bi mi kistove i vodene boje pa sam i ja ‘slikala’ po velikim papirima, a za lijepog vremena svi smo se družili na terasi. Kasnije smo se zamijenili. Njemu je zbog zdravlja više odgovaralo raditi kod kuće. Roko (Damir Sokić, op. a.) i ja negdje smo od 1980. počeli živjeti i raditi u atelijeru. Bilo je tijesno, pa sam ja radila danju a on noću. Od 1955. godine mnogo je umjetnika i umjetničkog svijeta prošlo kroz taj prostor, mnogo je dobrih ideja i dobrih radova nastaltamo. Ideja o umjetničkim atelijerima na vrhovima zgrada pokazala se više nego sjajna i opravdana”, kazala je Nina Ivančić.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Atelier Damira Sokića Sandra Šimunović/PIXSELL

Odmah do bivših ateliera Vjekoslava Paraća i Otona Postružnika bio je atelier akademika i sveučilišnog profesora te potomka samoborskih veleposjednika Nikole Reisera. Taj “najveći gospodin u hrvatskom slikarstvu”, kako ga je svojedobno nazvao Josip Vaništa, skroman i dostojanstven, u tom je prostoru najviše slikao četiri motiva - mrtve prirode, pejzaže, aktove i portrete. Najbliži mu je bio akvarel – zvali su ga majstorom poetskih cvjetnih akvarela. U atelieru je zaprosio i svoju buduću suprugu Vesnu Samarđiju, profesoricu anglistike i germanistike.

”U atelieru je portretirao mnoge javne djelatnike, od gradonačelnika do direktora, članove HAZU, profesore Pravnog fakulteta, zatim Tadijanovića i Cesarića, Borisa Buzančića i Branka Mikšu, Belu Krležu kao barunicu Castelli, taj se rad nalazi na Gvozdu, Goranku Vrus Murtić te glumicu Anu Karić”, kaže Reiserova pokćerka Mirna Hromadko-Reiser, vlasnica Galerije Mala, te dodaje da je napravio i divan portret arhitekta Drage Galića. Iz Reiserova ateliera na sedmom katu pucao je fantastičan pogled na sjeverni dio Zagreba. Tako je nastala i slika “Panorama Zagreba”, koja je ugrađena u nišu zida sale za sastanke u Poglavarstvu grada.

Reiser je u ateljeu znao ostati po cijele dane i slikati, a obavezno je slušao klasičnu glazbu, najčešće Čajkovskog i Chopina. “Atelje mu je bio pun ploča i novina, a vaze pune cvijeća staroga godinu dana, koje nije dao bacati. Uglavnom su mu dolazili prijatelji na kavu i razgovor, obično popodne, najčešće Boris Dogan, a znali su svratiti Josip Depolo, Božo Biškupić, Josip Škunca i Ante Čičin Šajn. No njegov atelier nije bio poput Murtićeva političkoga kružoka. To je više bilo neformalno druženje uz kavu, najčešće jedan na jedan”, kaže Mirna Hromadko-Reiser.

Tik do Reiserova ateliera stvarao je Boris Dogan, Zagrepčanin, partizan i dijete “crvene” Trešnjevke, koji je sredinom sedamdesetih bio potpredsjednik Skupštine Zagreba, što je bilo značajno zato što je tu funkciju prvi put obnašao neki slikar. Reiser se jako volio družiti s Doganom, koji je bio poznat po svojim poetskim, fantastičnim slikama. Tu je bio i atelier Alberta Kinerta, koji je bio, kako je izjavio pisac Branislav Glumac, zatvoren i samozatajan čovjek, no budući da je u mladosti bio hrvatski prvak u boksu, što malo ljudi zna, “ostao mu je taj fajterski odnos prema životu”. U tom atelieru danas je slikarica i grafičarka Nada Žiljak, Kinertova kći, koja je širom svijeta promovirala jedinstvenu infra-red tehniku, što joj omogućava da u svojim slikama daje potpuno drugačiju, inovativnu perspektivu.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Slikarica Nada Žijlak u ateljeu Sandra Šimunović/PIXSELL

”Atelier mog oca nije bio mjesto okupljanja ljudi jer on nije volio da mu se dolazi u atelier - volio je srodne duše. Kad je slikao, najviše je volio biti sam, čak sam i ja rijetko dolazila, i svi smo poštovali njegovu potrebu za mirom. S ljudima se družio na akademiji, gdje je imao malu sobu, također je imao sjajan odnos sa svojim studentima. Po prirodi je bio emotivan, poštovao je ljudsku slobodu i tuđe mišljenje i nije volio trivijalne razgovore, pa se tako kod nas najviše razgovaralo o slikarstvu i književnosti. U tim razgovorima prenosio nam je svoje osjećaje i misli”, kaže Nada Žiljak te dodaje da je taj nevelik ali vrlo ugodan očev radni prostor preuredila u stan/atelier i u njemu neizmjerno uživa.

No nije samo Galićeva zgrada pružila utočište umjetnicima. Točno preko puta, u Vukovarskoj 62a-62d, u osmerokatnici koju je prema najsuvremenijim arhitektonskim načelima tog vremena projektirao Božidar Rašica, također je bila mala umjetnička kolonija. Smještena je iza donedavnoga Goethe instituta, a završena je 1954. godine i također je zaštićeno kulturno dobro. Kolokvijalno se naziva “pilotska”, odnosno “avijatičarska” zgrada. Prvotno je naručena za Exportdrvo, a zatim je taj projekt preuzela JNA, koja je zgradu namijenila pilotima. Nakon osamostaljenja Hrvatske vlasnik zgrade postalo je Ministarstvo obrane RH. Prvi atelier u toj zgradi dobio je Raul Goldoni, iznimno plodan hrvatski kipar i dizajner svjetskoga glasa te profesor na Akademiji, koji je stekao velik ugled svojom primijenjenom umjetnošću, tako da je i Josip Broz Tito rado poklanjao njegova djela, posebno vaze, raznim državnicima i kraljevima. Goldoni je bio i voditelj unutarnjeg uređenja Vitićeve “kockice” na Prisavlju. Bio je poznat po tome što je uvijek radio u atelieru, nikad kod kuće. Zatim je neko vrijeme u tom atelieru radio Dimitrije Popović, a onda se 1992. godine “uselio” Robert Šimrak, ugledni umjetnik i profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. U drugom atelieru bio je Željko Hegedušić, koji se pamti, između ostalog, i kao autor prvog hrvatskog nadrealističkog crteža, zatim Zlatan Vrkljan, a sad je u njemu firma koja se bavi zaštitom na radu.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Atelje Roberta Šimraka Sandra Šimunović/PIXSELL

”Atelier je za mene sve. Bez ateliera nema proizvodnje u artu. Nezamislivo je da nemam prostor u kojem se odvija umjetnički proces i gdje živim s umjetnošću. Atelier je zaštićena zona u kojoj se stvara sloboda i misao. A s druge strane, atelier je radionica u kojoj morate imati odlične uvjete da biste radili kvalitetnu umjetnost. No atelier je i mjesto za skrivanje. U mom slučaju, ja sam u privilegiranoj poziciji. Naime, atelier se nalazi na zadnjem katu, nikog nema ni s desne niti s lijeve strane, mogu biti u tišini, a mogu opet nafrljiti muziku do maksimuma. Obožavam ovaj atelier, to je moja jazbina”, kaže Robert Šimrak, pokazujući nam da u atelieru još postoje originalni bakelitni “štekeri” te police, vrata i prozori koje je Rašica konstruirao.

Šimrak dodaje da je u pedesetima i šezdesetima to bio luksuzni kvart. “Bio je privilegij stanovati u Rašičinoj zgradi”, kaže te dodaje da je atelier odlično projektiran, a jedina mu je mana što nema skladište i što je lift premali za transport velikih platna. “Željko Hegedušić mi je jednom ispričao da je nekadašnji zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac inicirao ideju da arhitekti na višim katovima novih zgrada projektiraju slikarske i kiparske ateliere. Sličnih primjera bilo je u to doba i u drugim zemljama, primjerice u

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Slikar robert Šimrak u svom ateljeu Sandra Šimunović/PIXSELL

Francuskoj i tadašnjem Sovjetskom Savezu. To je bila ekskluzivnost koja je tadašnjem društvu donosila neke benefite i ugled”, kaže Šimrak.U susjednom atelieru radi još od 1978. godine suvremeni slikar i likovni pedagog Frane Radak, koji je diplomirao u klasi Otona Postružnika, a poznat je po dalmatinskim motivima brodova, maslina i cvijeća. Premda je Radak već u 80-ima, još predaje slikanje, a uz to redovito izlaže. Ne tako davno imao je izložbu “Pogled iz ateljea” u Galeriji Događanja centra Knap, na kojoj je pokazao radove koji su dijelom bili inspirirani Trnjem i okruženjem njegova ateliera s pogledom na trnjanske krovove, a upravo priprema i dvije nove, koje će se biti u Zelini i Čitluku.

”Moj atelier nije namjenski projektiran, to je nekadašnja praonica rublja, koju sam dobio na korištenje nakon što su se stanari složili s tom prenamjenom. Prostor je bio jako zapušten i morao sam puno uložiti u njegovu adaptaciju, ali bio sam presretan što sam ga dobio. S osamostaljenjem Hrvatske, kad je vlasnik zgrade postalo Ministarstvo obrane RH, pokušao sam otkupiti taj prostor, međutim, cijena je bila previsoka. Atelier je moj spas, moj dom i moj mir, dolazim ovamo svaki dan i uživam”, kaže Radak te dodaje da se ranijih godina intenzivno družio sa svojim “susjedima” Hegedušićem i Goldonijem. Također pamti arhitekte Božidara Rašicu i Dragu Galića. “Rašica, podrijetlom Dubrovčanin, bio je univerzalan čovjek. Nije bio samo arhitekt, naveliko se bavio i slikarstvom i sve ga je zanimalo. Bio je pravi Mediteranac”, kaže Radak.

 | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Atelje akademskog slikara Frane Radaka Goran Stanzl/PIXSELL

Šimrak ističe da se u devedesetima situacija jako promijenila. “Kojekakvi poduzetnici i razni drugi ljudi pokušali su nas u nekoliko navrata izbaciti iz ateliera, pogotovo nakon što su oficiri pobjegli u Beograd. Jednom su mi se na vratima pojavili ljudi u uniformama, no kako sam i ja bio u ratu, to mi je bila olakšavajuća okolnost. Interesenata za ovaj prostor ima i danas, čak sam jednom prilikom dobio ćitabu da se moram iseliti za petnaest dana”, kaže Šimrak. I Radaka žalosti to što kojekakve firme pokušavaju uzurpirati njihoveateliere. “Njih zanima samo novac”, kaže te dodaje da ti ljudi ne razumiju važnost prostora u kojem su stvarali Hegedušić i Goldoni.

U te ateliere u Ulici grada Vukovara svraćao je i Branislav Glumac, književnik i autor kultne “Zagrepčanke”, te likovni kritičar, koji je vrlo dobro poznavao umjetnike iz Vukovarske ulice.

”Svi ti atelieri na zadnjem katu Galićeve zgrade bili su neka vrsta svečanosti. Kad ste ušli, izgledalo je kao da niste ni na nebu ni na zemlji nego da lebdite negdje između. Čaroliju je davao pogled na Zagreb, na planinu. To su bili dosta veliki atelieri i umjetnici su od njih napravili i glazbaonicu jer se stalno na starim gramofonima vrtjela dobra stara muzika. Oni su od tih ateliera stvorili svoj dom. Primjerice, Dogan je tamo neko vrijeme i živio i slikao. Svi su slikali uz muziku, a Dogan je volio i dobar razgovor. Razgovori su uvijek počinjali sa slikarstvom, a završavali, a gdje drugdje nego s lijepim ženama. Željko Hegedušić je sa svojih 90 godina i 50 kilograma bio pravo čudo od čovjeka i vitalnosti, životne i likovne. Kod njega ste uvijek mogli popiti izvrsnu podravsku hlebinsku rakiju i on vas je, naravno, uvijek nadjačao u čokanjčićima jer niste mogli s njim držati tempo. Atelier Frane Radaka, pravog Mediteranca, uvijek je mirisao po najfinijoj dalmatinskoj ribi i najboljem dalmatinskom vinu. Svi su bili vrlo društveni”, kaže Branislav Glumac.

 | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Atelje akademskog slikara Frane Radaka Goran Stanzl/PIXSELL

Dodaje da je dodjeljivanje ateliera umjetnicima u pedesetima i šezdesetima bio odraz onodobne duhovne atmosfere, kulture i poštovanja prema umjetnicima. Pojašnjava da su u pedesetim godinama u likovnoj kulturi bivše Jugoslavije vladala tri velika maga – Antun Augustinčić, Vanja Radauš i Krsto Hegedušić, koje su i Tito i Krleža izuzetno poštovali. Kaže da je Hegedušić u Zamenhofovoj imao svoju majstorsku radionicu, u kojoj su slikari besplatno dobivali platna i boje. Ta radionica bila je na europskom glasu. Kad je Herbert Reed, čuveni engleski likovni kritičar, nastavlja, došao u Zagreb i posjetio Hegedušića, rekao je da to ne postoji nigdje u Europi. Cijela jedna generacija – Zlatko Keser, Ivica

Šiško, Nives Kavurić Kurtović, Zlatko Kauzlarić Atač i drugi prošli su kroz tu radionicu, a ranije i Edo Murtić i Boris Dogan.

”Od toga danas nije ostalo ništa. To pokazuje da je bivša država izuzetno ulagala u umjetnike i brinula se o njihovoj egzistenciji. Nije bilo slikara koji u to vrijeme nije imao svoj atelier. I nama mladim piscima, koji smo startali u šezdesetima i imali samo jednu objavljenu knjigu, pokojni Veco Holjevac davao je stanove. Danas nema takvog afiniteta prema umjetnicima, a nema niti kriterija. Ono i današnje vrijeme je neusporedivo. To nije nebo i zemlja nego pakao i zemlja”, ispričao je Glumac te dodao da su nam na takvoj kulturnoj politici zavidjele i komunističke zemlje iz tzv. Istočnog bloka, u kojima su likovni umjetnici, primjerice u Mađarskoj i Bugarskoj, dobivali ateliere, ali su onda morali biti u službi ideologije, što u Hrvatskoj, u bivšoj Jugoslaviji, ističe, nije bio slučaj.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Atelje Roberta Šimraka Sandra Šimunović/PIXSELL

A kako je danas? Robert Šimrak naglašava da je u nekoliko navrata, i kao predsjednik HDLU-a, a i kasnije, pokušao ugraditi tu ideju o dodjeljivanju ateliera umjetnicima, nastalu u pedesetim godinama prošlog stoljeća, i u današnji sustav. Čak je u jednom trenutku, dodaje, predlagao ministrici kulture i medija da se uvede red i uspostavi sustav, dakle, da se popišu svi atelieri, i gradski i državni, zatim da se donese pravilnik ili čak zakon kojim bi se regulirala prava i obaveze između umjetnika i države, odnosno grada, te da se omogući likovnim umjetnicima da prema određenim kriterijima i dalje dobivaju ateliere na korištenje. Ali bez uspjeha.

”U devedesetima se izgubio interes za umjetnike i njihove ateliere, država se potpuno pogubila i sve je prepušteno stihiji i individualnim naporima umjetnika i njihovoj sposobnosti snalaženja. Ministrica je u jednom trenutku čak rekla: ‘To je vaš problem!’ Zato Holjevčeva ideja o atelierima polagano izumire, što potvrđuje i slučaj nekadašnjeg ateliera Željka Hegedušića. Poražavajuće je da je u prostoru koji je namjenski projektiran kao umjetnički atelier danas smješten običan ured s fasciklima”, kaže Šimrak te dodaje da država nije u sklopu svoje kulturne politike odredila prioritete nego zapravo služi samo kao bankomat, i to loš, dok se, primjerice, u Leipzigu ili Mainzu u Njemačkoj, koja cijeni umjetnike, cijeli blokovi daju umjetnicima na korištenje.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Slikarica Nada Žijlak u ateljeu Sandra Šimunović/PIXSELL

Sokić smatra da je tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća dano umjetnicima više ateliera nego u razdoblju od devedesetih do danas. “Stvarala se nova država i novo društvo, u čije je temelje ugrađeno vezivo koje su umjetnici kreirali, da ne kažem kemijali, u svojim laboratorijima na vrhu zgrada. Te prostore danas nazivaju penthouseima i prodaju ih za suho zlato onima koji su ga iskopali u tranziciji ove države. S tih visina puca pogled na širu sliku u kojoj neki vide život a neki plijen. Kada danas hodam Vukovarskom, odnosno bivšom Proleterskom, jer mi je i prošli naziv ulice bio drag, jedva čekam ući u atelier u kojem stanuju duhovi, koji su vjerovali u ideju da je manje više i od toga stvorili svjetleću sintagmu. Danas staromodno, ali pouzdano. Ovo moje tepanje nazivima jedne ulice odvraćanje je od pogleda na devastaciju ulice i života, beznađa u neurednoj komercijalnoj stihiji, sve veće prisutnosti skorojevića i povlačenja umjetnika u ateliere. Barem u mojoj svijesti su vrata ateliera, i ne samo moga, postala granica reda i nereda”, zaključio je Damir Sokić.

Nada Žiljak kaže da je njezin otac Albert Kinert govorio kako samo treba imati želju za slikanjem i zatim slikati u bilo kojem prostoru. “Slikanje je strast i važno je tu strast izraziti, pa makar i na dasci u sobi, kao što je on znao raditi,” rekla je Nada Žiljak.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.