“Um je poput padobrana, djeluje samo kad je otvoren”, rekao je Frank Zappa.
“Većinu ljudi nije briga govoriš li im istinu ili laž, dokle god ih zabavlja ono što govoriš”, rekao je Tom Waits.
“U ludnici pametni upravljaju luđacima, u životu je često obratno”, rekao je Toma Bebić, kojega su poslije smrti nazivali splitskim Zappom i hrvatskim Waitsom.
“Čitav život sam se zavaravao da osim novca ima i drugih ideala, tako još mislim, što se tiče ideje, sasvim sigurno sam u pravu, ali što se tiče trenutka u kojem živimo nisam u pravu, jer danas se dio slobode o kojoj smo prije govorili možda čak može i kupiti. Dobro je imati para, puno para. Cijeli život sam mislio da ne treba imati para, da treba imati malo para. Čovjek mora imati strašno puno para, tako može puno pomoći, možda čak utjecati i na politiku i na ratove i na sve skupa. Prema tome, treba biti bogat. Bilo bi dobro da imaju dobri ljudi puno para, jer možda ne bi proizvodili oružje nego kruh. Ja danas mogu pomoći jednom ili dvojici ljudi da im dam pola kila kruha, a to je jadna pomoć. A, glupani imaju danas puno para, zapravo zločinci i duhovni kriminalci. A fizički kriminal je posljedica duhovnog kriminala. Duhovni kriminalci vrte pare, a da nije njih pare nam ne bi ni trebale. Jer čemu ti treba novac? To je najbezvrednija stvar, koju je čovjek ikad proizveo. A od te najbezvrednije stvari napravili smo najvredniju. Novac ne možeš ni jesti, ni piti, niti možeš spavati s njim, a sve to možeš kupiti s njim. Novac je najveći aforizam koji je čovjek proizveo”, riječi su koje nije izgovorio ili napisao, ali bi ih bez problema potpisao, dokazano cinični ljevičar. A cinik je, kako kaže inspektor John Rebus, idealist koji je prihvatio realnost. “Mi moramo imati svoj krumpir, jer jedino tako možemo zadržati slobodu i samostalnost. Ako nas bude drugi hranio, ode naša samostalnost. S tim se ne smijemo zajebavati, jer mi već ležimo na kreditima. Posudba je drugo dok je vraćaš. Čim ne budemo mogli vraćati te kredite gotovo je. Kad bi se mene pitalo, najveća korist bi bila da se svi radnici i sve što je vrijedno, a može se prenijeti na drugo mjesto, izvadi vani iz ovoga kraja. Sve to bi prenijeli iza brda, da nam oživi Sinj, Drniš, Imotski... Da se zadrže ljudi u svojim krajevima, jer svak’ će puno bolje raditi pred svojim pragom. Time bismo spriječili glupu migraciju. Sredstva komuniciranja su danas razvijena, tako da čovjeku nije problem ako hoće doći na kazališnu predstavu iz Muća u Split.
Znači, mi ljude ne bismo s tim udaljili od kulture niti od škole. A kad čovjek dođe u dva sata s posla, onda će obrađivati ono malo svoga zemljišta i splitska tržnica ne može biti u oskudici. Ovako 20 tisuća radnika putuje i dođu u 4-5 sati kući i nisu više nizašto. Plus toga traže stan u Splitu jer tu rade. I umjesto da tri direktora putuju Mercedesima, neće to shvatiti i guše 20 hiljada radnika. Guše grad i ubijaju selo”, riječi su koje nije izgovorio, ali bi ih bez problema potpisao neki samoproglašeni hrvatski suverenist sklon zakašnjelim reakcijama, onima od kojih bi možda bilo neke koristi da su se izgovorile nekoliko desetljeća ranije.
“Simptomatično je da Split živi u kompleksu prigušene sredine, koja stalno hoće dokazati da je netko i nešto. Lijepo je prije desetak godina rekao naš tadašnji predsjednik općine Perišin: Split je prosjak s cilindrom na glavi”, riječi su koje nije izgovorio ili napisao, ali bi ih bez problema potpisao fanatični, ali kritični Splićanin ovoga doba, svjedok stvarne i projicirane slike jednoga grada koji su pregazili demografija, industrijalizacija, tranzicija i provincijalizacija.
“Čovjek koji voli ljude u biti najviše voli sebe. Ja iz toga izvlačim korist i to ovako: ti nosiš štrucu kruha pod rukom i bez obzira na to koliko ti možeš pojesti - dio će ostati. A budući da ja idem s tobom, onda ćeš taj komad dati meni, a nećeš ga baciti. Ali ako ja tebi podmetnem nogu, ti ćeš pasti i štruca kruha je u blatu, te nema kruha ni tebi ni meni. Meni je stalo da ti imaš, ali važno je i da ja imam. Eto, to je čovjek koji voli ljude. Stara je istina da ljudi vole radi sebe, a ne radi drugog. I što više voliš drugog to je ono jedno ‘ja’ više izraženo”, riječi su koje nije izgovorio ili napisao, ali bi ih bez problema potpisao svaki čestiti mizantrop koji će se lako složiti s tezom da su “i ljubav i mržnja, zapravo, bolesti i to međusobno povezane. Što više voliš, to više možeš i mrziti”, dok u ravnodušnosti prema svijetu tih emocionalnih muka jednostavno nema.
O novcu, krumpiru, kruhu, čovjekoljublju i splitskom doživljaju sebe govorio je, međutim, samo jedan čovjek, onaj čiju je biografiju najkraće i najtočnije sročio Saša Antić iz TBF-a govoreći o nagradi za životno djelo Rock&Off, posmrtno dodijeljenoj splitskom Zappi ili hrvatskom Waitsu, dakle Tomi Bebiću.
- ‘Ko može bit’ toliko munjen i dat’ jednom takvom čoviku bilo kakvu nagradu?! Toma cili život nije zna s čim bi se bavija, pa je malo tija bit pilot, pa nastavnik, pa brodski strojar, pa novinar, pa je na kraju posta kantautor. Valjda zato jer je piva ka kanta. I šta je najgore, nastupa je masu puta na Splitskom festivalu i svaki put bi doša obučen ka da ide u ribe. Kažu da je i slika, pa je nakon prve i jedine izložbe koju je priredija u vlastitom stanu zapalija sve slike.
Toma Bebić se rodio i umro u vlastitom stihu: “Jednega dana tamo nike teške godine”.
Ta prva, teška, bila je 1936., a druga 1990. U ratu koji je kao dječak preživio postao je uvjereni, iskreni komunist, ali nikad zadrti, karijerni član partije o kojoj je - a za to je trebalo imati daleko veća muda nego za biti hrvatski nacionalist u terminalnoj fazi socijalizma - i početkom 70-ih i malo nakon Titove smrti govorio kao o svemu suprotnom od onoga što je trebala biti.
Pri tome, on svoj bunt nije vodio samo verbalno, već i vrlo praktično. Iz novina je odlazio jer nije trpio cenzuru, ne skrivajući kičmu od gume brigom za egzistenciju obitelji.
Toma Bebić svoj drugi rat u životu nije dočekao, a da jest, vratio bi se tamo gdje je nešto prije naših olovnih godina bio - na stranice novina koje je već jednom dijelio s Viktorom Ivančićem, dakle otišao u redakciju Feral Tribunea, u čijoj će mu biblioteci pokojni Predrag Lucić posmrtno urediti i objaviti pjesme po kojima ga, kao i po još koječemu, vrijedi pamtiti. Jedna od takvih je svakako “Za moj raj pitajte mene” u kojoj su i stihovi: “I neću/Neću vam bogovi moliti milost/Milost užitka vašeg raja/Za moj raj pitajte mene/Spavao sam na prsima zadovoljene žene”.
Živio je, dakle Toma, slijedeći, svjesno ili ne sasvim je nevažno, Goetheovu misao: “Kako ćeš upoznati samoga sebe? Promatranjem nikad, ali zato djelovanjem da”.
I zbilja je, kako je Antić rekao, djelovao kao “pilot, pa nastavnik, pa brodski strojar, pa novinar, pa je na kraju posta kantautor” i u međuvremenu malo bio i glumac. A to, zajedno i odvojeno, košta.
“Da Toma Bebić/bane/Na kongres nutricionista/Gdje se na sva usta/hvali/Mediteranska prehrana/On bi se složio/s tezom/Da je ta prehrana/vrlo zdrava/Da je najzdravija/mediteranska spiza/Ako se ima šta jist!”, napisao je genijalni Predrag Lucić, u čijem su opusu i stihovi: “Luđaci/Oni su svjetlost svijeta/Mi gledamo/A oni vide/Mi se smijemo/Oni su smijeh/Njihova ludost nam/Otvara vrata/Iz ludnice/Koju zovemo/Svijet”.
Bebić, naravno, nije bio nikakav luđak, ali se i za tu ulogu dobrovoljno ponudio: “A ako Splitu trebaju redikuli, ja ti se, grade moj, nudim! Napravi od mene redikula! Bit će ti lakše, jer te volim i jer sam u tebi! Još ću ti u tome i pomoći! Neću bježati. Niti mijenjati sredinu. Izdržat ću. A ti mi se rugaj! Alaj će biti smijeha! Budi siguran, smijat će nam se obojici! Kao i dosad! A vi, što bezvezno zviždite, kažite otvoreno što imate kazati. Ili otpjevajte nešto. Učinite nešto! Makar i loše, jer ni loše napraviti nije lako. Ja ću vam aplaudirati za rad, a enciklopedije neka brinu o vrijednosti. Ali kad lice pokrivate dlanovima i skriveno zviždite, iz potaje, nekako me na nojeve podsjećate. I gadite mi se!”, napisao je u otvorenom pismu sugrađanima koje je objavio Plavi vjesnik 1970. godine.
Sve što je Bebić stvorio, a toga nije puno i nije, naravno da nije, sve blistavo, nastalo je u njegovoj nekontroliranoj potrebi za slobodom, ali ne slobodom od režimskih stega ili nečega sličnog i prolaznog, već slobodom koja nije ono što se od nekoga dobiva, već ono što čovjeku nitko ne može oduzeti. Prostor te esencijalne slobode za njega su bili Split i more. Toma Bebić, naime, nije volio putovati.
“Želim ovdje živjeti i boriti se jer potrebno je da svak’ čisti pred svojim pragom. Ne mogu ja poći dizati revoluciju tamo negdje među pingvinima. To neka rade pingvini. Ne idem među bogove, tamo neka rade bogovi”, rekao je 1982.
Krivo je i to potpuno Bebića opisivati kao čovjeka ispred svoga vremena. On je, kako je to primijetio Jurica Pavičić, više bio iza njega. Svoje se, ma ne svoje, već društvene stvarnosti grozio, a ujedno je njegov “modernistički gnjev počivao na iskrenom - užasavanju od suvremenosti!”.
U našem, današnjem svijetu, Toma Bebić teško bi bio moguć, a ako nekim čudom i bi, sam bi se grozio vlastitog statusa performera ili čega već, prikačenog mu mimo volje. Svaka bi mu ladica bila tijesna kao grobnica u koju je prerano legao, pa se iz nje izdigao do mjesta koje mu je pripadalo, ali i bilo nedostižno za života koji je svakako, kako glasi latinski prijevod Hipokratove rečenice, kratak, za razliku od umjetnosti koja je, poput Tomine, duga i koje, Zappa je rekao, nema bez uma otvorenog poput padobrana. Onoga uma koji je uspijevao ljude zabavljati govoreći im - istinu.
