Ježurka je nacionalist, režimski poslušnik, sam drug Tito, a prijateljica mu Lija Staljin, moguće i Sophia Loren.
To su samo neke od priča nastalih na temelju izvorne “Ježeve kućice”, pjesme koju je 1948. Branko Ćopić napisao “za djecu i osjetljive”.
U toj, vrlo jednostavnoj basni o ježu koji voli svoj dom iako mu se drugi zato rugaju, ovaj je voljeni jugoslavenski pisac dokazao magiju prave umjetnosti, one koja nadilazi prostor i vrijeme i svoje mjesto zato nalazi svugdje i vječno.
Zato je hrvatsko-kanadska redateljica i scenaristica Eva Cvijanović u pjesmici koju je obožavala kao curica i kao odrasla žena, sada pronašla nešto svježe i novo pa je “Ježevu kuću”, sa svojim timom odlučila oživjeti, kao prvi animirani crtić, i to stotinu godina nakon rođenja tvorca Ježurke i ostatka slavne šumske družine.
"Pogotovo u globalnom selu, dom kojim se Ježurka ponosi ima golemo značenje. To više nije samo mjesto nego stanje uma koje dijelimo, a koje nam je utočište iz kojeg crpimo osjećaj identiteta i pripadnosti. To je nešto što razumiju sve kulture i generacije i zato priča u meni odjekuje i toliko godina poslije, kad imam domove u Bosni, Hrvatskoj i Kanadi", kaže Eva čiji će animirani film svjetlo dana ugledati iduće ljeto.
To je zato što sa svojim timom u garaži u zagrebačkoj Peščenici “Ježevu kućicu” sprema u tehnici stop-animacije lutaka, što je prilično dugotrajan proces.
"Ovaj bi film za mene bio neostvariv u bilo kojoj drugoj tehnici!", kaže Eva dodajući da dvodimenzionalno nije moguće dočarati nešto što bi se približilo doživljaju predivnih ilustracija Vilka Selana Glihe.
Radi se, dakako, o glasovitom hrvatskom izdanju iz 1982., čiji je prijevod tada odobrio Ćopić. Zato je mlada autorica, koja je rođena u Sarajevu, a od 1990-ih živi u Montrealu, staroj priči odlučila dati novu dimenziju.
"Filcana vuna od koje radimo lutke i svu ostalu scenografiju, uključujući i maslačke, iznimno je izazovna i bogata i vjerujem da će dočarati taj kompleksni, šareni, topli, sneni i magični, a opet i otprije poznati Ćopićev svijet", kaže Eva kojoj u modeliranju, koje će trajati oko pet mjeseci, s animacijom od nekih sedam, pomažu Ivana Bošnjak i Thomas Johnson, iza kojih je veoma hvaljen animirani film “Simulacra”.
Producirao ga je Bonobostudio iz Zagreba, koproducent “Ježeve kućice” zajedno s renomiranim kanadskim Nacionalnim filmskim odborom (NFB), koji je od svog osnutka 1939. zaradio pedesetak nominacija za Akademijinu nagradu i osvojio čak 12 Oscara.
Savjetnik Ivani i Thomasu je ni manje ni više nego Tim Allen, suradnik Tima Burtona i Wesa Andersona.
S prvim je radio na predivnom filmu “Mrtva nevjesta”, a s drugim na “Fantastičnom gospodinu Liscu”.
"Tim je zapravo dugogodišnji prijatelj naše animatorice Ivane Bošnjak. Osim što je vrhunski umjetnik, uvijek nađe vremena za radionice i predavanja na kojima rado dijeli svoja iskustva s mladima. Odmah je pristao biti savjetnik na ovome projektu i njegova nam je pomoć neprocjenjiva. Zbog njegovih obveza i dugotrajna rada na “Ježevoj kućici”, funkcioniramo na daljinu, ali odlično", tvrdi Vanja Andrijević iz Bonobostudija, jedinog koji u Hrvatskoj od samoga početka radi u tehnici animacije lutaka.
"Ta tehnika kreativnim i maštovitim autorima pruža goleme mogućnosti. Topla je, opipljiva i beskrajno zabavna. Jest da je iznimno zahtjevna, skupa i dugotrajna, ali užitak koji pruža jednostavno sve premašuje", objašnjava Vanja dodajući kako Hrvatska u tom smislu ide u korak sa svijetom.
"Sve više raste proizvodnja animiranih filmova u klasičnijim tehnikama. Vjerojatno zato što se ispuhala početna fascinacija kompjutorskom animacijom. I dalje se ona koristi, ali je sada više sredstvo kojim autori dolaze do željena vizuala, eksperimentirajući i kombinirajući je s drugim tehnikama", kaže Vanja, predstavljajući i ostalu impresivnu ekipu koja surađuje na projektu.
Rade Šerbedžija je tako narator i na hrvatskom i na engleskom jer je Evi bilo važno da i strana verzija, čiji je prijevod osigurala spisateljica Amela Marin, ima balkanski štih.
Rade je, uz to, bio prikladan i zbog svoje međunarodne poznatosti, a pozivu se, iako je riječ o niskobudžetnom projektu, odazvao odmah.
Vanja kaže da je to zahvaljujući velikoj upornosti producentice NFB-a Jasne Popović, također Sarajka koja živi u Montrealu i odavno, poput Eve, sanja da animira omiljenu priču iz djetinjstva. Za glazbu je pak zadužen Darko Rundek.
"Eva je od početka imala jasnu viziju glazbe koja će u filmu imati veliku ulogu u građenju atmosfere, ali i pričanja priče. Inspiraciju je našla u glazbi iz špageti vesterna, ali i u našem fokloru, pa je Darko Rundek kao skladatelj bio naš prvi i logičan izbor. I on je odmah pristao raditi na filmu, što nam je iznimno drago jer je njegova glazba obilježila naše odrastanje", priča Vanja, dok Eva dodaje kako joj pomoć svih uključenih, od producenata do majstora stop-animacije, neizmjerno znači.
"To je doista velika stvar, prevesti tu pjesmu u medij animiranog filma. Sama ne bih mogla stići dalje od scenarija koji sam napisala u jednom popodnevu, dok sam odugovlačila pisanje svoje zadaće. Velika je čast, ali i pritisak biti redateljica ovoga filma. No, eto, bacili smo se svi zajedno u to more pa ćemo, nadam se, isplivati s jednim malim biserom", nada se redateljica koja se nije prva uhvatila u koštac s “Ježevom kućicom”.
Još prije nekoliko godina pukla je priča da će animiranu varijantu priče ponuditi Milan Blažeković, jedan od najjačih domaćih diznijevaca proisteklih iz Zagrebačke škole crtanog filma.
Projekt, u kojemu je na glazbi trebao raditi pokojni Arsen Dedić, trenutačno je na čekanju, a osim njega, bilo je tu dosta dramskih adaptacija.
Za njih je pjesma vrlo pogodna jer uz naslovnog Ježurku sadrži brojne druge “šumske” likove, Liju, Vuka, Divlju svinju i Medvjeda, koji su već u izvornom materijalu predstavljeni kroz elemente dijaloga i koji bi, za razliku od glavnog junaka, dom prodali za mrvu hrane.
Među kazališnim varijantama Ježurke zanimljiva je obrada Saše Anočića, Mihaljevića, u kojoj Ježurka na objedu kod Lije popije podosta alkohola, a upadne i u tučnjavu.
I u pisanom obliku Ježurka, koji je u Hrvatskoj svojedobno izgubio domovnicu (jer nije Ježurko), doživio je reinterpretacije. Osuvremenio ga je 2006. tako i Ivica Jakšić Puko, brački pisac, redatelj i slikar koji je klasik dječje književnosti predstavio kao “Ježevu kućicu (za Hrvate)”.
U njoj je Ježurka Ante, a lija Karla (po svoj prilici Del Ponte), ali u kojoj, za razliku od izvornika, nema crnih i bijelih likova, niti neupitnih vrijednosti. Svi su isti, gadni.
"Pukova parafraza Ćopićeve alegorijske basne izravnije se referira na politički i društveni kontekst jer je Puko ipak mnogo mlađi, njegovo je vrijeme postmoderno, a ono sa sobom donosi relativizaciju i slobodnije tumačenje, manje romantično i sentimentalno", objasnio je pri izlasku spomenutog djela jezikoslovac Ivo Žanić, čime je opet potvrđena nevjerojatna elastičnost ove basne za koju je pjesnik Rajko Petrov Nogo rekao da je vrhunac Ćopićeve magije.
Eva Cvijanović zato će se i toliko godina poslije, za razliku od spomenutoga, držati njoj još itekako svježega, aktualnog izvornika za koji je uvjerena da će rezonirati i sa stranom publikom, ne tako opterećenom “jugoslavenskim” ili nekim sličnim kontekstom.
U širim prilikama, Ježurka bi se tako makar pojedinima mogao učiniti kao, recimo, vitez od Manche, kao najpoznatiji borac protiv vjetrenjača koji u svijetu koji ga uporno pokušava promijeniti ne odustaje od sebe, svojih načela i ideala.
Taj izmišljeni junak španjolske književnosti bio je omiljeni i Ćopiću, kojemu je Don Quijote bila prva knjiga koju je u životu pročitao, a koje se spomenuo nešto prije smrti 1984.
