Kultura
6932 prikaza

Ježa smo izbacili jer je govorio srpski, a sad je u Berlinu

Ježurka Ježić
Facebook
Na filmskom festivalu u Berlinu održat će se premijera kratkog animiranog filma napravljenog po poemi Ježeva kućica

Prvoga dana 2015. godine navršilo se cijelo jedno stoljeće od rođenja pisca koji je napisao djetinjstvo. 

Prošao je, eto, taj prvi siječnja u Hrvatskoj kao i svaki drugi - prvi: hladna francuska ili ruska salata, podgrijane sarme i skijaški skokovi na televiziji. 

Tek je negdje netko, neopijen od noći ranije, dječaku ili djevojčici kojima smjene godina ne znače ništa, čitao: “Po šumi, širom, bez staze, puta/Ježurka Ježić povazdan luta”...

Onog prvoga siječnja 1915. godine, u ratu koji su zvali Velikim sve dok nije došao veći, Drugi svjetski, u Hašanima, u Bosni, rodio se Branko Ćopić, za kojeg će bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik Mile Stojić reći da je “najpozitivniji književnik ove zemlje”. 

Tom se zemljom, međutim, mogu smatrati najmanje tri, jer koliko je piscu jezik domovina, tolika je i domovina čitatelja tog jezika.

“Oprostite što miješam srpski i hrvatski, a služim se i bosanskom varijantom jezika. Draga mi je svaka lijepa riječ”, rekao je jednom prilikom književnik u čiji je spomen na njegov stoti rođendan u Beogradu, gdje je živio i skončao, otvorena izložba nazvana “Vedrine i sete Branka Ćopića”.

U Hrvatskoj je, naravno, jer Ćopić je i Srbin i iz Bosne, stotinu godina od njegova rođenja obilježeno kao da ga, Branka, nije ni bilo - osim ako pod obilježavanje ne uključimo novinske tekstove onih autora kojima ne treba objašnjavati, jer znaju, kako je velika književnost takva, velika dakle, jer je bezvremenska i jer, jednako, u svakom vremenu ima svoj kontekst te, recimo tako, baš kao da govorimo o kakvoj napravi za kućanstvo, uporabnu vrijednost. 

Pa čak i kad se sve čini da ostane skrivena od onih za koje je pisana. Ćopiću je u Hrvatskoj presuđeno tako da, ali ni slučajno, netko pred razredom ne izgovori stihove iz “Ježeve kućice”, knjige koja je za djecu od, kako se ono kaže, sedam do sedamdeset i sedam godina. 

Ježurka Ježić | Author: Youtube Youtube

To što je Ćopić još 1982. dopustio da ista ta “Ježeva kućica” u Hrvatskoj izađe na hrvatskom i što ju je ilustrirao, za hrvatskog i svakog drugog čitatelja, hrvatski slikar Vilko Selan Gliha - i to tako da su Ćopićeve riječi bez Glihinih crteža kao knjiga bez korica, Mišo Kovač bez brkova i antifašizam bez petokrake - zanemareno je u ime budalastih razloga; onih što se izmisle kad se neće reći što je na stvari, pa je, eto, postalo nevažno što je sve napisao, a toga je puno, tko je i kakav je Ćopić bio, a bitnim navedeno to što Ježurka nije Ježurko.

Pokojni je Ćopić, kako je govorio, pričati priče učio od djeda. U ta vremena manja je razlika bila između unuka i djedova, nego je danas između očeva i sinova. Ne misli se, naravno, na razliku u godinama, nego na onu u odnosima prema, valjda, svemu: od interneta do punjenih paprika. 

Veliki pisac iz malog sela ima, međutim, tu čarobnu moć da današnje očeve vrati u doba kad su njima njihovi radili ono što oni sad rade svojoj djeci - čitali ode skromnosti i čestitosti - i da pri tome jednako uživaju kao kad su samo slušali.

Ako, dakle, Ćopić nije veliki pisac samo hrvatskog jezika, on je opet veliki pisac hrvatske kulture, one što ima običaj, kao i svaka mala, odricati se umjesto da prisvaja na način zbog kojeg netko, Ćopić ili tko god, neće biti manje nečiji tuđi zato što je i naš. 

Uostalom i pravo za reći: to što je u Beogradu živio i umro planski - “Punih dvanaest godina pre smrti on je planirao kako će to izvesti na pravi način. Govorio je: Zatvaram sve dućane” - svjedočio je glumac Tomo Kuruzović, najpoznatiji od svih koji su igrali Nikoletinu Bursaća - ne čini Ćopića ništa više srpskim nego i bosanskohercegovačkim i svačijim piscem.

Ponajmanje to, naravno, ima veze s mjestom rođenja, u kojem piščevu rodnu kuću obnavljaju donacijom iz azerbajdžanskoga grada Bakua!

“Kućico draga, slobodo moja!/ Palato divna, drvenog svoda,/ kolijevko meka, lisnatog poda, uvijek ću vjeran ostati tebi,/ nizašto ja te mijenjao ne bi’!/U tebi živim bez brige, straha/i branit ću te do zadnjega daha!”, Ćopićevi su stihovi u kojima piše ono što će poslije otpjevati i Jura Stublić, a nadograditi pisac i novinar Teofil Pančić

Prvi je, valjda još pamtite, pjevao da se samo jedno mjesto na svijetu zove dom, dok je drugi dodao da su sve ostalo - stanovi.

Naučit će to od života, jer od Ćopića nisu - pošto među trideset jezika na koje su mu djela prevedena nije, nekako se čini, niti službeni niti ona dva-tri što se samo govore po raznim krajevima jedne zemlje - izbjeglice iz Sirije što evo tumaraju Europom.

Bit će im, hoće sigurno, bolje kad i ako tu svoju zamišljenu, sretnu i ljudsku Europu nađu, nego što im je bilo tamo odakle su zbog muke krenuli, samo...

Tko god je bio izbjeglica ili upoznao nekoga takvog, ma kakva mu i koliko naklonjena azilantska sudbina bila, zna, osjetio je ili čuo kako je u onih stotinu četvornih metara s dobrim rasporedom i odličnom lokacijom, na drugom katu zgrade u Goeteborgu, lijepo stanovati, ali fali to što arhitekt nije predvidio ulaz za osjećaj doma o kojem je pisao Ćopić.

“Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srcu još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se”, piše Branko Ćopić u posveti prijatelju Ziji Dizdareviću, u jednom od najljepših prologa ovdašnjih književnosti, onom za “Baštu sljezove boje”, objavljenom 14 godina prije nego što će veliki autor rođen godine ove, ali stoljeća prošlog, skočiti u smrt s visokog mosta i tako se spasiti od gledanja svijeta u kojem bašte sljezove boje postaju predjeli slikani očajem.

Ćopić će zato priznanje dobiti u Berlinu. Naime, na berlinskom filmskom festivalu bit će premijerno prikazan kratkometražni animirani film napravljen prema poemi Ježeva kućica, a napravljen je u koprodukciji kanadskog Nacionalnog filmskog odbora i hrvatskog Bonobo studija. 

Animaciju su napravili Ivana Bošnjak i Thomas Johnson, a režiju i scenarij filma "Ježeva kuća" potpisuje hrvatsko-kanadska autorica Eva Cvijanović.

Film dolazi u tri jezične verzije, narator hrvatske verzije je Rade Šerbedžija, engleske glumac Kenneth Welsh, a francuske glumica France Castel. Glazbu u filmu potpisuje Darko Rundek.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.