Dan u životu glumca nije spektakularan ako ga sami ne želite takvim prikazati. U našim, hrvatskim, okvirima glamur je čista izmišljotina i laž. Da bi život glumca bio glamurozan, morate imati jako debeo novčanik i milijunske honorare što u nas nije slučaj. Mediji prave glamur koji zapravo uopće ne postoji, govori glumica Ana Kvrgić (45), kći doajena domaće kazališne i filmske scene Pere Kvrgića (88).
Članica Gavellina ansambla već je kao osnovnoškolka shvatila da će krenuti očevim stopama dok je oca gledala u kultnim “Stilskim vježbama”. Predstavu je pogledala nekoliko puta u životu.
"Peru gledam prije svega na sceni kao glumca, a tek onda kao oca. Budući da je maestralan u onome što radi na pozornici, uživim se svaki put u njegov lik s oduševljenjem", govori Ana o svom životnom uzoru.
Na pozornici su se posljednji put zajedno našli 2013. kad su igrali Nikiforovljevu dramu “U ime novca”. Premda dijele istu profesiju, Ana glumu doživljava nešto drukčije od svog oca.
"Sve uloge koje se odnose na suprotan karakter od osobnog su izazov, igra, istraživanje. Najteža je uloga ona koja nije odigrana do kraja nego je spletom okolnosti, što zbog loše režije, odnosno izostanka režije ili međuigre, ostala plošna kao i predstava koja nije oživjela nego je dosadna, duga i zamorna. Tad pati i publika i glumci", kaže Ana.
Oni ljubomorni i neupućeni prebacit će joj kako su joj na račun oca vrata teatra bila širom otvorena. No daleko je to od istine.
"Žene su zapostavljene i slabije plaćene, ne samo u glumačkom nego i u svim ostalim poslovima. Protivio sam se njezinu odabiru profesije. Ali ona je zaista željela biti glumica, a ja joj ne bih zabranio da se bavi onime što voli", ispričao je legendarni glumac koji je kćer jedinicu pripremao za prijemni ispit.
Ana tada nije prošla.
"Plakala je pa sam joj rekao: ‘Zašto plačeš, pa i ja sam također pao kada sam išao na prijemni iz režije’. Drugi se put sama pripremala i tada je prošla", prisjetio se Kvrgić.
Ana je odrastajući uz poznatog oca spoznala da je život ljepše živjeti kroz optimizam, rad i ne odustajanje.
"Otac kao otac. Učio me čitati, pisati, vodio me je na predstave. Zajedno smo na plaži u Zatonu velikom kraj Dubrovnika pisali sastavke, pjesme, i to iznimno uspješno", govori glumica koja oca opisuje kao popustljivoga i pravednoga.
Kada je i sama prije pet godina postala majka, u mnogo čemu se otada bolje razumiju. Ana majčinstvo opisuje kao nevjerojatan osjećaj koji uspoređuje s bezvremenskom, strastvenom i predanoj ljubavi.
Malena Kaja Anin je najveći smisao života. Baš kao i djedu Peri koji uživa čuvajući unuku. No i dalje u obitelji, već punih 40 godina jedna tema im ne silazi s usana. Teatar. Ana svakoj ulozi pristupa cijelim bićem, baš kao što je to opisivao i Pero u vremenima kada mu razgovori s novinarima nisu bili toliko naporni kao danas.
"Svoju karijeru, ako je uopće tako i mogu nazvati, gledam kroz predstave u kojima sam sudjelovala, kako su nastajale. Koliko sam se saživjela s napisanom riječi i misli. Ako ne mislite na sceni što govorite onda je to besmisleno i papirnato", kaže Ana, koja ne mašta o velikim ulogama koje će ostati zapisane u njezinu životopisu kao “najvažnije”.
Želi raditi istraživati i ono najvažnij rasti s kvalitetnim redateljima. Glumački poziv nije joj dosadio. A kako i bi kada je odrastala u ambijentu u kojemu je kazalište bilo sveprisutno.
"Gluma me hrani kada radim, čini sretnom, ispunjenom, daje smisao danima, tjednima, mjesecima. Kada glumac ne radi, onda je beskrajno nesretan", zaključuje Ana koja upravo na primjeru svog oca, koji protekla dva mjeseca pauzira s radom zbog zdravstvenih tegoba, vidi iz prve ruke da umjetnik ima potrebu stvarati i raditi do samoga kraja. Do svoga posljednjeg daha.
