U polju znanstvene fantastike, jedna od najzačudnijih priča dolazi od braće Strugacki, Arkadija i Borisa, koji su tri desetljeća slovili za najuspješnije pisce znanstvene fantastike u Sovjetskom savezu, uspješno se krećući stranputicama i neutabanim puteljcima ovog žanra, gradeći svoje priče pod utjecajem ruskog folklora i mitologije. Prema njihovom „Pikniku pored puta“, Andrej Tarkovski snimio je „Stalkera“, dok je Aleksej German 2013. godine ekranizirao njihov roman „Teško je biti Bog“ (1965.), ove godine prvi put objavljen u na hrvatskom jeziku u nakladi Hangar 7. Iako se većina znanstvenofantastičnih književnih djela zasniva na ideji susreta zemaljske civilizacije s tehnološki naprednijom civilizacijom iz neke od brojnih galaksija u svemiru, ovaj roman istražuje suprotnu ideju: susret sa zaostalom civilizacijom, s epohom koju je čovječanstvo davno ostavilo iza sebe.
Arkadij, stariji od Borisa osam godina, studirao je engleski i japanski jezik, a karijeru je ostvario u vojsci, dok se Boris razvijao u oblasti astronomije. Kao i Stanislawu Lemu koji je istih godina živio u Poljskoj iza Željezne zavjese, i braći Strugacki znanstvena fantastika pružala je bijeg od tmurne stvarnosti, u koju su znali zakamuflirati kritiku političkog sistema koja je prolazila mimo budnih cenzorskih očiju. Ugnjetavanje slobode govora i slobodne misli, znanstvenika, prosvjetitelja i uopće ljudi koji čovječanstvo vode naprijed, očigledna je referenca na najgrublje godine socijalizma, pod krinkom bavljenja epohom feudalizma. Iako su raniji radovi braće Strugacki bili ispunjeni optimističnim temama i vjerom u komunizam, primjerice „Zemlja grimiznih oblaka“, kasnija djela, baš poput romana „Teško je biti Bog“, nose u sebi pečat očaja i brutalnosti. Najjasniju kritiku braća iznose poslije pada Hruščova i dolaska Brežnjeva na vlast, u vrijeme kad je zahlađenje odnosa sa Zapadom bilo na vrhuncu. Kad se rečenica „Sve češće lovimo sami sebe u misli: Jesu li to uopće ljudi? Zar su oni s vremenom sposobni postati ljudi?“ čita kao alegorija, a ne doslovan opis ljudi s drugog planeta koji su u stadiju srednjeg vijeka, još više se ističe samosvjesnost braće po pitanju vremena u kojem žive.
Radnja romana „Teško je biti Bog“ smještena je u 22. stoljeće, na Zemlju bez ratova, kriminala i gladi. Nekim čudom je dosegnut savršeni komunizam, a sretni i zadovoljni ljudi mogu samo dalje širiti svoje blagostanje i sreću. Stoga napredni Zemljani kreću u istraživanje svemira, kako bi na druge planete donijeli svoj napredak. Skupina od 250 ljudi slijeće na jedan od pronađenih planeta, kako bi pomogli tamošnjem srednjovjekovnom čovječanstvu da brže napreduje. Lajtmotivi su otprilike ovo: kraljevi, baruni, plemenitaši, puk, mačevi, obilje piva i mesa, kavga, kaljuža, krv, gnjilež i prljavština. Oni slabijih živaca i slabijeg želuca znali su pokleknuti u misiji i na Zemlju se vratiti kao oštećene jedinke ljudskog roda, a neki su se pronašli u tome svijetu i zaboravili na svoj život na Zemlji. No valja naglasiti da će u tom smislu čitatelja, odnosno gledatelja, više uznemiriti filmska adaptacija Alekseja Germana, nego književni predložak braće Strugacki. German igra na kartu odvratnosti, prljavštine koja je toliko izražena da je nemoguće vidjeti išta osim beskrajne kaljuže i iskrivljenih i izopačenih lica, dok braća Strugacki igraju na kartu lakrdijaštva koje u čitatelju ni u jednom trenutku neće izazvati gađenje.
Narativ prati Antona, muškarca koji se na drugom planetu prikazuje kao šašavi i arogantni plemenitaš Don Rumata, ženskar i stručnjak za mačevanje. Jedini problem je što Rumata kao poznati ženskar ne može podnijeti ljubovanje s neopranim srednjovjekovnim ženama. Rumata je sušta suprotnost Don Rebi, bezličnom, ali probitačnom prvom ministru kralja, koji u Arkanarskom kraljevstvu zlostavlja stanovnike, a posebice poziva na linč pismenih i prosvijećenih. Ali Don Rumata, iako je došao s ciljem da utječe na civilizaciju, nikad izravno ne smije svojim uplitanjem mijenjati tijek povijesti. Ako to učini, njegovi postupci će izazvati još više nesloge i patnje. Stoga Rumata, pametni među glupima, osjećajni među bestijalnima, mudri među barbarima, zapada u egzistencijalnu krizu. Osjeća se poput Boga među smrtnicima, no u ovakvoj situaciji nije lagano biti Bog. Zapravo je bolje uopće ne biti Bog, ako vam to ne ostavlja mogućnost djelovanja. Roman se, uz mnogobrojna pitanja koja otvara, bavi i idejom ignorantskog Boga, koji se iz nekog razloga ne uključuje u patnje i tegobe ljudi. „Zar Bog ima pravo na bilo kakvo osjećanje osim suosjećanja“, zavapit će u jednom trenutku Rumata, a to će vjerno oslikati njegov emotivni kaos. I dobra i loša strana romana je njegov pustolovni narativ ispunjen bezbrojnim zgodama i susretima srednjovjekovnih muškaraca i žena, opijanjima, tučama, lutanjima i egzekucijama s malo predumišljaja. Ponekad ga je teško pratiti, osobito hvatati tko je tko od mnogobrojnih likova koji se pojavljuju i nestaju iz života Don Rumate, ali kad čitatelj uhvati briljantnu ideju koja je kumovala nastanku ovog djela, osjećat će se počašćeno što ga ima prilike čitati.
