Kultura Nagrada Fric
792 prikaza

U ovome stanu neko nevidljiv živi i već sam se navikao na tu osobu...

1/2
Matija Habljak/PIXSELL
Knjiga Semezdina Mehmedinovića 'Ovo vrijeme sada' ušla je u širi izbor kandidata za Nagradu Fric 2019/20. a mi donosimo ulomak iz knjige. Nagradu u vrijednosti od 75.000 kuna sponzorira Barcaffe

Ničiji pas

Balkonska vrata se ne daju zaključati. I blag povjetarac ih može otvoriti. A nekada miruju zatvorena i u najžešćoj oluji. Dogodi se da me nešto iza ponoći probudi, ustanem i nađem vrata otvorena, pa onda istražim cijeli stan, možda je neko preko balkona ušao. Znam da ništa neću naći, ali svejedno tražim. U zadnje vrijeme, sve češće zatičem vrata otvorena. Ne može biti da je to samo zbog vjetra. U ovome stanu neko nevidljiv živi i već sam se navikao na tu osobu o kojoj ništa ne znam, ali nekada zamišljam lice, zamišljam odjeću na tom nevidljivom tijelu.

Ovo je moj zadnji dan u ovim sobama, selim se, knjige i važne predmete jučer sam prevezao u skladište. Ostalo je još samo izbaciti ovo što je u stanu preostalo. I vraćam se kući, u Sarajevo. Tek probuđen, našao sam vrata otvorena, pa je to bio nagovor da izađem na balkon. Pet je ujutro, još nije sasvim svanulo. Dole, uz našu zgradu nema dvorišta, nema klupe na koju bi se moglo spustiti umorno tijelo i gledati niz ulicu. Umjesto dvorišta tu je prostor ograđen niskom metalnom ogradom, unutra je tlo posuto šljunkom, i mnogo pasa se utrkuje i raduje jedni drugima jutros. Zanimljivo je vidjeti pse u svim tim oblicima i formama, jer razlika u izgledu i veličini je tolika da bi ih se moglo pripisati različitim životinjskim vrstama. Vlasnici ostavljaju svoje pse tamo i vraćaju se u svoje stanove, a samo dvoje (neka djevojka i jedan mladić) stoji sa strane prekrštenih ruku na prsima, u dlanovima stišću povoce skinute s vratova svojih ljubimaca, i tiho razgovaraju. Gledam ih s balkona, pokušavam zamisliti šta oni jedno drugome govore, sada, dok svanjiva. Ona je spustila glavu i šuti, dok on govori. A tamo iza njih, vidi se dio starog hotela (zove se Americana), s klupom ispred ulaza na kojoj sjedi starac. Iznad njegove glave je svjetiljka koja dole baca kupasto svjetlo, žuti prozirni trokut u kojem, kao u kavezu, starac otpuhuje cigaretne dimove i pije svoju jutarnju kafu, prizor koji podsjeća na fotografiju u sepiji, staru barem pola stoljeća.

 | Author:

Ovo je dan selidbe. Ostalo je još samo da iznesem sofu iz stana i nakon toga da vratim ključ u prizemlju. I odlazim. Priznajem da mi je bila draga ta plava sofa. Razmišljao sam da je poklonim nekome; prije godinu ili dvije, vjerovatno bih tako uradio, ali sad nisam mogao podnijeti misao o poznaniku koji bi ležao na mojoj sofi. Ne znam zašto mi je to bilo neprihvatljivo. I nije to samo sofa, već i svi drugi predmeti iz ovog stana. Nijedan nisam poklonio, većinu sam spustio liftom u prizemlje i ostavio iza zgrade, uz kontejnere sa smećem. Ne želim poznavati one kojima će moje odbačene stvari služiti.

Sofa nije teška, ali je velika, da imam još jedan par ruku, lako bismo je prenijeli do lifta, ali ja sam odlučio da sve uradim sam, pa sam je vukao do izlaznih vrata.

Kad sam već bio u hodniku, ispred sebe spazim ogromnog smeđeg psa. Nikada nisam vidio tako velikog psa. Sofa je bila iza mene i vrata su njome zakrčena; da nije tako, vjerovatno bih zakoračio nazad u sigurnost svog stana i sačekao da se pojavi vlasnik i odvede svog psa. Ali ovako, nisam imao izbora. Problem je u tome da se pas i ja –sa širokom sofom koju iza sebe vučem – ne možemo mimoići u hodniku. I nemajući izbora, krenuo sam prema njemu, on je napravio nekoliko klecavih koraka unazad, onda se lijeno okrenuo i nakon toga sporo je išao prema liftu, a ja za njim. Potom je mirovao sa strane i gledao kako se upinjem da unesem sofu; morao sam je uspraviti, tako da stane u lift. Nakon toga, čekao sam da se zatvore vrata, a pas me je ravnodušno gledao. Ostatak je nekako bilo brže i lakše: iznio sam sofu do kontejnera iza zgrade i naslonio uz sami zid. Nakratko sam sjeo na nju, dlanovima prešao preko plavog platna kojim je taj ležaj bio presvučen, želio sam zauvijek upamtiti taj dodir.

Kad sam, u povratku, na svome spratu izišao iz lifta, pas je još uvijek bio tamo, i slijedio me je do mojih vrata, koja sam, čim sam ušao, brzo zatvorio za sobom.

U stanu više ništa nije ostalo, osim mojih ličnih predmeta koje sam sada trebao skupiti u jedan kofer. I izaći van. Ima i taj stalak koji je sve ove godine bio na balkonu, a unio sam ga jučer kako bih imao gdje spustiti laptop. I jer više nije bilo sofe, sjeo sam na goli parket, s namjerom da na internetu potražim odgovor na pitanje koje me u tom trenutku ponajviše zanimalo. I odmah se pojavila lista od devet najvećih pasa na svijetu, a ovaj moj na prvom mjestu, njemačka doga (The Great Dane). U pitanju je dog known for its giant size... They generally do not exhibit extreme aggressiveness or a high prey drive. However, if not properly socialized, a Great Dane may become fearful or aggressive towards new stimuli, such as strangers and new environments. Spustio sam laptop na parket, pokupio stalak i krenuo prema vratima.

U hodniku sam opet zatekao velikog psa. Ali sad sam mislio o njegovoj, eventualnoj, agresivnosti koju bi mogao pokazati prema strancu, jer su one riječi što sam ih upravo pročitao ostavile dojam na mene. Koračao sam hodnikom, ali sam stalak držao između sebe i doge.

Kad se lift otvorio, pas je ušao i pridružio se dvojici majstora koja su se vozila nekim svojim poslom na niže spratove. Ja sam ostao ispred, što je njih zbunilo, mislili su da je pas moj. Rekao sam da ne znam ko mu je vlasnik, da luta hodnikom već cijelo jutro, pa su oni izišli, izgurali su i psa ispred sebe, a ja sam ušao u prazan lift i spustio se u prizemlje. Iza zgrade sam ostavio stalak, ali onda vidim, tamo više nije bilo plave sofe. Kako je moguće da ju je neko već pokupio? Vratio sam se pod dojmom tog brzog iščezavanja. U hodniku više nije bilo psa.

Stan u kojem sam živio nepunih sedam godina, ako izuzmemo moje trenutno prisustvo, bio je prazan. Dok sam skupljao preostalu odjeću iz plakara i pažljivo košulje smještao u kofer, neko je pozvonio na vrata. Odem i otvorim. “To si ti”, kaže razočarano jedan od onih majstora iz lifta, a uz njega je i džinovski pas. Na sva je vrata kucao, ali na našem spratu njemačka doga nema vlasnika. “Ovaj pas je ničiji!” kaže. Otišli su niz hodnik, a ja sam zatvorio vrata.

I što se selidbe tiče, to je bilo sve. Kofer je spakovan. Opraštajući se, naslonio sam se na prozor kroz koji sam godinama gledao lijepu panoramu grada. Dole, ispred zgrade bilo je napušteno skladište, koje su bageri jednog mrzlog vikenda sravnili do temelja. A uskoro je na tom mjestu počela u nebo rasti nova građevina, sve dok na kraju nije sasvim zaklonila moj pogled s ovoga prozora. I sad se odavde vidi samo golo nebo. Stojeći uz prozor, u ruci sam stiskao ključeve. U torbi imam jednu kovertu u koju ću spremiti ključeve i tako ih predati upraviteljima u prizemlju. Ovaj jedan ključ me je dijelio od vanjskog svijeta, ograđivao me, osiguravao je moju privatnost; u tami džepa, bio je gotovo nevidljiv u mom svijetu. S ključevima u dlanu, stojim u svojoj sobi. Ovdje je bio radni stol. Na zidu su bile slike. A sada ničega nema. Da li to znači da je sve što je jednom bilo tu, u ovom prostoru, prestalo da postoji?

S koferom odem do vrata, a tamo u hodniku: ničiji pas! Opet je sam. Izvučem kofer ispred vrata i okrenem se nazad da ih zaključam, a ispred mene pas je sporo ušepesao u prazan stan. U prvi mah nisam znao šta da radim, stajao sam na pragu i gledao sam ga kako prolazi iz jedne sobe u drugu. Gledao sam kako mirno svojim tijelom ispunjava prazninu. Spustio sam ključ u kovertu. Vrata sam ostavio otvorena, a onda povučem kofer iza sebe, i krenem.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.