Kultura
366 prikaza

Ballard: U potpuno zdravom društvu ludilo je naša jedina sloboda

1/9
Sid/Flickr/CC BY-NC-ND 2.0
FELJTON Povodom ekranizacije romana ‘Super-Cannes’ britanskog pisca donosimo priču o sudaru biologije i tehnologije, raspakiravanju mračnih tajni elitizma u planiranim utopijama koje se urušavaju

“U potpuno zdravom društvu ludilo je naša jedina sloboda. Naša latentna psihopatija je naše zadnje prirodno utočište”, riječi su koje odjekuju dugo nakon čitanja “Super-Cannesa” (2000), romana s kojim je veliki britanski pisac J.G. Ballard ušao u novi milenij, nastavljajući motive prethodnika “Cocaine Nights” (1996), ali i osobne filozofske preokupacije koje se protežu kroz ogroman dio opusa, čiji su najbolji naslovi upravo oni inspirirani modernim gradovima, modernom tehnologijom i modernih psihozama modernih ljudi. U “Super-Cannesu” govori o “mikrodoziranju ludilom” i “dobrotvornoj psihopatiji”, izrugujući se ideji o financijskom prosperitetu kao garanciji morala, nastavljajući s temom otuđenja, sudara biologije i tehnologije, raspakiravanja mračnih tajni elitizma u planiranim utopijama koje se urušavaju u svojoj nakaradnoj nesavršenosti. U “Super-Cannes”, utopija nosi ime Eden-Olympia, Ballardov Elysium, organizirana zajednica i high-tech poslovni park u kojem “raj” zabave, korupcije, seksa, biznisa i tehnoloških inovacija narušava 11 leševa. “Super-Cannes” je u osnovi još jedan izdanak vječnog nepovjerenja u “elitu”, tema stara koliko i djela H.G. Wellsa ili ideje QAnona; “Super-Cannes” je Ballardov “Society” (1989), pa čak i “120 dana Sodome” (1976), svojevrsni ogledi o krajnjim dometima apsolutne moći, bilo da je ona financijska (Yuzna) ili politička (Pasolini), makar su obje uglavnom neodvojive jedna od druge. Brandon Cronenberg, sin Davida Cronenberga, koji je Ballarda na veliko platno preselio 1996. režijom dražesno morbidnoga klasika “Crash”, nastavlja obiteljsku tradiciju. Ne samo zato što se bavi istim poslom kao tata nego će također adaptirati J.G. Ballarda, očito omiljenog pisca u kući Cronenbergovih. Brandon je prepoznao aktualnost i potencijal “Super-Cannesa”, jednog od hvaljenijih naslova u kasnijoj Ballardovoj fazi, a roman bi do kraja 2021. trebao pretvoriti u TV seriju. Iako je riječ o serijalu, on mora, kako god zna, naći svoj put do filmskog festivala u Cannesu, savršenog mjesta za projekciju na velikom platnu. Upravo s La Croisettea, središnjeg šetališta za izložbu glamura crvenog tepiha i noćnih klubova, pogled puca na pravi super-Cannes, mitska brdašca s vilama i apartmanima za after-partyje dostojne holivudske mit-mašine, istinsko veliko platno sa stvarnom slikom pretjerivanja i razvrata. Generalni problem distopija jest taj što se prodaju kao utopije. 

 | Author:


Zabranjeno voće koje Ballardovi likovi konzumiraju svjesni posljedica, ali spremni žrtvovati budućnost za strast prezenta, tipični su tragičari suvremenog života. Jureći za utopijskim obećanjima grijeha opipljivog užitka, svjesni su nedostižnosti cilja, ali on je toliko potentan, opipljiv, nužan i potreban, poput Lamborghinija s Instagrama, da je žrtva za iluziju ne samo opravdana nego i shvatljiva. Lov na fatamorganu utopije toliko je opijajući da vrijedi žrtvovati se i osuditi na život u distopijskom paklu. Ma koliko “perverzije” razarale stvarnost, ludilo je, na koncu konca, slamka spasa od puno razornije dosade i laži stvarnosti. Ballardova distopijska vizija svijeta kao kipućega kotla strasti, patologije i nasilja, prigušenih, ali nezaustavljivih nagona ljudske životinje zatočene u kaosu modernog življenja, dobrim je dijelom uokvirena životom u japanskom ratnom logoru. Otac James bio je kemičar mančesterske tekstilne korporacije Calico Printers’ Association, osnovane 1899. ujedinjenjem 46 tekstilnih kompanija i 13 trgovaca u jedan veliki, moćni konglomerat. Do Drugog svjetskog rata Calico Printers’ više nije imao snagu svojih početaka, kad je držao 80 posto britanskog tekstilnog izvoza, ali je imao dovoljno jaku međunarodnu poziciju za širenje podružnica po čitavoj koloniji. Tata James zaposlio se u šangajskoj verziji, nazvanoj China Printing and Finishing Company, pa je u Aziji stvorio obitelj. Kad su obitelj Ballard ljuti Japanci s bajunetima 1943. skupili iz kuća i odveli u logor, J.G. je već imao 13 godina i sve što je znao o svijetu naučio je u Šangaju, koji je bez znanja roditelja obilazio biciklom pa uživao u njegovoj kombinaciji “uzbudljivog i zastrašujućeg”. 


Grad je i prije japanske okupacije bio preplavljen terorističkim napadima i sukobima raznih kineskih političkih frakcija, a mali se Ballard osjećao kao da živi u filmu; naslovi koje je gledao u šangajskom kinu kao dječak, rekao je desetljećima kasnije, kao da su “iscurili u stvarnost i odvijali se na kraju moje ulice”. Rođen je i odrastao u Šangajskome međunarodnom naselju, posebnoj zoni unutar Kine u kojoj su britanski i američki doseljenici dobili autonomiju nakon primirja potpisanog u 19. stoljeću, porazom vojske kralja Quinga u Prvom opijumskom ratu (1839-1842). Na listi od pet točaka primirja nalazilo otvaranje stranoj trgovini i ukidanje monopola južnih luka Kine, kao i uspostava britanskog Hong Konga. Za razliku od Hong Konga i područja kao što je Makao, u kojima su Britanci i Portugalci imali puni suverenitet, šangajska zona za strance bila je više koncesijska renta teritorija na kojem su vrijedili kineski zakoni. Sve je to četrdesetih postalo manje važno kad su Japanci pregazili Šangaj i one koje nisu pobili poslali u civilni logor Longhua. J.G. Ballard svoje je dvije tinejdžerske godine proveo iza ograde s još 2000 stranaca pa kad je 1984. napisao “Carstvo sunca”, nije samo potpisao jedan od literarnih klasika, slavljeni predložak jednako hvaljene, za šest Oscara nominirane drame Stevena Spielberga iz 1987., ujedno početak putovanja tada 13-godišnjeg Christiana Balea od wunderkinda do Batmana. U “Carstvu sunca” Ballard je podijelio velike osobne traume sa svijetom, mijenjajući povijest za potrebe fikcije, ali ostavši dosljedan vodećoj emociji. Glavni lik romana zove se Jamie Graham - po Ballardovom imenu iza slova J.G., James Graham - klinac koji ubrzano odrasta u luđačkim uvjetima. “Mislim da ne možeš proći kroz iskustvo rata, a ne promijeniti zauvijek svoju percepciju svijeta”, objašnjavao je. Ratni su ga dani naučili da su ljudska bića “iznimno okrutna i sklona sukobima. Mislim da je moj život u Šangaju tridesetih i četrdesetih puno bliže stvarnosti ovog svijeta nego život u ugodnom predgrađu zapadnog Londona.”

 | Author:


Rat je vjerojatno utjecao i na odluku da postane psihijatar. Pokušaj shvaćanja ljudskog bića u punini svog ludila bila je poslovna koliko i umjetnička inspiracija. Osim toga, imao je jak osobni motiv: “Pomislio sam da ću, ako postanem psihijatar, prvi pacijent biti ja. Saznat ću što nije u redu. Nisam siguran da nešto zbilja nije bilo u redu, ali jednostavno sam nosio previše tereta prošlosti.” Nosio ga je čitavo vrijeme, bacajući dijelove u poglavlja kako bi smanjio kilažu, tjerajući demone pisanjem sve do svoje smrti od raka 2009. godine. Drugi svjetski rat je završio i Ballard se vratio u Britaniju, nastanio se u Plymouthu i krenuo u srednju školu, gdje je počeo osvajati nagrade za esejistiku. Nakon mature posvetio se studiranju psihijatrije. Obje je ambicije, onu za nizanjem napisanim rečenica i onu za razgovorima uz kauč, raspakiravao paralelno, pokušavajući ostvariti maksimum u pisanju i medicini. Ali do jeseni 1951. shvatio je da nema šanse: ako odluči biti pravi liječnik, neće biti pravi pisac jer jednostavno neće imati vremena za tipkanje. A baš je (na proljeće iste godine) osvojio svoju prvu nagradu za kratku priču (krimić “The Violent Noon”) i objavio je u studentskim novinama. 

 | Author:

Dovoljno da ga ohrabri. Odlučio se za noćnu moru svakog roditelja: ništa od psihijatrije. Ona je ostala tek alat koji će koristiti za knjige, a osim toga, zauvijek mu ostaju lijepe uspomene s medicinskog fakulteta, gdje je obožavao anatomiju i seciranje leševa. Bilo je jasno da će put biti teži i siromašniji, ali zato bliži srcu - nakon dvije godine medicine upisao je književnost na novom fakultetu i odlučio postati full time pisac. Nažalost, nije to baš tako jednostavno. Fikcija nije plaćala račune. Počeo je zarađivati od najveće noćne more svakog pravovjernog umjetnika: reklama. Kopirajtao je za marketinšku agenciju. Prodavao enciklopedije. 
Čitavo vrijeme je pisao kratke priče, ali nitko nije trčao da ih kupi, ni da se klanja njegovom geniju. Kao i većina drugih mladih pisaca prije i poslije njega, Ballard je redom bio odbijen i nitko ga nije želio objaviti. Pa je otišao u vojsku. Kraljevsko zrakoplovstvo služio je u Kanadi, gdje je 1954. prvi put posve slučajno otkrio znanstvenu fantastiku i prepoznao je kao savršenu platformu za ozbiljne društvene komentare. Američki ZF inspirirao je njegov kratki debi “Passport to Eternity”. Napisao ga je tada, dok je još bio u odori, a objavio tek 1962. Kao civil, nastavio je juriti za snovima jer povratka više nije bilo. Ali uvijek je birao teži put - nasmiješila se šansa da ga ozbiljno shvate, a njega bi odjednom pukla avangarda i više mu se nije ni dalo biti dio mainstreama. Do kraja šezdesetih našao je mjesto za sebe, prvo kao suradnik, a onda i kao dio uredništva avangardnog književnog magazina Ambit, osnovanog 1959. u Londonu. Ambit je s pojavom psihodelične kontrakulture pronašao nove izvore inspiracije i novu publiku za svoje eksperimente, baš kao i Ballard, zaljubljen u nadrealizam, koji je kasnije - što je očito i u “Super-Cannes” - pisanje koncipirao kao neku vrstu literarnog nadrealističkog slikarstva. Nadrealističko slikarstvo opisivao je kao slikanje stanja uma, a njegovi romani činili su isto, slovima ispunjavali platno papira rudarenjem po mozgu pojedinca, dajući usput psihoanalizu čitavog društva. 

 | Author: New Arts Lab ‘Crasher cars’, izložba automobilskih olupina koju je Ballard postavio 1970. u New Arts Labu New Arts Lab

Prvog romana se stidio do kraja života. “The Wind From Nowhere” (1961) napisao je u samo deset dana na godišnjem odmoru, kao roman katastrofe, priču o razornim uraganima koji su uništili civilizaciju. Opus službeno počinje s “The Drowned World” (1961), postapokalipsom u kojoj vjetar zamjenjuje voda, poplave. Uslijedili su “The Burning World” (1964), sušni svijet bez vode, i “The Crystal World” (1966), svijet kojem prijeti masovna kristalizacija! Romani katastrofe i ljudskih odnosa u ekstremnim situacijama susretali su psihodelični nadrealizam, seksualnost, drogu, ekologiju i tehnologiju, stvarajući tzv. Novi val znanstvene fantastike, koji je od druge polovine šezdesetih pa sve kroz sedamdesete godine 20. stoljeća stvorio novu generaciju velikih autora. Ballard se izborio za elitnu poziciju u gomilici. Originalan i hrabar, sedamdesetih je počeo ostavljati ozbiljnog traga na “sceni”. Počelo je s “The Atrocity Exhibition”, zbirkom kratkih priča, koju su od prvog izdanja 1970. pokušali zabraniti i uništiti, a danas se, kako to već biva na suludom ringišpilu povijesti, smatra jednim od klasika književnosti druge polovine 20. stoljeća. Napisao ju je nakon smrti žene od upale pluća, tragedije koja ga je razorila i zauvijek promijenila. To je očito u samim pričama, povezanim likom psihijatra koji prolazi živčani slom, opsjednut okrutnošću svijeta i njezinom medijskom slikom, prije svega snimkama JFK-ova atentata i Vijetnamskog rata, snuffa u prime timeu. “Vidio sam dovoljno toga tijekom svog djetinjstva da znam da smrt ne dolazi s pozivnicom. Dolazi iznenada. I uglavnom je besmisleno. Potrebno je puno vremena da se to shvati.” Zbirka se prodavala kao “eksperimentalni roman” iako je zapravo skupio po raznim magazinima već objavljene kratke priče briljantnih naslova, kao što su “Why I Want to Fuck Ronald Reagan”, “Plan for the Assassination of Jacqueline Kennedy” ili “The Assassination of John Fitzgerald Kennedy Considered as a Downhill Motor Race”. Jedna od priča zvala se “Crash!” “Atrocity Exhibition” se, gledano na timelineu, pojavljuje kao svojevrsni intro u ono što će Ballard postići svojim prvim ozbiljno velikim romanom “Crash” (“Sudar”). 


Kada su “Crash” prozvali najodvratnijom knjigom svih vremena, a Ballarda čovjekom kojem ne može pomoći ni psihijatar, treba shvatiti da je riječ o 1973. godini, a otvoreno psihoseksualno djelo kakvo je “Crash” bilo je i više nego radikalno. Fenomen autocesta još je bio relativno svjež, a stare, konzervativne generacije optuživale su pojavu asfaltiranih zmijurina, kao i širenje televizije, potrošačke kulture i posljedičnog otuđenja, za simptome “amerikanizacije Britanije”.Automobil je bio savršeni simbol svega toga. “Ne zanimaju me automobili. Zanima me tehnologija”, objasnio je Ballard. Za potrebe fabule, “Crash” je priča o simforofiliji, parafiliji spolnog uzbuđenja do kojeg dolazi gledanjem prometnih nesreća. U proširenoj verziji shvaćanja i življenja ovog fenomena, to podrazumijeva koitus s iskrivljenim limom i oguljenim čelikom, seks s kuplungom umjesto penisa i auspuhom umjesto vagine. Za potrebe analize, “Crash” je upozorenje o zadnjoj postaji suživota tijela i mašine, sadomazohističkog teatra u kojem Homo sapiens u najboljem slučaju završi kao baterija u Matrixu. 

 | Author:

Dr. Christopher Evans dobrim je dijelom “kriv” za postojanje ovog romana. Godine 1968. engleske novine Sunday Mirror objavile su fotografiju Ballarda i njegovog najboljeg prijatelja, psihijatra dr. Evansa, uz najavu nikad realizirane predstave “Crash!” Sunday Mirror pisao je kako je dvojac proveo mjesece istražujući “skrivena značenja” automobilskih nesreća i ponašanje njihovih svjedoka, čitajući literaturu o sigurnosti u prometu i kataloge za prodaju automobila, a sve kako bi ih iskoristili za dijalog pa u londonskom Institutu za suvremenu umjetnost (ICA) upriličili predstavu s instalacijom rekonstrukcije prometne nesreće. Glumci, prosječna obitelj i jedan trgovac automobilima, koji je u isto vrijeme auto-stilist i stručnjak za prometnu sigurnost, trebali su odigrati Ballardov scenarij oko olupine automobila. Dr. Evans trebao je biti narator, znanstveni predavač koji daje psihološke analize uloge automobila u društvima 20. stoljeća. Ballard i Evans osmislili su čak i rekonstrukcije ljudskih tijela stradalih u automobilima, lutke koje je trebao izraditi Eduardo Paolozzi, jedan od pionira pop arta. Evans i Ballard živjeli su nedaleko jedan drugoga u Sheppertonu, dijelili ljubav prema psihijatriji i žanrovskoj literaturi, a iako ne postoji dokaz da se predstava ikada održala, obojica su na kraju našli svoje mjesto u knjizi. James Ballard narator je romana “Crash”, ali jednako je očito da je dr. Robert Vaughan, glavni lik koji mašta o seksualnoj ekstazi umiranja u sudaru s Elizabeth Taylor, zapravo dr. Christopher Evans. Ballard je romanom proširio temu kratke priče i dao novi život nikad održanoj predstavi, ali već je u “The Atrocity Exhibition” donio najave eksploracije i eksploatacije odnosa seksualnosti i prometnih nesreća, oštećenja “mesnatog vozila” udarcima “metalnog vozila” u bolnom snošaju i s invalidnošću kao postorgazmičkim blissom. 

 | Author:

Kratku priču “You and Me and the Continuum” napisao je 1966., s manje od 100 riječi opisa dramatičnog učinka sudara na lutke za testiranje. Priča “The University of Death” (1968) ima puno sličnosti s romanom “Crash”: glavni lik Talbot organizira smrtonosnu automobilsku nesreću s ljubavnicom koja glumi Jackie Kennedy, a njegov učenik postavlja izložbu olupina i objavljuje magazin Crash! s fotografijama leševa Jayne Mansfield, Alberta Camusa i Jamesa Deana. Kratka priča “Crash!” (1969) je prije uvrštenja u “The Atrocity Exhibition” objavljena u brošuri Instituta za suvremenu umjetnost, kao najava nikad održane predstave. Američki redatelj Harley Cokeliss je 1971. po Ballardovom scenariju i uz citate posuđene iz “You and Me and the Continuum” snimio kratki film “Crash!”, koji je sa svojih 17 minuta naderalne montaže šokirao fetišizacijom automobilskih nesreća. Na adaptaciju romana “Crash” čekalo se desetljećima. Nekako je logično da se posla uhvatio David Cronenberg, vjerojatno najbolji čovjek za taj posao. Kanadski majstor body horora, čovjek koji razumije balardovski univerzum nadrealizma i tjeskobe suvremenih urbanih pejzaža, svojim je filmom izazvao još veći skandal nego što je knjiga ikada mogla. Britanski tabloid Daily Mail predvodio je gomilu za linč, čak godinu dana dugu kampanju za zabranu filma u državi, po uzoru na progone horora s video nasties liste iz osamdesetih. 

 | Author:

“Crash” je, s “Concrete Island” (1974) i “High Rise” (1975), formirao još jednu trilogiju, ovog puta povezanu utjecajem urbane topografije na psihologiju modernog zapadnjaka; “Concrete Island” je roman o čovjeku koji postaje Robinson Crusoe i pustoši oko sjecišta velikih autocesta, a “High Rise” roman o životu u luksuznom neboderu koji svoje stanare pretvara u nasilne manijake. U osamdesete Ballard je ušao s “Hello America” (1981), povratkom ekološkim motivima, a s “Carstvom sunca” prestao je biti skandalozni kultni autor i slobodnim se skokom bacio u mainstream, gdje mu se dovoljno svidjelo da je čak napisao i nastavak, “The Kindness of Woman” (1991). Devedesetih se posvetio detektivskim romanima, čijoj niši dobrim dijelom pripada i “Super-Cannes”, a u novome mileniju opet je potpisao dva romana koji se trebaju čitati “u paru”, kao pogled kroz špijunku u naličje suburbane idile: “Millennium People” (2003) manje je usredotočen na futurističku elitu, a više na tzv. običnog čovjeka koji ne može pobjeći svojim nagonima, dok Ballardov posljednji roman, “Kingdom Come” (2006), povezuje konzumeristički eskapizam srednjoklasne suburbije s fašizmom i neizlječivom ljudskom potrebom da se bude zvijer. “Stupovi koji su držali društvo zajedno - monarhija, crkva, politika - izgubili su autoritet. Ono što je ostalo jest - konzumerizam”, objašnjava Ballard svoju viziju budućnosti postavljenu prije 15 godina, svijeta u kojem tradicionalne sakralne objekte zamjenjuje šoping centar, a “kuga konzumerizma” potiče srednjoklasni barbarizam, nasilje kao jedini bijeg od dosade. Utoliko je Ballard temeljito nepovjerljiv prema slavlju potrošačke kulture jednog Errola Morrisa, redatelja koji je legendarno izjavio kako je, pojednostavljeno rečeno, šoping lijek protiv genocida jer će susjed koji je zaokupljen kupnjom novog DVD playera imati manje vremena razmišljati kako i zašto da te sasiječe mačetom. 

 | Author:

Za Ballarda konzumerizam kao sredstvo za smirenje jest dvosjekla mačeta: “Ljudi su gladni discipline, discipliniranih društava. Šoping je dosta disciplinirana aktivnost. U tim savršeno poslaganim policama, sloganima, ceremonijalnom posjećivanju šoping centara ima odlika političkih mitinga nacističkog stila.” Likovi u “Kingdom Come”, baš kao i oni boljeg financijskog stanja u “Super-Cannesu”, podsjećaju da ne postoji utopijski objekt želje dovoljno jak da nadjača ljudsku potrebu za dramom i da će, u pesimističnom, ali uvijek stoičkom “tako je-kako je” Ballardovom pogledu na katastrofu, čovjek uvijek naći vremena i za DVD player i za mačetu.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.