“U potpuno zdravom društvu ludilo je naša jedina sloboda. Naša latentna psihopatija je naše zadnje prirodno utočište”, riječi su koje odjekuju dugo nakon čitanja “Super-Cannesa” (2000), romana s kojim je veliki britanski pisac J.G. Ballard ušao u novi milenij, nastavljajući motive prethodnika “Cocaine Nights” (1996), ali i osobne filozofske preokupacije koje se protežu kroz ogroman dio opusa, čiji su najbolji naslovi upravo oni inspirirani modernim gradovima, modernom tehnologijom i modernih psihozama modernih ljudi. U “Super-Cannesu” govori o “mikrodoziranju ludilom” i “dobrotvornoj psihopatiji”, izrugujući se ideji o financijskom prosperitetu kao garanciji morala, nastavljajući s temom otuđenja, sudara biologije i tehnologije, raspakiravanja mračnih tajni elitizma u planiranim utopijama koje se urušavaju u svojoj nakaradnoj nesavršenosti. U “Super-Cannes”, utopija nosi ime Eden-Olympia, Ballardov Elysium, organizirana zajednica i high-tech poslovni park u kojem “raj” zabave, korupcije, seksa, biznisa i tehnoloških inovacija narušava 11 leševa. “Super-Cannes” je u osnovi još jedan izdanak vječnog nepovjerenja u “elitu”, tema stara koliko i djela H.G. Wellsa ili ideje QAnona; “Super-Cannes” je Ballardov “Society” (1989), pa čak i “120 dana Sodome” (1976), svojevrsni ogledi o krajnjim dometima apsolutne moći, bilo da je ona financijska (Yuzna) ili politička (Pasolini), makar su obje uglavnom neodvojive jedna od druge. Brandon Cronenberg, sin Davida Cronenberga, koji je Ballarda na veliko platno preselio 1996. režijom dražesno morbidnoga klasika “Crash”, nastavlja obiteljsku tradiciju. Ne samo zato što se bavi istim poslom kao tata nego će također adaptirati J.G. Ballarda, očito omiljenog pisca u kući Cronenbergovih. Brandon je prepoznao aktualnost i potencijal “Super-Cannesa”, jednog od hvaljenijih naslova u kasnijoj Ballardovoj fazi, a roman bi do kraja 2021. trebao pretvoriti u TV seriju. Iako je riječ o serijalu, on mora, kako god zna, naći svoj put do filmskog festivala u Cannesu, savršenog mjesta za projekciju na velikom platnu. Upravo s La Croisettea, središnjeg šetališta za izložbu glamura crvenog tepiha i noćnih klubova, pogled puca na pravi super-Cannes, mitska brdašca s vilama i apartmanima za after-partyje dostojne holivudske mit-mašine, istinsko veliko platno sa stvarnom slikom pretjerivanja i razvrata. Generalni problem distopija jest taj što se prodaju kao utopije.
