'U Vukovaru su tražili progon samo srpskih zločina'

Godinama ste živjeli u Belgiji, maloj zemlji komplicirane političke strukture i snažne ekstremne političke desnice te dubokih unutarnjih podjela. Možete li napraviti barem grubu usporedbu belgijskih problema s onima koji muče hrvatsko društvo?

Belgija je razmjerno mlada zapadnoeuropska država nastala 1830. formalnim ujedinjenjem Flandrije i Valonije, koje su dotad svojatale Nizozemska i Francuska. Riječ je o kraljevini koju administrativno na okupu drži kraljevska dinastija Sachen-Coburg. Teritorijalno je dvostruko manja od Hrvatske, no gotovo četiri puta 'jača' brojem stanovništva. Ekonomski pomalo podsjeća na klackalicu. U vrijeme ekspanzije metalurške industrije i rudarstva, ekonomski je gotovo cijeli sustav 'vukla' Valonija (uz koloniju Kongo), a sad se situacija promijenila pa je Flandrija puno naprednija sa svojim IT-sektorom i tekstilnom industrijom. Što ih još drži na okupu unatoč ekstremima? Ukratko: standard, sjajna pronatalitetna politika, socijalna skrb. Sve ono što mi nemamo, pa političare promatramo kao potencijalne spasitelje i medijske zvijezde. Prosječni Belgijac vam jedva zna imenovati premijera. O ministrima da ne govorim.

U Domovinskom ste ratu bili pripadnica HOS-a. Kako danas gledate na utjecaj braniteljskih udruga na brojne aktualne prijepore hrvatske stvarnosti? Daje li sudjelovanje u ratu braniteljima, odnosno čelnicima braniteljskih udruga, pravo da odlučuju o društvenim, kulturnim i političkim pitanjima današnje Hrvatske?

U psihologiji postoje dvije faze kroz koje prolaze žrtve traume ili zlostavljanja: reaktivna i prokreativna. Ona reaktivna je osvještavanje traume, suočavanje s njom. U toj fazi često se javlja bijes ili velika nekontrolirana tuga. Ta faza je nužna, no na njoj se ne smije ostati ako se želi posve ozdraviti. U protivnom se identitet traumatiziranog temelji isključivo na traumi. Žrtva zauvijek ostaje žrtva. Potrebna je proaktivna faza kad se pojedinac ili skupina svojim radom i aktivnostima definira onkraj traume. Mislim da sam ovim sve rekla. Baš kao što ću ponoviti i tipično hrvatski 'misterij' tople vode: u nas, kako se čini, svi sve znaju i u sve se petljaju. Osobno sam dragovoljac i dakako branitelj. Područje mojeg djelovanja je kultura. Uvijek ću se boriti za opstanak kulture. Neću se petljati u, recimo, cestogradnju, brodogradnju, željezničku infrastrukturu...

Davor Javorović/ PIXSELL

Kad ste ušli u rat kao dragovoljka, sigurno ste imali određene ideale. Je li današnja Hrvatska onakva kakvom ste je zamišljali 1991. godine?

Bit ću kratka: ne ovo nije Hrvatska kakvu sam sanjala. Sve iskonske, humanističke vrijednosti zalegle su u blato, zamijenile su ih njihove antiteze. Sve se svelo na porugu, pohvalu ludosti, na zapravo monstruoznu poruku koju tako često čujemo iz Sabora: 'Ako vam se ne sviđa ovo ili ono, slobodno se iselite'.

Dobro poznajete stanje u istočnoj Slavoniji. Taj dio Hrvatske prepun je potencijala koji uglavnom nisu ostvareni, a čini se da je jedan od glavnih razloga za to nasljeđe Domovinskog rata. Kakva je danas, po vašem mišljenju, situacija u toj regiji, osobito u Vukovaru? Je li projekt obnove suživota Hrvata i Srba u tome gradu uspio?

Slavonija je ratom zavijena u crno gubitkom ljudskih života, infrastrukturalno je stradala, oni koji su trebali nastaviti prosperitet, školovati se i graditi karijere silno su bili pogođeni ratnom traumom, spoznajom najgoreg u čovjeku, pa smo formalno izgubili cijelu jednu generaciju. Ono što je Slavoniju, međutim, zadesilo bila je i veleizdaja privatizacijske pljačke. Ljudi koji su ranih devedesetih časno branili svoj dom, sredinom devedesetih se više nisu imali kamo vratiti - njihova radna mjesta prodana su za kunu. Oni koji su rođačkim, stranačkim ili klijentelističkim vezama kupovali tvornice za kunu, a zatim ih prodavali 'u dijelovima' ili kao građevinske terene, slabo su marili za moralnost svojih postupaka, za činjenicu da iza svakog radnog mjesta čuči sudbina ne samo jednog čovjeka, nego i cijelih obitelji. Zanimljivo je obratiti pozornost kako je baš iz ratom pogođenih područja Hrvatske iznikao sad već uvriježeni pojam: lokalni šerif - gospodar života i smrti. A suživot, on ne samo da je moguć, nego i postoji. Narušavaju ga 'samo' prigodni pokliči i pozivi na razdor koji odgovaraju onim 'gospodarski bezidejnima' koje sam ranije spomenula, a koji, osim nacionalističke, nemaju baš nikakvu drugu konstruktivnu agendu.

Prosvjednici okupljeni u Vukovaru sredinom listopada tražili su brže procesuiranje ratnih zločina na području toga grada tijekom Domovinskog rata. No oni se isključivo zalažu za procesuiranje onih zločina koje je počinila srpska strana. Kad ćemo biti dovoljno zreli da o zločinima počnemo govoriti uzimajući u obzir sva zla počinjena protiv čovječnosti, i ona hrvatske i ona srpske strane? Je li taj prosvjed organiziran samo zbog unutarstranačkih borbi u HDZ-u?

Žestoko sam napadnuta zbog teze koju sam nedavno iznijela na društvenim mrežama, a koja glasi: najlakše je druge i drukčije pretvoriti u čudovišta, daleko je teže prepoznati čudovišta u vlastitim redovima. Zločin je uvijek zločin. Bez obzira na to čija ga ruka i nad kim počinila. Ne smijemo nekoga štititi samo zato što je 'naš'. To nam treba postati jasno. Jednako tako bi konačno trebalo biti razvidno da bi nam, kad bi pripadnici stranaka energiju koju troše na unutarstranačka gloženja i podmetanja trošili na osmišljavanje boljitka, svima bilo puno bolje.

Davor Javorović/ PIXSELL

Nedavno ste izazvali pozornost hrvatske javnosti kad ste se usprotivili najavljenom poskupljenju cigareta. Što zamjerate kampanji usmjerenoj na obeshrabrivanje pušenja? Pušenje se općenito smatra velikim zdravstvenim problemom.

Pušenje i alkohol su golemi zdravstveni problem. U našoj, a mogla bih reći čak i cjelokupnoj zapadnoj kulturi došli smo do nebuloze kako muškarac koji ne pije nije muško. Pijemo u svim prigodama. U tuzi i sreći, nazdravljamo svemu, pretvaramo tako čak i karmine u veselice. Tim dvjema pošastima pridružila se gojaznost koja, kako mi se čini, sad ubija još i žešće. Moja objava na društvenim mrežama odnosila se prvenstveno na činjenicu kako se od hrvatskih građana od kojih većina zapravo nema čak ni prosječni osobni dohodak neprestano traži da nešto daju sukladno europskim zakonima i propisima. Slabo im se daje. S jedne strane, na specijalistički pregled u bolnici čekaju i po godinu, godinu i pol dana, a s druge strane, podizanjem cijena, recimo, cigareta zapravo se prilično licemjerno pokazuje skrb prema njihovu zdravlju. Osim toga, jeste li znali da je osnovica plaće liječnika u bolnici samo tisuću kuna veća od plaće zaposlenih na naplatnim kućicama Hrvatskih autocesta? Mogla bih u ovom kontekstu spomenuti i 'menadžere' u kontekstu vlakova koji po Slavoniji iskaču iz tračnica i rampi koje se usred Osijeka ne spuštaju prije prolaska vlaka, autobusne i željezničke linije koje se po Slavoniji ukidaju. Mnogo je tu ironije koja više uopće nije smiješna.

Svijet se ne mijenja, kažete u kratkom uvodu svojoj novoj knjizi: mijenjamo se mi. Kako se othrvati onima koji nas nasilno žele mijenjati i ostati svoj? Jeste li vi uspjeli 'ostati svojom'?

Važno je motriti svijet i promišljati ga svojom glavom. Ostati pritom skrušen i svjestan vlastitih manjkavosti. Griješiti je doista ljudski, ali ljudski je i priznati propuste. Griješila sam i griješim, ispravljam se. A jesam li svoja? Mislim da jesam. I dalje srljam na vjetrenjače. I ne stidim se pred zrcalom. Koliko god to zvučalo poput otrcane floskule.