U zemlji mizerne kolektivne memorije, Bogišićeva knjiga je predragocjena

Hrvatska je neobična zemlja. Gotovo u svakom gradu i selu, skoro u svakoj ulici, naći ćete kakvu PR agenciju, a da pritom nitko ne zna što je to hrvatska strategija samoprezentacije. More, kravata i sunce su sve što povremeno uspijemo nametnuti znakom prepoznavanja Hrvatske. Imali smo i imamo isto tako milijunski broj političkih “znalaca”, “vičnih” svim političkim kombinacijama, a da pritom kao zajednica nismo ni politički dovršeni, a nekmoli sposobni riješiti iole složenije društvene probleme. I dok u nas svaka piljarica “kompetentno” misli, mislilaca od formata uglavnom ni za lijek. Svojedobno je kreativno promišljao hrvatsku političku sudbinu Ivo Pilar, utemeljitelj geopolitičke misli u Hrvata. Među misliocima lijevog spektra sa stanovitom zadrškom možemo govoriti o Mladenu Ivekoviću koji je, doduše, napisao vrlo solidnu povijest hrvatske lijeve inteligencije od 1918. do 1945., ali je domet njegova djela poglavito solidna historiografija, ne puno više od toga. U novije doba imamo izvrsnu analizu društvenih paradigmi konzervativca Davora Ive Stiera i solidan prikaz ljevičarskog koncepta Antuna Vujića koji se, međutim, fokusirao mahom na evoluciju hrvatske socijaldemokracije. Valjda je zato gotovo nezapaženo prošla i knjiga Vlaha Bogišića, čiji nakladnik krunski potvrđuje onu notornu da nema proroka u vlastitoj domovini. Spomenuta je, doduše, u pomalo nemuštoj televizijskoj vijesti, govorilo se o njoj pohvalno, ali konvencionalno, što znači da se nije reklo ništa bitno.