Hrvatska je neobična zemlja. Gotovo u svakom gradu i selu, skoro u svakoj ulici, naći ćete kakvu PR agenciju, a da pritom nitko ne zna što je to hrvatska strategija samoprezentacije. More, kravata i sunce su sve što povremeno uspijemo nametnuti znakom prepoznavanja Hrvatske. Imali smo i imamo isto tako milijunski broj političkih “znalaca”, “vičnih” svim političkim kombinacijama, a da pritom kao zajednica nismo ni politički dovršeni, a nekmoli sposobni riješiti iole složenije društvene probleme. I dok u nas svaka piljarica “kompetentno” misli, mislilaca od formata uglavnom ni za lijek. Svojedobno je kreativno promišljao hrvatsku političku sudbinu Ivo Pilar, utemeljitelj geopolitičke misli u Hrvata. Među misliocima lijevog spektra sa stanovitom zadrškom možemo govoriti o Mladenu Ivekoviću koji je, doduše, napisao vrlo solidnu povijest hrvatske lijeve inteligencije od 1918. do 1945., ali je domet njegova djela poglavito solidna historiografija, ne puno više od toga. U novije doba imamo izvrsnu analizu društvenih paradigmi konzervativca Davora Ive Stiera i solidan prikaz ljevičarskog koncepta Antuna Vujića koji se, međutim, fokusirao mahom na evoluciju hrvatske socijaldemokracije. Valjda je zato gotovo nezapaženo prošla i knjiga Vlaha Bogišića, čiji nakladnik krunski potvrđuje onu notornu da nema proroka u vlastitoj domovini. Spomenuta je, doduše, u pomalo nemuštoj televizijskoj vijesti, govorilo se o njoj pohvalno, ali konvencionalno, što znači da se nije reklo ništa bitno.
Tiskana u Beogradu, srcu Srbije, ovo je, međutim, jedna od najhrvatskijih knjiga hrvatske političke publicistike. Pisana ne samo literarno izuzetno profinjenim slogom, nego navlastito i kao odraz vrlo inteligentna razmatranja, ujedno je i duboko nehrvatska ili, politički korektnije govoreći, presofisticirana za hrvatski kontekst. Također, netipična je i stoga što njezin auktor ni u jednom trenutku ne uokviruje raščlambu svojim osobnim svjetonazorskim predilekcijama. Koliko je uopće moguće biti objektivan u promišljanju društvenih fenomena, toliko je Bogišić i više nego uspješan. No on je i puno više od toga. Iako mu je polazište i višekratna tema prezimenjak Baltazar, progovorio je Bogišić i o nizu drugih vrlo bitnih osoba javnoga života i pamćenja. O Franji Tuđmanu, Stjepanu Radiću, Antunu Vrdoljaku, Mirku Kovaču, Slobodanu Novaku, Zuku Džumhuru, Matici i Deklaraciji, Zagrebu, nezaobilaznome Miroslavu Krleži - ispisao je ovaj auktor neke od najnadahnutijih stranica hrvatske publicistike. Ako bismo govorili o metodološkim odabirima, naglasiti nam je prvenstveno obraćanje kulturi društvenog sjećanja kao institucionalna zaloga zajedničkog identiteta. U zemlji mizerne kolektivne memorije i obilja kolektivnih obmana takvo je štivo predragocjeno.
U tom su kontekstu predmet osobita zanimanja rubna područja, ne samo geografski, nego i duhovno - ona porozna granica između jastva i Drugoga, idealno promotriva upravo u prostorima kojima se zanima Bogišić. Naime, bilo da piše o lokalnom aktivistu Niku Kapetaniću, bilo da se bavi Franom Supilom, uvijek i iznova autor se navraća Konavlima, svojem zavičaju, ali i pradomovini samoga Grada, koji on točno promatra i kao neostvarenu naciju. Ovaj je moment osobito značajan jer implicitno polemizira s nepotrebnom i netočnom identifikacijom etnikuma s političkom zajednicom. Duboko svjestan da svako snažno jastvo može biti utemeljeno ne na jednoti, nego na raznolikosti, bira Bogišić razne, kadšto i nespojive profile hrvatskog povijesnog života, kojima je zajedničko to da tvore mozaik naravan policentričnoj etnogenezi. Ako domoljublje isključuje, podrazumijevajući defetističku zatvorenost u sebe, tad je Bogišić eonima daleko od domoljublja. Ako domoljublje traži svoje bogatstvo uključivanjem, optimistički otvoreno naspram svega što ga može obogatiti, tad je Bogišić uzoriti hrvatski domoljub. A takvih je značajeva u nas zaista malo. Konačno, nemoguće je u nekoliko novinskih redaka sažeti bogatstvo ovakve knjige te je sve što možemo uraditi u njezinu korist topla preporuka uz upozorenje da čitanje ovog naslova traži intelektualnu upućenost i pamet natprosječnu kloaki zvanoj hrvatski javni prostor. Stoga, sretni su oni koji je budu u stanju pročitati.
