Prije dvadesetak godina hrvatski su kazališni umjetnici i zaljubljenici u teatar hodočastili u Udine kako bi svjedočili predstavama što su mijenjale izglede ne samo europskog nego i svjetskog teatra. Bilo je to negdje krajem, za hrvatsko kazalište turobnih, '90-ih godina, kad smo zbog ratnih prilika bili izolirani od kazališne Europe, daleko ne samo od trendova suvremenog europskog i svjetskoga kazališta nego prije svega osuđeni na umnažanje istog istrošenog teatarskog modela koji, nažalost, nije nudio prilike za usporedbom ili istraživanjem nekih drugačijih scenskih perspektiva. Tad još kazališna kritičarka u najtiražnijim i najuglednijim dnevnim novinama na našim prostorima, bila sam čest gost u Kulturnom centru Udine i sama željna barem daha teatarske Europe.
U Udinama sam se upoznala s poetikom Eimuntasa Nekrošiusa, koja je u to vrijeme bila otkriće. Iz baltičkoga kruga, postupno prelazeći granice, osvajala je cjelokupni europski kazališni prostor. Gledala sam u Udinama njegova čudesnog "Hamleta" s mladom rock zvijezdom u glavnoj ulozi i blokom leda na pozornici u kojem se skrivao bodež namijenjen Klaudiju. Elsinor je u ovoj inscenaciji, lišenoj politike i psihologije, premješten na imaginarnu baltičku stijenu, dok je Ofelijino ludilo bilo manično, a Hamletova žudnja za životom neutaživa. Uvaženi američki profesor s njujorškog sveučilišta CUNY, Marvin Carlson, opisao je Nekrošiusova "Hamleta" kao nerealističnog i nepsihološkog, ističući umjesto toga teatralnost koja uključuje poetsku upotrebu slike i zvuka, čime ga je svrstao u niz najznačajnijih suvremenih redatelja, uz Petera Brooka, Georgia Strehlera i Ingmara Bergmana. "Ne bih poricao da često postoji nešto ekscentrično nezaboravno u Nekrošiusovu neprekinutom lancu nadrealnih slika", zapisao je gledajući "Hamleta" slavni kritičar britanskog The Guardiana Michael Billington.
Atmosfera prije nastupa pianista Josefa Hofmanna
Potom sam u Udine putovala kako bih pogledala Nekrošiusova "Galeba", predstavu specifične povijesti koja je nastala kao rezultat radionice L'Ecole des Maîtres, što ju je s glumcima 2000. godine upravo u Udinama vodio Eimuntas Nekrošius. S Teatrom Metastasio iz Prata, Kulturni centar iz Udina bio je koproducent tog uprizorenja slavne Čehovljeve drame, praizvedenog 2001. na Venecijanskom biennalu. "Nekrošiusov 'Il gabbiano' razvija se poput valcera, valcera susreta, obećanja i rastanaka koji se plešu uz obalu jezera što se dočarava jednim redom od dvadesetak metalnih kanti napunjenih vodom. Tava predstavlja mjesec, grozd zelenih jabuka visi poput svjetiljke sa stropa, a kad Konstantinovo malo kazalište pogodi sjeverni vjetar, ne njišu se bijele breze na udaru vjetra nego niz dječjih jarko obojenih vjetrenjača. A Ninin nestanak i dječje nade i porivi su, u izmučenom Trepljevovu zagrljaju, nezaboravan bijeg", zapisali su talijanski kritičari. Dodala bih još kako je Nekrošiusova kazališna revolucija, bez koje europski teatar ne bi uspio očuvati (gotovo s nostalgijom) tragove zatomljene poetičnosti, nastajale u pozadini, na zavičajnim mjestima koja pamte radosti prve igre.
Uz Nekrošiusa, tijekom desetak godina u Udinama su izvođene predstave vodećih redatelja, koreografa, dramatičara i teatarskih skupina tog vremena: Carmela Benea, Darija Foa, Anne Therese de Keersmaker, Maguy Marin, Socìetas Raffaella Sanzia, skupine Stomp, Jana Fabrea, Tadashija Suzukija, Luca Ronconija, Roberta Lepagea, Samuela Becketta, Davida Warrilowa, Carla Cecchija, Mechtild Grossmanna, Jana Lauwersa, Constanze Macras, Fabricija Murgija, skupine Emma Dante, Antonija Latelle, skupine Rimini Protokol, Virgilija Siene, Ricci/Forte… Bilo je to kultno mjesto europskoga kazališta, koje je tad, sudeći prema redateljskim imenima i njihovim ikoničkim predstavama, bilo značajno prvenstveno u kontekstu zanimanja javnosti te društvene podrške. Danas možemo zaključiti kako je to i posljednje veliko razdoblje europskog teatra, koji se poslije pogubio u raznim krizama, od financijskih do pandemijskih, usitnio u rijetko uspjelim pokušajima da ocrta izazove vremena u kojem je nastajao i bez prave snage da označi epohu političkih prijetvornosti, egzistencijalne nesigurnosti, društvene nestabilnosti i kolektivne nemoći u bolnom tranzicijskom nesnalaženju.
Kulturni centar u Udinama, kako smo ga tada zvali, osnovan je godine 1978. Pet godina kasnije, 1984., počinje ga financirati Ministarstvo kulture Republike Italije, a od siječnja 2000. godine dobiva naziv kazališta inovacije - Teatro stabile di innovazione del Friuli Venezia Giulia. U njemu je zaposleno dvadesetak djelatnika, kojima se svake sezone pridruži više od 200 glumaca, redatelja, scenografa, kostimografa, umjetničkih suradnika i tehničkog osoblja. Od 2015. godine centar je na popisu Ministarstva kulturnih dobara, djelatnosti i turizma kao Kazališno-produkcijski centar. Djelatnost centra financiraju: Ministarstvo kulture, Regija Friuli Venezia Giulia, Općina Udine i Zaklada Friuli, a razvija se na regionalnoj, nacionalnoj te za neke projekte i na međunarodnoj razini kroz produkcije, koprodukcije specijalizirane umjetničke i edukacijske programe te prezentacije gostujućih predstava.
- Sanjamo o svijetu u kojem su umjetnost i kultura sastavni elementi građanstva i u kojem kazalište nastavlja obavljati svoju društvenu funkciju. Potrebno, vitalno, nezamjenjivo. Radimo na razvoju i širenju suvremene kreativnosti među umjetnicima i publikom novog tisućljeća. Naš poziv nas tjera da prepoznajemo novo i sudjelujemo u procesima promjena i transformacija u kulturi i umjetnosti, posebice onoj izvedbenoj. Uvjereni smo u snažan doprinos koji kultura može dati napretku društva, stoga smo osmislili originalan model rada i odnosa koji nastavljamo razvijati. Putovali smo kroz iskustvo istraživačkoga kazališta, otkrivali, poticali i pratili našu i buduće generacije umjetnika i teatarskih skupina te s entuzijazmom razgovarali i planirali projekte s drugim kazalištima, organizatorima i institucionalnim partnerima. Danas smo kao stabilno kazalište inovacija inkubator produkcijskih projekata, usavršavanja, programiranja i događanja. Ponosni smo što smo postali profesionalna referenca i referenca stručnosti za talijansku i međunarodnu zajednicu, umjetničke mreže i partnerstva. Osjećamo se dijelom multikulturalne Europe različitosti, odgovorne i održive, dinamične, gostoljubive, kreativne, Europe koja je u stalnoj evoluciji, zahvaljujući nezamjenjivom doprinosu kulture i umjetnosti – istaknuto je u programu Inovativnoga kazališnog centra u Udinama.
Programska djelatnost Centra koncentrirana je, u segmentu koji nazivaju Kontakt kazalište, na produkciju, ali ravnopravno i na prezentaciju talijanskih i međunarodnih kazališnih predstava. Kontakt kazalište nije uobičajeni program za ugošćavanje izvedbi nego je često prilika za kreiranje i provedbu artikuliranih i tematskih projekata kakav je u prošlosti bio projekt Living Things posvećen Haroldu Pinteru, pa projekti Pier Paolo Pasolini, A year-long journey i tematska edicija Beckett Contact. Još od godine 1997. u sklopu Centra djeluje TIG Teatro, koji se obraća novim generacijama gledatelja, organizirajući matineje namijenjene vrtićima, osnovnim i srednjim školama, ali i scenskim nastupima i čitanjima u učionicama. Od 2004. važan dio programa je projekt Fare Teatro, s nizom radionica i programa posvećenih učiteljima, roditeljima i kulturnim posrednicima za djecu i mlade.
Harlem Gospel Choir u Udinama
No jedan od najvažnijih dugovječnih projekata ovoga centra je L'Ecole des Maîtres, koji je 1990. pokrenuo čuveni talijanski teatrolog Franco Quadri. Danas je to jedna od najeminentnijih međunarodnih radionica za profesionalno usavršavanje na području kazališne izvedbene umjetnosti, namijenjena mladim europskim glumcima od 24 do 34 godine. Cilj joj je povezati mlade glumce školovane na europskim akademijama i već aktivne na profesionalnoj sceni s renomiranima redateljima na međunarodnoj sceni. Okupljaju se tako "majstori i učenici" tijekom mjesec i pol dana, oko radnog iskustva, usmjerenog na susretima i razmjeni kompetencija, postupaka i umjetničkih praksi, polazeći od tekstova, jezika i različitih kazališnih poetika. Luca Ronconi, Jerzy Grotowski, Anatolij Vasiljev, Jacques Lassalle, Lev Dodin, Peter Stein, Alfredo Arias, Dario Fo, Matthias Langhoff, Eimuntas Nekrošius, Massimo Castri, Jean-Louis Martinelli, Jan Fabre, Carlo Cecchi, Rodrigo Garcia, Pippo Delbono, Antonio Latella, Enrique Diaz, Constanza Macras… samo su neki od predavača na toj uglednoj putujućoj europskoj školi. Svojedobno je i Zagrebačko kazalište mladih, a potom mojim preseljenjem u drugu zgradu i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, bilo članom ovog projekta, financiranog sredstvima Europske komisije. Danas su njegovi partneri, uz centar u Udinama: Piccolo Teatro di Milano – Teatro d'Europa, Centar za istraživanje i eksperimentiranje u umjetničkoj pedagogiji iz Belgije, Teatro Nacional D. Maria II i Teatro Académico de Gil Vicente iz Portugala, Comedy of Caen – Nacionalni dramski centar Normandije te Comedy – Nacionalni dramski centar Reims.
Atraktivnost programa i mnoge aktivnosti taj kazališni centar inovacija postavljaju u samo središte talijanske kulturne scene izdvajajući ga od teatara koji svoje repertoare izvode iz ponovljenih i provjerenih modela. Takvi centri postoje danas u mnogim europskim zemljama i promoviraju institucionalnu i neinstitucionalnu izvedbenu umjetnost, ali i intersektorske, multidisciplinarne programe privlačeći široku publiku i čineći nezaobilazno mjesto na vanjskim i unutarnjim itinererima europskih gradova. Naši su centri za kulturu ponajčešće "zapeli" negdje u tranzicijskom vremenu, između vremena u kojem su nastajali i onog budućeg vremena što se suočava s drugačijim produkcijskim i programskim izazovima. Čini se da im nedostaje pravi poriv da se transformiraju u suvremene centre kulture, koji bi, poput centra u Udinama, već kroz svoj naziv u koncept djelovanja uključivali inovativne sadržaje te time i puno hrabrije sudjelovali u ispisivanju smjerova suvremene umjetnosti.
