9.
Gospodin s vama, izgovorio je svećenik s oltara. I s duhom tvojim, – uzvratili su mu vjernici, njih šaka koliko ih je bilo na popodnevnoj misi za radnog dana. Gore srca,- nastavio je svećenik, a vjernici su mu -– jednako mlako i neskladno -– uzvratili. Dostojno je i pravedno,- ponavljali su za njim, dok ih je svećenik bodrio, glasno započinjući svaku novu rečenicu. Svećenik izgovori: Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot, a nekoliko žena iz prednjih redova ustane iz klupa i klekne.
Dok je su mještani zborski ponavljali: Puna su nebesa i Hosana u visini, Gorki je sjedio u zadnjem redu i promatrao crkvu u koju nije kročio desetljećima.
Sveti Kuzma i Damjan bila je škojska zavjetna crkva. Bila je to visoka i mračna barokna bazilika, izgrađena u osamnaestom stoljeću, u nekom od onih rijetkih razdoblja kad je mještanima krenulo i upali su u pare. Otkupili su otočke zemlje od zadarskih časni, cijena ulja je narasla, a maslinarski je otok u par desetljeća izdigao glavu iz sirotinje. Čim su se malo obogatili, mještani su nakanili podići velebnu crkvu kakve se ne bi postidio ni jedan mletački sestriere. Ono što se dogodilo potom, Gorkijev je otac često prepričavao kao trpki, zluradi vic. Mještani su pare stavili na kup i naručili crkvu od cijenjenog klesara s Korčule. Ovaj je sagradio raskošni portal i zasvodio središnju lađu. A onda je otok upao u krizu -– tko zna koju i kakvu -– pa im je nestalo novaca. Korčulanin je neko vrijeme radio, ali isplate su kasnile i kasnile. Naposljetku se graditelj pokupio s otoka i ostavio Svetog Kuzmu i Damjana ovakvog kakav je danas: baštarda, poluproizvod, smjesu grandece i bijede koja bi bilo gdje drugdje služila na porugu. Crkvu je krasio veličanstveni portal od segetskog kamena koji je osvijetljen noću izgledao velegradski. No, kad bi čovjek zagazio kroz dveri, vidio bi da je portal tek neispunjeno obećanje. Iza portala krio se tek neveliki brod bačvastog svoda, mračan i nelijep poput hangara. S obje strane crkvenog broda nizali su se mletački oltari od sivog i zelenog kamena. Kamena je na Škoju bilo posvuda, ali ni jednog komadića ovdašnjeg kamena nije bilo na tim oltarima. Ni jednog od njih nije napravio ovdašnji čovjek. Napravljeni su do jednog u Veneciji. Istovareni su s broda i sastavljeni iz donesenih komada, a granit i dolomit od kojeg su pravljeni bio je iz toskanskih i tirolskih kava. Tako se u ta doba trošio novac siromašnih, bogobojaznih mještana.
Gorki je sjedio, slušao misu i pogledom prelazio preko oltarskih niša. Svaka je od njih pripovijedala život sveca, a ono što je svecima bilo zajedničko jest da su pogibali u najstrašnijim mukama. Iz čela su im virile sjekire, kužne su im rane lizali psi, razapinjali su ih na kotač, pekli u ulju i iskopane im oči držali na srebrenom pjatu. Bio je to horor kojem se Gorki nikad nije mogao dovoljno načuditi. Kroz U tristo godina, župna je crkva podsjećala vjernike da vjere nema bez krvi, nasilja i bolai.
Bila je to kasna popodnevna misa obične srijede. U crkvi je bilo tek šest ili sedam starijih žena, uglavnom starica čija je lica pamtio iz davnine. Gorki se iznenadio kad je u prvom redu spazio Kvarantanku i Nelu. Kvarantanka mu se nije činila kao odveć pobožna žena. Ali, zato je Nela očito bila šantoča. Udivljeno je upijala mrmljanje, svjetlucanje, pozlatu i zvonca, pogleda prikovanog prikovana na svetohranište i kalež.
-– Uzmite i jedite iz ovoga svi -– izgovorio je svećenik i u ruke uzeo euharistijski kalež. Začulo se zvonce, a svi prisutni -– osim Gorkog -– kleknuli su na pod.
Uz zvuk zvonca, svećenik je podigao kalež. Gorki ga promotri. Bio je mlad, tamnokos i naočit, kose nešto duže no što bi očekivao od crkvene osobe. Govorio je nekom neutralnom, školničkom štokavicom, no u akcentu mu se dalo razabrati da je podrijetlom s kopna. Don Dražen -– koliko je Gorki doznao -– na otoku nije dugo. S kopna je pristigao pred prije četiri ili pet godina, a ako ga je kao župnika dopao Škoj -– to sigurno nije bilo za nagradu. Do svećenika, uz oltar je stajala crkvenjakinja, Nonculica . Prebirala je po klavijaturi, predvodila molitvu i strogim pogledom bdjela nad župljanima kao stroga učiteljica koja nadzire đake. Gorki ju je dobro pamtio iz vremena kad je na otok dolazio kao dijete. I tada je bila nonculica , a izgledala je navlas isto kao sada. Nonculicu vrijeme kao da nije dotaklo, kao da je vazda iste neodređene dobi između sedamdeset i sto godina.
Nonculica je obišla crkvu i u košaru prikupila štogod milodara. Prišla je i Gorkom, koji je sjedio u zadnjem redu klecala. Pogledala ga je sumnjičavo, a Gorki je u košaru ubacio dvjesto kuna. Pogled Nonculice bljesnuo je nekim zainteresiranim čuđenjem, ali nije pri tom prestao biti nepovjerljiv. Povukla se s utrškom milodara iza oltara, a svećenik je podijelio sakramente i raspustio misu rečenicom: Idite u miru.
Mještanke su ustale i izišle iz crkve. U crkvi -– sad posve tihoj -– ostao je samo Gorki.
Svećenik ga je pogledao. – Vi ste?... – upitao je, a Gorki klimne glavom. -– Ja sam iz Smart Estatesa, imali smo dogovor. Kad je to rekao, don Dražen mu susretljivo pruži ruku, a Nonculica ga pogleda još sumnjičavije.
Župnik ga je poveo iza oltara, u sakristiju. Prošli su kroz hodnik u kojem su uza zid počivali teški i visoki torci, svijećnjaci i bratimske zastave. Uveo ga je sakristiju. Uz ormar u sakristiji ležali su naslonjeni panoi s dječjim crtežima, kolažima i kartonskom siluetom Ssvete obitelji. Obojeni i izrezani kartoni izgledali su kao scenografija dječje predstave. Župnik mu pokaže stolicu i ponudi da sjedne, a onda mu rukom pokaže na strop. Strop sakristije, a pogotovo hodnika, bio je pun sivih i zelenih mrlja. Na žbuci koja se ljuštila vidio se arhipelag vlage.
-– Eto, vidite -– reče župnik -– ovo vam je vreća bez dna. Svugdje je probila vlaga. Kad su ovakvi dani od juga, samo curi. Trebalo bi sve kupe promijeniti. A pogledajte ovo…
Ustao je i poveo ga do barokne propovjedaonice koja se nadizala nad oltarom. S prednje strane, propovjedaonica je izgledala ukrašeno i otmjeno. Sa stražnje strane je pružala je kudikamo neveseliji prizor. Potpornje grede bile su trule, a drvene su se oplate ljuštile po rubovima, nabrekle od vlage.
-– Pogledajte -– reče župnik zdvojno. -– Kad sam došao, ovo sam prvo mislio uklonit, da prostor malo diše. I -– znate šta? Pobunili se bratimi. Ovdje ljudi ne bi ništa mijenjali. I eto, ništa, došli konzervatori, zabranili mi. Kažu da ima ambijentalnu vrijednost. A pogledajte samo -– guši crkvu, zauzima prostor.
Svećenik izdahne zdvojno . – Ukratko -– reče -– Ne ne znam od čega bi ovdje prvo počeo.
Zastane, a onda pogleda Gorkog s prefriganim oprezom. -– Tako da bi nam ti… vaši novci… -– reče -– dobro došli.
Tako sam i slutio,- pomisli Gorki, pa poslovno otvori aktovku. Izvadi kovertu kuvertu i pruži je svećeniku. -– Ovo je dobrovoljni prilog, za župu i za obnovu. To vam šalju moji poslodavci -– kao dar. Bez obveze, nevezano uz posao.
Don Dražen uzme kuovertu i pruži je Nonculici, koja se hitro udalji, kao da se boji da će se Gorki predomisliti.
-– Kako sam Vam vam rekao -– nastavi don Dražen -– mi smo za. Jedva se čekamo riješiti te Malpage. To zemljište nam je ostalo od zadarskih časni, vraćeno je crkvi pa preknjiženo na župu. Stoji tako, ne obrađuje se, nemamo od njega koristi. A – kako vidite -– dobro bi nam došao taj ekstra prihod. Pogotovo ako bude… više. Mislim, veći iznos. Ako prenamjena prođe na županijskoj skupštini.
-– Kad prođe -– ispravi ga Gorki.
-– Mislite, proći će sigurno?
-– Sigurno.
-– Ako treba potpomoći, reći riječ biskupu ili načelniku…
-– Ne treba. Ali, hvala.
-– Pa, tim bolje. Vidim da smo se brzo dogovorili.
-– I ja to vidim. Želite li vidjeti predugovor i aneks?
-– Molio bih.
Gorki izvuče iz aktovke snop papira, i izdvoji one koji su se ticali župnih parcela. Sve je bilo tu: odluka o denacionalizaciji, katastarski izvadak, zemljišni list, punomoć župniku da zastupa biskupiju. U snopu je bila i kopija darovnice samostanu iz 16. stoljeća. Na vrh snopa je Gorki je stavio dokumente koje je sam pripremio: predugovor, ugovor i aneks s dogovorenim bonusom. Sve skupa je vezao je spojnicom i uz spojnicu dodao vlastitu vizitkartu. Cijeli snop predao je u ruke župniku, koji ga uzme i počne listati. Izgledao je kao netko tko hini interes, ali zapravo je već nakanio potpisati. Površno je pogledom brstio po papirima sve dok mu pažnju nije zaokupila vizitka.
Gorki ga je promatrao. Vidio je kako se u don Draženovom pogledu pojavljuje nova, mutna, sumnjičava primjesa. Nije to bio prvi put da vidi kako se ljudima izraz mijenja kad pročitaju njegovo ime. Gledao je don Dražena, i točno znao što se u toj glavi događa.
Nije znao, pomisli Gorki. Nije znao koga mu šalju. Netko mu je trebao reći, ali nije.
Župnik spusti papire na stol i pogleda ga. Bio je to isti pogled pun sumnje kakvim ga je gledala Nonculica.
-– Gorki? -– reče svećenik-– Rijetko ime.
-– Ima nas, u mojoj generaciji.
-– Ruski klasici, a?
-– Da.
-–Znači, voljeli su to vaši roditelji? Voljeli su čitati?
Gorki se sustegne da se ne nasmije. U životu nikad oca nije vidio s knjigom u ruci.
-– Da, voljeli su -– odluči slagati.
-– Šain, to je ovdašnje prezime?
-– Da. Meni je otac sa Škoja.
-– A je li Vam vam što Albino Šain?
Svećenik ga je pitao, iako je znao odgovor, i znao da Gorki zna da zna odgovor. Nije stoga bilo svrhe da se dovija i laže.
-– Albino Šain -– reče -– je moj pokojni otac.
Don Dražen ne odgovori ništa. Promatrao ga je šutke, i dalje ljubazan. Ali -– nije to bilo isto lice, nije to bila ista laskava prijaznost s kojom dočekujete onog koji će vas optočiti novcem. Gorki je mnogo puta vidio ovakvu takvu reakciju. Mnogo je puta doživio da se na spomen Albina Šaina sugovorniku izraz smrzne, da ga počne promatrati kao kroz mutno dno debele boce. Ali, župnik se nije dao poljuljati. Don Dražen je bio profi. Pogled kroz dno boce trajao je samo par časaka, a onda mu se na lice vratio profesionalni smiješak prodavača.
-– Drago mi je bilo -– reče. – Bbit ćemo još u kontaktu.
Rekao je to, a iz tona kako je to rekao vidjelo se da očekuje da Gorki ode.
U međuvremenu, Nonculica je pogasila svjetla, pa su i hodnik i crkva bili u potpunom mraku. Ispratila ga je do crkvenih vrata i zaključala za njim bez pozdrava. Trg pred crkvom bio je prazan. Ničeg na trgu nije bilo, osim župskih jaslica, potleušice od daščica i pruća. U slamnatoj su kućici kisnuli sadreni Isus, Marija i Josip. Uokolo su počivali volovi, deve i ovce, a malo podalje, na sapama gipsanih životinja, njih trojica -– Tri kralja.
Prošao je pokraj betlemske skupine i spustio se kalom put rive. Naposljetku je izbio na pjacetu. Zastao je -– i još jednom pogledao put partizanskog spomenika. Pogledao je upale oči, upale obraze i izbočene jagodice.
I u ono se doba govorilo da je škojski spomenik partizanu kipar načinio na sliku i priliku Albina Šaina, njegova oca. Da je doista tako, Gorki je postao svjestan kad je jednom -– kao dijete -– slušao svog oca kako drži govor točno ispod kipa.
Moralo je to biti sredinom sedamdesetih. Gorki je mogao imati dvanaest, trinaest godina, a njegov je otac tad već prekoračio pedesetu. Morao je to biti nekakav zbor, ili blagdan, ili obljetnica. Iz zvučnika su se puštale patriotske pjesme, a trg je bio okićen državnim i partijskim zastavama. Voditelj je pozdravio narodnog heroja Albina Šaina, a njegov se otac popeo na drvenu platformu pokraj kipa. I tada je Gorki vidio: vidio je svog oca i očeva brončanog blizanca, točno jednog uz drugog, glavu uz glavu. Iste istaknute jagodice, iste tanak vrat i upale očne šupljine. Samo, jedan je heroj Albino bio od pozelenjele bronce, a drugi od kože i mesa. Jedan je bio metalan, nepromjenjiv i vječan, a drugi je sijedio, grešpao se i stario.
Gorki je -– pamti -– slušao oca kako drži govor. Govorio je nepovezano i teško, kao uvijek. Ali -– svjetini to nije smetalo. Aplaudirala mu je i klicala. Klicala je škojskom prvoborcu, narodnom heroju, jedinom mještaninu o čijim su podvizima snimili film. Aplaudirali su mu, a poslije se svatko htio s njim pozdraviti, rukovati, popričati.
Što bi sad rekli – pomisli Gorki -– ti isti ljudi, ili njihova djeca. Što bi rekli da im netko spomene Albina Šaina. Bi li imali isti onaj pogled kao kroz dno mutne boce, bi li im pala na lice mrena, kao don Draženu maloprije?
U taj čas, prenuo ga je zvuk. Iz pravca rive čuli su se udari petardi i pripiti glasovi. Nije htio da ga itko zatekne kod kipa. Skloni se s trga i zavuče u kalu. Pogledao je Boženin prozor. Bio je osvijetljen. Ali, bilo je kasno, i nije čeznuo za društvom.
Otključao je kućna vrata. Na stoliću u predvorju spazio je tanjur prekriven papirnom salvetom. Uz tanjur je bila Boženina poruka. U tanjuru, šaka fritula koje su još bile tople. Prvi put nakon cijelog dana osjetio je glad.
Progutao je fritulu, a onda se sjetio mačke. Sagnuo se pred oknom hidrofora da vidi gdje je. Bila je tamo. Promatrala ga je iz tame, ali ovaj put bez čuđenja ili straha. Počivala je spokojno i zadovoljno, kao da je za njom dobar i ispunjen dan. (…)
